Čvrsto sam odlučio da na razgovor s Matom Bulićem neću ići s izlizanom sintagmom o kralju dijaspore, kojim već po redu najhrvatskijim Hrvatom ili najhercegovačkijim Hercegovcem. Neću ga pitati niti kako je u Njemačkoj godinama istovarivao kamione i kopao kanale, sve dok ga supruga Zdravka nije nagovorila da se posveti pjevanju. Dogovorio je nekoliko nastupa u hrvatskim domovima, nakon čega je među iseljeništvom postao jako popularan. Idem popiti sok s čovjekom koji je desetljećima punio male, veće i sada najveće dvorane i onda, kao da nije platio račun za struju, ostao bez nje. Čovjekom kojeg je publika obožavala, posebno kad bi pjevao “Majko Hercegovino”, “Gori gora, gori borovina”, “Domu mom”, “Ja sam na te ponosan”, “Trošim život” i mnoge druge pjesme svog žanra. Razgovaram s pjevačem koji je “jednom i pol nogom bio tamo, s one strane”, vidno smršavio, dugo se i teško oporavljao i naučio se, sam kaže, ponovno veseliti svakom dašku vjetra, svakom jutru i koncertu. Snimao sam prije par godina dokumentarac o njegovu velikom prijatelju Draženu Zečiću i u hladnoj dvorani hvarskog hotela u kojem izvan sezone nema grijanja, na humanitarnom koncertu vidio što znači zagrijati atmosferu. Jer, publika je tijekom večeri koju je vodio pokojni Čubi, sjedila u kaputima, da bi Matinim izlaskom na malu pozornicu došlo do pregrijavanja dvorane srećom i plesom okupljenih. Nešto se dogodi, emocija prostruji dvoranom, tako da čak i oni koji ne vole tu vrstu glazbe, teško ostanu sjediti. I čime bismo nakon svega što je doslovno preživio počeli razgovor nego – planovima.

“Laudato televizija sa svojom organizacijskom ekipom priprema veliki koncert nazvan ‘Domu mom’. Prvi je to tako veliki koncert domoljubne pjesme. Tog će 13. siječnja u Areni Zagreb pjevati, osim mene, još Dražen Zečić, Opća opasnost, Meri Cetinić, Dražen Žanko, klapa Cambi, Tiho Orlić, Đani Stipaničev i mnogi drugi. Što se pak moje karijere tiče, potkraj godine trebala bi biti objavljena nova pjesma ‘Nisam ja bez korijena’, istog autora koji je napisao moj hit ‘Ja sam na te ponosan’. Jako me zanima reakcija publike.”

Znate da ću vas pitati za zdravlje?

Dobro je, hvala Bogu, jedno je ružno razdoblje iza mene. Trajalo je čak devet mjeseci, od čega šest mjeseci nisam znao za sebe jer sam bio i u induciranoj komi. Dok sam još bio pri svijesti, nazivao bih obitelj, prijatelje i kumove i pričao neke nesuvisle stvari, pa sam otkriven i oduzeli su mi mobitel. Jedan od testova nakon buđenja iz kome bio je kad su mi donijeli mobitel i tražili da upišem PIN. Upisao sam ga iz prvog pokušaja i u sobi su se ljudi i osoblje počeli smijati i hvatati za glavu, ne vjerujući da sam ga se odmah sjetio nakon šest mjeseci kome. Tako je počeo tromjesečni bolnički rehabilitacijski ciklus koji je nastavljen i kad su me pustili doma. Cijelo sam vrijeme samo razmišljao hoću li još moći u životu pjevati.

Kad ste se vratili nastupima?

Doma sam se oporavljao još oko sedam mjeseci i nakon tog vremena rekao sam menadžeru da mi dogovara nastupe, a manjih je nastupa, točnije svadbi, znalo biti i po tri dana za redom. U stalnom sam kontaktu bio s doktorom Miroslavom Samaržijom i glavnom sestrom Sandrom Karabatić koji su mi odredili kako se ponašati i vraćati se u normalan život. Na tome sam im zauvijek od srca zahvalan.

