Ovih
dana
ili
točnije
reći
danas
29/30.
listopada
2023.
godine,
vjerovali
ili
ne
navršava
se
puna
31.godina
od
pada
Jajca
i
raseljavanja
našeg
rodnog
Pougarja.

Zapitajmo
se,
tko
od
nas
koji
pamtimo
jedan
od
najtežih
dana
u
našem
životu
može
uopće
pomisliti
da
je
već
prošlo
tri
desetljeća
od
našeg
egzodusa
i
raseljavanja
Pougaraca
sa
svojih
stoljetnih
ognjišta.

Te,
duge
3
godine
pustošenja,
35
mjeseci
strašnog
rušenja
ili
1049
dana
velikog
uništavanja,
ostavilo
je
duboke
tragove
na
svima
nama
i
velike
ljudske
traume
koje
se
i
danas
na
svakom
koraku
u
našem
kraju
vide
i
kod
svakog
od
nas
još
uvijek
osjećaju.

Treba
biti
pošten
i
pravedno
govoriti
u
ovim
teškim
trenutcima,
da
je
puno
godina
ranije
od
samog
početka
i
ovog
nesretnog
rata,
ili
bolje
reći
početkom
šezdesetih
godina
prošlog
stoljeća,
područje
našeg
Pougarja,
zahvatila
tkz.
euforija
ekonomskog
iseljavanja,
koja
se
još
do
danas
nije
zaustavila,
te
se
na
žalost
zbog
istih
razloga
i
danas
ponavlja.

Tada,
prvenstveno
zbog
nedostatka
radnih
mjesta
i
traženja
zaposlenja
u
inostranstvu,
prvim
odlascima
trbuhom
za
kruhom
u
Sloveniji,
odlaskom
radno
sposobnih
Pougaraca,
a
zatim
odlasci
naše
omladine
na
daljnja
i
nepovratna
školovanja,
studije,
počevši
od
Jajca,
Travnika,
Banja
Luke,
Sarajeva,
Zagreba
i
Ljubljane,
a
danas
se
to
proširilo
i
dalje,
preko
Alpa
i
Austrije,
Italije,
Njemačke,
do
hladne
Švedske
i
sjeverne
Skandidavije,
Japana
i
preko
Amerike
do
Kanade,
pa
sve
do
daleke
Australije.

Ipak,
najmasovniji
odlazak
i
prinudni
egzodus
Pougaraca
dogodio
se
na
današnji
dan,
krajem
1992.
godine.
Tadašnjim
padom
Jajca
i
osvajanjem
našeg
Pougarja
od
strane
srpske
vojske,
u
povijesti
je
započelo
najveće
raseljavanje
našeg
naroda,
koje
se
i
tri
desetljeća
poslije
nije
uspilo
oporaviti,
niti
mnogi
pokušali
vratiti
svojim
kućama,
već
nastavio
masovno
raseljavati
i
nepregledno
naseljavati
cijeli
svijet.

Dakle,
protjerani
ratnim
strahotama,
ne
svojom
voljom,
bili
smo
primorani
tada
napustiti
svoja
ognjišta
i
otići
u
izbjeglištvo
s
vrećicom
u
ruci,
bježeći
glavom
bez
obzira
u
nepoznat
svijet.

Što
reći
tri
desetljeća
poslije,
nego
da
godišnjica
i
postoji
da
se
sjećamo,
tih
nepreglednih
kolona
u
kojima
se
rađalo
i
umiralo,
padalo
i
dizalo.
Ali,
prevaljujući
trnoviti
put
rodnog
Pougarja,
Ranče,
kada
su
preko
Hamandžića
kolone
izbjeglih
i
shrvanih
ljudi,
dospijevale
prvo
na
prostore
slobodnog
Turbeta,
Travnika,
Viteza
i
Busovače,
te
drugih
općina
Središnje
Bosne,
gdje
samo
nekolicina
njih
zastade.

Od
tada,
pa
sve
do
danas
većina
protjeranih
Pougaraca
nastavlja
svoj
daljnji
put
bez
povratka,
proživljavajući
kalvariju,
tražeći
utočište
tada
na
slobodnom
prostoru
Livna,
Tomislavgrada,
Neuma,
preko
Splita,
Zagreba
i
cijele
Hrvatske,
Slovenije,
gdje
je
dosta
pougaraca
radilo,
pa
sve
do
zemalja
zapadne
Evrope,
raseljavajući
se
diljem
svijeta,
tražeći
svoje
mjesto
pod
suncem
i
novo
utočište.

