Iz
tiska
je,
u
izdanju
Franjevačkog
medijskog
centra
„Svjetlo
riječi”,
izišla
knjiga
„Kraljevstvo
za
osmijeh”,
čiji
je
autor
fra
Janko
Ćuro.

Knjiga
sadržava
probrane
tekstove
i
fotografije
koje
je
autor
objavljivao
u
reviji
„Svjetlo
riječi”
u
rubrici
„Metafore
i
putokazi”
u
kojoj
čitatelje
vodi
kroz
svoja
promišljanja
o
životu
i
svim
njegovim
skrivenim
draguljima.

„Riječi
fra
Janka
Ćure,
zabilježene
u
ovoj
knjizi,
sjene
su,
no
istodobno
i
svjetiljke,
zadivljenosti
i
zahvalnosti.
One
se
posve
jednostavno
mogu
iščitati
i
kao
pohvala
krhkosti,
poticaj
da
budemo
pažljivi
prema
svemu
uz
što
dišemo,
na
što
pomislimo,
prema
svemu
što
dotaknemo.
Susretnete
li
se
s
iskrama
na
stranicama
ove
knjige,
iskusit
ćete
da
u
vama
razgaraju
živi
plamen.”,
o
knjizi
je
rekao
recenzent
Stjepan
Lice.

Ovaj
književni
prvijenac
autora
fra
Janka
Ćure
možete
naručiti
pozivom
na
broj
telefona
033
726
200;
e-mailom
na
adresu
[email protected];
ili
na
web
knjižari
Svjetla
riječi.

Iz
Uvodne
riječi
autora:

„Konja,
konja!
Dajem
kraljevstvo
za
konja!”
najpoznatiji
je
citat
povijesne
drame
Williama
Shakespearea
„Richard
III.”.
Naime,
kralj
Richard
je
izgubio
konja
na
bojnom
polju,
a
njegov
mu
se
protivnik
Richmond
približavao.
Znao
je
da
bez
konja,
koji
je
bio
vitalna
komponenta
vojnikove
opreme,
uopće
nije
imao
nikakvih
izgleda
preživjeti.
Tako
su
ovo
bile
ujedno
i
njegove
posljednje
riječi.

Bez
obzira
na
upitnost
povijesne
podloge,
ove
riječi
nameću
jedno
bitno
pitanje:
Zar
je
moguće
da
tako
banalna
i
dostupna
stvar
kao
što
je
konj
moćnome
i
snažnom
kralju
razgraničuje
ne
samo
radost
od
tuge,
pobjedu
od
poraza
nego
i
život
od
smrti?

Živimo
u
svijetu
u
kojemu
je
privid
poželjniji
od
stvarnosti,
laž
od
istine
i
neprirodno
od
prirodnoga.
Granica
između
dobra
i
zla
poprilično
je
zamućena
i
relativizirana.
Beživotni
online
pikseli,
a
posebno
oni
skriveni
u
broj
pregleda,
lajkova
i
pratitelja,
daju
suvremenom
čovjeku
lažni
osjećaj
samodostatnosti,
važnosti
i
moći.
Kako
smo
svakodnevno
opsjednuti
sadržajima
malih
i
velikih
ekrana,
prestali
smo
opažati,
gledati,
suosjećati,
tražiti,
tumačiti,

propitivati
i
susretati
jedni
druge
s
nepodijeljenom
pažnjom.
Kao
takvi
smo
pogodno
tlo
za
sijanje
straha
i
nepovjerenja
koji
svakodnevno
kontroliraju,
usmjeravaju
i
sužavaju
naše
živote
u
svim
njegovim
aspektima.
I
zato
je
u
najmanju
ruku
nerazumljivo
što
se
čudimo
činjenici
kako
je
depresija
već
i
službena
dijagnoza
našega
modernog
i
tehnološki
razvijenoga
doba.
A
tako
smo
bili
uvjereni
(jer
su
nas
stalno
uvjeravali,
uvjeravaju
i
uvjeravat
će)
da
moć,
slava,
popularnost,
prekomjerno
i
neprirodno
ugađanje
duhu
i
tijelu,
samodostatnost
i
sloboda
bez
odgovornosti
mogu
učiniti
onu
tako
važnu
razliku
između
pobjede
i
poraza,
otupljenosti
i
radosti,
života
i
životarenja
i
u
konačnici
između
smisla
i
besmisla.
Suviše
kasno
shvatimo
kako
ne
samo
da
ne
mogu
nego
nas
još
dublje
uvuku
u
sprženi
prostor
duha
iz
kojega
povratak
samome
sebi
postaje
sve
kompromitiraniji
i
teži.