Bilo je svakakvih nagađanja o težini vašeg zdravstvenog stanja?

O, da. U jednom je trenutku puštena vijest da sam umro, pa su mnogi zvali obitelj i prijatelje kako bi to provjerili. Bilo je toga dana prave psihoze jer su ljudi bili u nevjerici i tražili istinu. Strašno je u tim trenucima bilo teško mojoj obitelji, a moje su supruga i kćeri svake sekunde bile uz mene kao moja najveća potpora i uvjeren sam da sam zbog njih i preživio. Naime, šef cijelog sustava bolnica u Njemačkoj bio je susjed moje kćeri, pa se na mene posebno pazilo. Bože sačuvaj koju sam količinu tog virusa unio u organizam, za ne vjerovat. Očitovalo se to i u stupnju oštećenosti mojih pluća i uvjeren sam da je njihov najzahvaćeniji dio upravo rezultat vježbi disanja koje sam prošao kao početnik u pjevanju. Mislim, da, naravno uz Božju pomoć, mnogim ljudima u Hrvatskoj i svijetu koji su za mene molili, moram svima zahvaliti što danas razgovaramo za Ekran. Jer, iako je medicinska struka napravila sve što je mogla, bila je tu i Božja ruka na pomoći. Što se korone tiče, najveći dio umrlih imao je između 60 i 70 godina. Kad sam se napokon probudio i vidio sve žice i instrumente na meni i oko mene, shvatio sam u koliko sam ozbiljnom stanju bio i tek tada me uhvatio strah. Pozvao sam medicinskog tehničara i pitao koliko sam bio loše i čovjek mi je rekao da je bilo strašno i da sam samo njihovim velikim trudom i uz i Božju pomoć preživio. Šef klinike me posjetio i objasnio što se to događalo sa mnom u tih šest mjeseci inducirane kome. Navodno sam jedanput pitao suprugu je li čula da je Mate Bulić umro, a kad me pitala tko mi je to rekao, odgovorio sam da mi je javio jedan čovjek iz Splita.

Bilo je tako ozbiljno da je čak tri puta dolazio svećenik?

Da, dati mi bolesničko pomazanje. Spremili su moje stvari i pozvali suprugu da se oprosti od mene jer sam gotov. Ona je, pak, rekla da joj te stvari ne trebaju jer ću ja još poživjeti. Kad sam došao k sebi, odmah sam htio lagano pjevati, pa sam u mobitel snimio pjesmu “Hvala ti za sve” i poslao ju mom kumu Marku Perkoviću Thompsonu. Tek sam poslije, naime, saznao koliko je snage i vremena uložio kako bi mi bilo bolje i kako bih imao najbolji tretman. Zvao je moju suprugu svaki dan. Tu su se još maksimalno angažirali i mnogi drugi kao Ivan Korać, Maćo Martinović, Reno Korać, Dragan Čović i Jozo Pavković i mnogi ljudi koji su svakodnevno pomagali. Još jedanput svima zahvaljujem. Ne sjećam se ničega iz tih šest mjeseci kome, ali nakon toga podvrgnut sam operaciji trahosome i bilo me jako strah da se ne oštete glasnice. No, njemački su liječnici sve napravili kako treba i evo me ovdje.

Možda čudno pitanje, ali jeste li već vidjeli neke od naznaka koje mnogi opisuju u knjigama o životu poslije života?

Jesam. Ulazak tog covid virusa u moj organizam donio je sve najgore stvari koje sam ikada mogao zamisliti. Vidim da gubim, a nemoćan sam. Jednom sam vidio da nema više struje i njezino ponovno uključivanje ovisi o dvojici ljudi koji moraju spojiti neke žice. No, oni to nisu uspijevali i mislio sam da je kraj. Drugi sam put plivao u nekom crnom moru punom crnih riba koje izgledaju kao neki glodavci, pa sam se i iz toga pokušavao izvući. Ukratko, sve te scene kojih sam se u komi “nagledao” mogle bi činiti cijelu jednu knjigu. Bježim i danas od tih scena kad mi padnu na pamet i odmah zahvalim Bogu što mogu disati i nositi sav teret života i što mogu raditi svoj posao koji volim najviše na svijetu – pjevati.