Danas,
kad
se
sjećamo
31.
godinu
poslije,
čini
mi
se
da
ipak
najteže
pada
našim
starijim
ljudima
i
njihovim
potomcima,
suočiti
se
s
golom
istinom
i
činjenicom,
da
je
tako
mali
broj
naših
ljudi,
odlučio
se
vratiti
na
svoja
ognjišta
i
našim
praznim
kućama,
gdje
smo
stoljećima
prije
obitavali,
rađali
se,
živjeli,
radili
i
umirali.

Moramo
priznati
sebi
i
pogledati
hrabro
u
oči
goloj
činjenici
i
reći,
da
nas
je
danas
i
svakim
danom
sve
manje.
Mnogi
su
od
onih
koji
su
odmah
skupili
snage
i
suočili
se
sa
surovom
stvarnošću
već
pomrli,
ali
ohrabruje
manji
broj
naših
ljudi,
koji
se
odlaskom
u
mirovinu
vraćaju
svome
rodnom
zavičaju,
te
zasukujući
rukave
i
pljujući
u
šake,
kreću
ponovno
po
ne
znam
koji
put
dizati
se
iz
pepela,
izgrađujući
svoje
kuće,
i
pod
svoje
stare
dane
oživljavati
drage
uspomene
na
svoje
prekrasno
djetinjstvo
i
rodno
Pougarje.

Ali,
sam
povratak
i
početak
masovnijeg
naseljavanja
naše
općine
Dobretići,
čini
mi
se
nikako
da
krene,
a
možda
i
zbog
samih
činjenica,
i
još
uvijek
nedostatka
minimalnih
uvjeta
za
osnovni
život
ljudi,
kao
što
su
radna
mjesta
i
zapošljavanje,
ili
neophodna
komunalna
infrastruktura
u
donjim
selima.

Danas,
ipak
tri
desetljeća
poslije,
kad
se
s
osjećajem
tuge,
sjećamo
naših
u
povijesti
najtežih
dana.
Treba
biti
realan
i
napisati,
da
su
napravljeni
značajni
pomoci
s
ledine
u
instituciju,
koja
pruža
polje
uvjete
i
sve
usluge
administracije,
te
socijalne
zaštite
ljudi,
tako
da
su
se
u
Pougarju
mnoge
stvari
na
bolje
promijenile.

Posebno
od
kad
je
1998.godine
osnovana
i
formirana
naša
općina
Dobretići,
tako
da
se
ove
2023.godine
navršilo
četvrt
stoljeća,
ili
25
godin
funkcioniranja
općinske
administracije,
koja
je
na
posljednim
lokalnim
izborima
dobila
5.
po
redu
i
najmlađeg
izabranog
načelnika
u
BiH,
Ivu
Čakarića
koji
svoj
drugi
mandat,
istinski
živi
i
radi
sa
svojim
narodom.

U
općinskoj
administraciji
zaposlenje
je
našlo
još
desetak
mladih
osoba,
koje
svoj
posao
obavljaju
stručno
i
na
zadovovoljstvo
gradana,
a
što
ne
kazati
da
je
u
našu
novoformiranu
općinu
Dobretiće,
uloženo
premalo
sredstava
s
viših
nivoa
vlasti
počevši
od
F
BiH,
pa
i
R.
Hrvatske
koja
nesebično
pomaže
druge
općine
u
BiH,
gdje
hrvati
žive.

Podsjetimo
da
je
2008.
godine,
to
jest
prije
petnestaktak
godina
Pougarje
tek
preko
Jajca
povezano
modernom
prometnicom
s
ostatkom
svijeta,
napravljena
je
nova
zgrada
općine,
šumarije,
elektropriivrede,
telekoma
i
policije,
čime
su
stvorene
osnovne
konture
za
minimalno
funkcioniranje
općinske
administracije
i
ozbiljnijeg
povratka
ljudi.

Ipak,
najveći
nedostatak
Pougarju,
ali
i
potencijal
nisu
zgrade,
već
naši
ljudi
koje
imamo
u
raseljenom
stanovništvu,
a
posebno
nam
nedostaju
ti
mladi,
sposobni
i
obrazovani
kadrovi,
koji
nisu
ni
rođeni
u
Pougarju,
a
vidimo
da
svoju
punoljetnost
stiču
daleko
od
rodnog
zavičaja
i
danas
žive
raseljeni,
naseljavajući
se
diljem
svijeta.