Nije
čovjek
tek
slučajnost
i
evolucijska
posljedica
jednoga
ili
više
Big
bengova.
Mi
smo
na
ovoj
zemlji
jer
smo
bili
voljeni
i
prije
nego
što
smo
postojali.
Stvoreni
smo
iz
čiste
ljubavi,
Božje
ljubavi,
kojom
nam
je
Bog
udahnuo
život.
Kao
takvi
jedino
u
svjetlu
Božje
blizine
možemo
iskusiti
mir,
sreću
i
smisao,
ali
isto
tako
i
vrlo
lako
prepoznavati
i
voljeti
jedni
druge
kao
vrlo
dragocjene
i
jedinstvene
bez
obzira
na
suvišne
atribute
kojima
se
opterećujemo
samo
da
se
pošto-poto
razlikujemo.
Na
potpuno
isti
način
možemo
doživjeti
i
sve
stvoreno,
jer
je
nezasluženi
dar
Božje
ljubavi,
brige
i
pažnje.
A
možemo
otići
i
korak
dalje
i
u
svemu
stvorenom
prepoznavati
braću
i
sestre
kako
je
to
s
lakoćom
činio
u
svim
vremenima
aktualni
i
inspirativni
svetac
Franjo
Asiški.
Tako
ćemo
duboko
u
sebi
osjetiti
da
sva
stvorenja
pričaju
svoju
priču,
da
smo
povezani
i
navezani
jedni
na
druge
i,
što
je
najvažnije,
da
smo
svi
vrijedni
u
Božjim
očima.
Tek
tada,
i
samo
tada,
možemo
biti
sve
–
samo
ne
nesretni,
prestrašeni
i
poraženi.

Zar
sama
ova
misao
ne
izaziva
osmijeh
na
licu
bez
obzira
na
turbulencije,
teškoće
i
izazove
života?
Koliko
je
samo
osmijeh
važan
a
tako
dostupan
i
besplatan!
Ma,
gotovo
banalan.
On
vraća
i
licu
i
biću
onu
iskonsku
ljepotu
koju
je
Bog
od
samih
početaka
namijenio
čovjeku.
Kad
god
nas
život
uvede
u
one
ključne
trenutke
u
kojim
nas
lomi
između
pukoga
postojanja
i
istinskoga
bivovanja,
a
u
kojemu
bismo
dali
svu
moć,
slavu,
bogatstvo,
preglede,
lajkove
i
pratitelje
za
samo
jedan
jedini
iskren
osmijeh,
znat
ćemo
da
smo
savršeno
izabrali
kad
smo
povjerovali
u
Božje
riječi
kojim
nam
je
zajamčio
da
nam
ni
vlas
s
glave
neće
pasti
bez
Njegova
znanja.
Da,
neke
su
stvari
jednostavno
neprocjenjive
zato
što
samo
mogu
biti
besplatne
i
darovane.

To
su
samo
neki
od
razloga
zašto
sam
se
odlučio
za
ovaj
naslov
knjige
u
kojoj
sam
sabrao
tekstove
koje
pišem
u
reviji
„Svjetlo
riječi”
u
rubrici
„Metafore
i
putokazi”.
Tekstovi
su
pisani
onako
kako
su
mi
dolazili
i
zato
uopće
nemaju
tendenciju
docirati,
nagovarati
ili
(re)definirati
stvarnosti
života.
Jedina
moja
želja
je,
dragi
čitatelji,
da
se
ne
ustručavamo
postavljati
pitanja
i
da
s
pouzdanjem
tražimo
odgovore,
a
to
znači
da
život
živimo
punim
plućima,
a
ne
da
ga
tek,
kao
kaznu
ili
teret,
odrađujemo
i
nosamo.
Ovaj
svijet
nije
mjesto
kazne,
straha
i
neizvjesnosti,
nego
je
ovo
isti
onaj
svijet
koji
je
„Bog
tako
ljubio
te
je
dao
svoga
Sina
Jedinorođenca”
i
to
ne
da
ga
sudi
nego
da
svijet
po
sebi
spasi.

Ova
bezuvjetna
Božja
ljubav
prema
čovjeku
širom
otvara
potpuno
nova
i
svrhovita
obzorja
života
u
koja
se
uranja
s
osmijehom
na
licu.
Da,
baš
takvim
osmijehom
što
ga
sad
imaš.
I
ako
je
kojim
slučajem
i
izostao,
žurno
okreni
stranicu
(života)
i
ugrij
misao.

Osmijeh,
osmijeh!
Dajem
kraljevstvo
za
osmijeh!