Kako je onda izgledao povratak pred publiku?

Pa gledajte, na koncertima i danas vidim da ljudi znaju sve tekstove mojih pjesama i da pjevaju sa mnom svih tridesetak pjesama puna dva i pol sata koncerta. Razmišljam kako je vrijeme prošlo, čulo se da sam jako loše i svi su išli na webu poslušati ponovo ovu ili onu moju pjesmu. Čini mi se da je to najrealniji razlog. Krenuo sam od svadbi i drugih manjih nastupa čisto da vidimo kako ljudi reagiraju. Kad sam shvatio da dobivam veću količinu energije od publike nego prije bolesti, bio sam čak pomalo iznenađen. Uspio sam se profilirati kao pjevač, okupiti svoju publiku i meni ta dva i pol sata koncerta prođu isto kao i nekada. Gledam ponekad tu rijeku sretnih ljudi ispred pozornice i pomislim kako mi je malo nedostajalo da ih gledam s neba.

Gledao sam neke vaše nastupe i vidio da je publika nerijetko kao u transu?

Imam dovoljno godina tijekom kojih sam gledao sebe i pokušao se staviti u neke okvire i ima tu utjecaja mojih predaka. Moji su dida i baka, otac i majka odgajali mene i moja dva brata. Odgoj je temelj svega, kako se postavite i tretirate ljude oko sebe. Otpjevaj mu pjesmu iskreno bez kalkulacija, daj mu emociju i njome ga uvjeri da te sluša. Jer, po tome koliko sam zgodan, nitko mi ne bi došao na koncert. Ali, ima nešto što ljudi prepoznaju i na koncerte mi hvala Bogu dolaze ljudi od 7 do 77 godina. Hvala Bogu što me ponovno postavio na noge da mogu i dalje raditi posao koji volim najviše na svijetu.

Često se u mislima vraćate u djetinjstvo i rodnu Blatnicu?

Svaki dan. Prisjećam se neke sekvence djetinjstva ili mladosti. Vidim na ulici nešto pa se sjetim da sam i ja to radio ili prošao. Evo mi sad sjedimo i pitaš me nešto pa se sjetim nečega što nisam dugo ili nikada nekome rekao.

Razočarali ste oca Vinka kao mladić otišavši u Njemačku, navodno zbog ljubavi prema budućoj supruzi Zdravki?

Ja sam 1981. godine diplomirao ekonomiju i trebao na jesen, jednog ponedjeljka, u školi u Čitluku početi predavati predmet koji se zvao “Teorija i politika cijena”. Rekao sam ocu da ne mogu putovati na posao autobusom ili pješke i da moram kupiti auto. Zapravo sam već smišljao plan i otkrio ga majci koja mi je bila veliki prijatelj, dok je otac bio strog. Mama mu je objasnila da mi treba auto. Otišao sam i nisam se vratio niti taj niti još puno ponedjeljaka. Tražio sam od oca da shvati da želim pjevati, a on je rekao da je to u redu, ali da mu nije jasno od čega ću živjeti. Tako se u to vrijeme gledalo na glazbu.

Kako ste tijekom karijere surađivali s autorima pjesama koje ćete pjevati?

Dva autora koja su za mene najviše skladala i ostavila najdublji trag u mom repertoaru su Đorđe Novković, s kojim sam radio već od 1992. i moj kum Marko Perković Thompson. Njihove pjesme i danas pjevam s puno volje zato što su pronašli glazbeni izraz Mate Bulića. Prije svakog koncerta znam da će ljudi pjevati te pjesme sa mnom i da ćemo zajedno pjevajući te tekstove stvoriti pravu emociju.