Ovo
je
naša
današnja
stvarnost,
rekao
bih
ipak
sa
sretnim
završetkom
i
ako
se
nije
u
potpunosti
potvrdila
ona
naša
stara
pougarska
izreka:
«Gdje
nikli
tu
i
obikli»,
ali
danas
smo
opet
slobodni
ljudi
i
živimo
ko
svoji
na
svome.
Rodni
zavičaj
nam
je
tako
postao
cijeli
svijet,
ostvario
nam
se
stoljetni
san,
formirali
smo
svoju
općinu
Dobretiće,
povezali
se
prometno
s
susjednom
općinom
Jajce,
nismo
više
tako
izolirani,
gradimo
potrebnu
infrastrukturu
ceste,
struju,
vodu
i
internet
po
našim
selima,
ali
nismo
više
autohtoni,
jer
živimo,
školujemo
se
i
obrazujemo
po
svim
stranama
svijeta,
na
sreću
svoju
starost
i
završetak
života
dočekujemo
gdje
smo
i
rođeni.

I
ako
nas,
svugdje
trenutno
više,
nego
u
rodnom
Pougarju
ima,
pokazali
smo
se
sposobnim,
vrijednim
i
pametnim,
a
naši
su
mnogi
ljudi
obnašali
visoke
državničke
i
crkvene
dužnosti.
Imali
smo
ministre
u
vladi,
svoga
biskupa
fra.
Marka
Dobretića
prije
300
godina,
i
narodnog
svetca
Jozu
Furundžiju
kojem
je
obnovljen
grob,
povodom
stogodišnjice
smrti,
na
koji
mnogi
Pougarci
dolaze,
mole
se
vjerujući
u
njegov
zagovor.

Mnogi
pougarci
i
danas
rade
u
državnim
institucijama
na
rukovodnim
pozicijama,
kao
ravnatelji
u
javnim
poduzećima,
urednici
u
tiskanim
i
na
drugim
elektronskim
medijima,
TV
gdje
su
stigli
kao
dobri
i
popularni
novinari,
priznati
liječnici
dr,
i
medicinske
sestre.
Na
stotine
sposobnih
inžinjera,
dobrih
pravnika,
profesora
i
učitelja,
svijeskih
putnika
i
menadžera,
politoga
i
psihologa,
do
više
uspješnih
sportaša
i
reprezentetivaca
koji
su
stigli
do
Olimpiskih
igara.

Posebni
su
naši
svećenici
i
časne
sestre,
među
kojima
se
ističu
mladi
i
obrazovani,
prvi
doktor
znanosti
iz
Pougarja
i
bivši
urednik
Svijetla
riječi
dr.
Drago
Bojić,
mg.
Stipo
Alandžak
profesor,
pedagog
i
odgajatelj
u
Visokom,
te
na
sebi
posve
svojstven
način
naš
svećenik,
misionar
fra
Juro
Tokalić
,
a
ima
nas
i
u
svim
drugim
ljudskim
staležima.

Evo,
i
ako
je
još
jedna
lijepa,
a
na
žalost
za
nas
mnoge
sumorna
jesen,
Svi
Sveti
su
i
dan
Mrtvih
ispred
nas,
gdje
ćemo
se
opet
kod
naših
kuća
okupiti,
i
grobove
posjetiti,
cvijeće
donijeti
i
svijeću
upaliti,
te
zajedno
pomoliti
za
pokoj
duše
naših
najmilijih.

Isto,
tako
svakodnevno
gledamo
da
su
pred
nama
na
žalost
nova
i
izazovna
vremena
ratovi
u
kojima
vinu
nedužni
ljudi
i
svjetska
kriza,
ali
za
mnoge
od
njih
i
teška
zima.

Zato
dragi
Pougarci
ne
zaboravite
svoje
Pougarje,
te
iskoristite
svaki
slobodni
trenutak
i
mogućnost
da
posjetite
rodni
zavičaj,
upoznate
ljepote
i
specifični
način
života
svojih
predaka,
jer
oni
su
ti
koji
Vas
zovu
da
se
vratite
ovdje,
gdje
je
trenutno
najsigurnije
i
za
vas
sve
davno
i
započelo.

Ostaje
nam
na
kraju
da
se
s
velikim
žalom
sjećamo
naše
prošlosti
i
potpune
naseljenosti
našeg
Pougarja,
a
možda
opet
jednog
dana
ponovno
se
vratimo
i
naselimo
u
našem
lijepom
kraju,
te
zaključimo
da
nismo
izumrli
već
samo
privremeno
spriječeni
i
raseljeni,
a
ne
zaboravimo
da
se
povijest
samo
ponavlja,
a
teška
vremena
prolaze.