No, vi ste zapravo karijeru inicirali iz Njemačke?

Da i mislim da je to kuriozitet u Hrvatskoj, ako ne i šire u regiji. Prvo sam pjevao po Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Kanadi i Australiji, pa tek onda došao ovdje. I prvi sam u povijesti, početkom lipnja 1998. godine, na blagdan Tijelova, napunio stari Hajdukov plac. Znam da su me prozvali kraljem dijaspore, ali to mi nije tako važno kao da ljudi vole pjesme koje pjevam. Prije nekog su mi vremena predložili da novim koncertom na istom mjestu napravimo obljetnički koncert. Od ljudi koji su obilježili moju karijeru, tu su, osim spomenutih, Branimir Mihaljević kao autor i aranžer, Nikša Bratoš kao aranžer i producent, pokojni tekstopisac Željko Pavičić koji me svakim tekstom pogodio u srce, Neno Ninčević, moj prijatelj i brat Dražen Zečić, Dušan Bačić, pa moj mali rođak Franjo Pehar i mnogi drugi kojima sam zahvalan. Nekoga sam možda zaboravio, ali nenamjerno”.

Je li “Moja Hercegovina” vaša ključna pjesma?

Bez sumnje, iako imam još dosta hitova. To je dobra pjesma koja se jednako sluša u svakom dijelu Hrvatske. Kažu mi čak da ju ljudi naručuju tamburašima u Novom Sadu i Beogradu u dva ujutro. Ta me pjesma obilježila kao čovjeka koji je iz Hercegovine došao i prozvao sam ju sveta mala zemlja. Svi ti prigovori na Hercegovinu od početka rata do danas su polako potrošeni. Ljudi koji se bave kritiziranjem Hercegovaca vide polako da je to pošten čovjek, iznimaka ima svugdje, radan i vrijedan čovjek, dok njegovim venama teče hrvatska kr..

Volite, gledao sam to, izaći pred publiku, a kako se snalazite u studiju, satima u sobama bez prozora?

Produkciju pjesme jednostavno moraš shvatiti kao dio poziva i da ne možeš zaobići taj segment. Moj kum Thomson i ja, kad smo radili pjesmu “Gori gora, gori borovina”, znali smo iz studija izlaziti u pet sati ujutro. Ali sretni i zadovoljni jer je pjesma ispala dobra. Kad tako nešto stvaraš nije te briga što si umoran ili kad ćeš na spavanje, sve ti je to manje važno. A kad s takvom pjesmom izađeš iz zadimljenog studija pred publiku ne brineš da neće biti štimunga. Svakom se izlasku pred publiku jako veselim i svaki je moj koncert mala životna priča. Svaki. Jer nikad ne znaš koliko će ti ljudi prići sa željom da ti iznesu svoju priču. Od životnih problema koji ih muče pa do pitanja kako da organiziraju svadbu. Ako ikada osjetim da publika više ne reagira i da me trpi, reći ću hvala svima, bilo nam je dobro i doviđenja. Neće do toga nikada doći, ali ako se dogodi tako ću napraviti.

Publika si uzima pravo da vam u veselju ulazi u prostor, grli vas i ljubi, fotka se, dotiče, sve sam to vidio. Nije li i to pripomoglo teškoj bolesti?

Ja sam 2020. godine imao turneju nazvanu “Ja sam na vas ponosan”. Imao sam koncerte u splitskoj, zagrebačkoj i osječkoj areni. Dvorane su bile pune, atmosfera nezaboravna i zadnji sam koncert odradio na Dan branitelja Vukovara. Na tom su koncertu svi u publici nosili maske, ali nedugo nakon toga počela je agonija, sve je stalo, nitko nije nastupao, a ja sam od svih njih najteže stradao. Ali, evo, prošlo je. hvala Bogu.

Kako vas tretiraju mediji?

Mislim da su korektni prema meni, nikada nisam imao nikakve afere. Novinari nazovu i ja obavim intervju. Novinari rade svoj, a ja svoj posao. Jedan je to segment bez kojeg se karijera ne može izgraditi. Dobro, meni je sad lakše, ja ju već imam. Ali gledam neke od mladih kako su prepotentni i uvjereni da je sve što se događa upravo zbog njih i tih mi je ljudi žao.

Vašom se karijerom uvijek fino provlači svjetonazorska i politička dimenzija. Ne ustručavate se iznositi stavove?

Ako čovjek nema svoj cilj i ne zna što radi i što želi postići, ako to čime se bavi, u ovom slučaju ne pjeva iskreno i najbolje što može, nema tu sreće. Moj je pokojni dida govorio: “Jadna je kuća u koju ljudi ne ulaze” i to mi je uvijek bila vodilja u životu. Jedanput ću, kad dođe vrijeme za odlazak, napisati knjigu samo o mojim razgovorima s didom od kojih su neki bili i tiši da ne bi netko čuo. Imao sam sreću u životu, uspio prema svima biti korektan i pošten. Na taj se način sve može napraviti. Ako nisi takav, ljudi te brzo pročitaju. Prema svakome se isto odnosim, od smetlara do generala. Pa ja zagrlim čovjeka na cesti pa znamo i zajedno zapjevati neku moju koju on voli. Ulazio sam nedavno u banku i skoro se sudario s gospodinom koji tamo čisti. Oduševio se kad me prepoznao, zagrlio sam ga i fotkali smo se. Ljudi su u banci pljeskali i smijali se.

Toliko pjevate i ističete domoljublje. Na što vam sliči današnja Hrvatska?

Reći ću kratko i jasno. Imamo Hrvatsku i to je naša najveća pobjeda. Vratite se pet ili šest desetljeća unatrag u emigraciju koja se borila za to, sjetite se ljudi koji su ovdje živjeli, krv prolijevali i dali živote, a za dio njih niti dan danas ne znamo gdje su. Nismo još neke stvari završili, to je jasno. Imamo Hrvatsku, živimo Hrvatsku, volimo Hrvatsku i sve će to lagano doći na svoje mjesto.

Što biste još trebali napraviti da biste bili zadovoljni?

Ja u svom rodnom selu s dragim prijateljima i susjedima organiziram “Blatničke note dobrote” na koje tijekom jedne noći dođe i do dvadeset tisuća ljudi. Pjevali su ondje svi izvođači koji u Hrvatskoj nešto znače, od Thompsona, klape Intrade, Zlatka Pejkovića, Miroslava Škore, Jole, Dražena Zečića, Željka Bebeka i mnogih drugih. Nitko, ali nitko nije pitao novac za smještaj ili putne troškove. I ove smo godine prikupili znatna sredstva koja idu potrebitima”.

Živimo u teškim vremenima, kako odgajati djecu?

Vjera, obitelj, domovina. Od toga polazim. Ima dobrih i odgojenih ljudi koji će biti tu. Djecu treba odgajati da vole ljude.

Jel’ bi pokojni dida Stjepan bio zadovoljan?

Moj dida, moja životna snaga koja me i danas prati, bio bi zadovoljan. Pa upravo je on, kad sam još bio dječak, nagovorio oca da me pusti da nastupim na lokalnom festivalu Brotnjo na kojem sam pobijedio više puta za redom. Uvijek je govorio: “Sine pazi i zidovi imaju uši.”

Spuštao sam se s brda prema gradu i razmišljao što je sve čovjek morao proživjeti. Od pune arene do aparata u njemačkoj bolnici, od sela Blatnica do statusa jednog od najpoznatijih pjevača u svom žanru. Jedva se provukao i već planira dalje. Priznao mi je da nakon našeg razgovora ide u Varaždin naći se sa Zlatkom Dalićem. Ali to je bilo prije Turske i Walesa, pa tekst ovdje staje.

Objava Gledam ponekad tu rijeku sretnih ljudi ispred pozornice i pomislim kako mi je malo nedostajalo da ih gledam s neba pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.