Izbornik
hrvatske
nogometne
reprezentacije
Zlatko
Dalić
ugostio
je
ekipu
Večernjeg
lista
u
svome
restoranu
Family
u
Varaždinu.
U
intervjuu
su
prošli
kroz
posljednje
razdoblje
Dalićeva
izborništva,
još
jedno
plodno
razdoblje
koje
je
izrodilo
plasman
na
Europsko
prvenstvo
u
Njemačkoj.

Bilo
je
stresno.
Neočekivano
smo
ušli
u
problem
u
listopadu,
nismo
iskoristili
svoju
povoljnu
situaciju,
očekivao
sam
da
ćemo
u
listopadu
praktički
osigurati
plasman
na
EP.
Dogodila
su
se
dva
poraza,
neočekivana,
teška,
i
nekako
smo
u
tim
trenucima
bili
svi
potonuli.
Nakon
trideset
sjajnih
utakmica,
tri
godine
vrhunskih
predstava
reprezentacije,
dogodilo
se
i
to.
I
moralo
se
dogoditi,
zbog
spleta
raznih
okolnosti.
Mi
smo
bili
ostali
bez
nekih
važnih
igrača;
još
prije
se
bio
oprostio
Lovren,
pa
su
se
bili
ozljeđivali
Oršić,
Perišić,
Kramarić,
Juranović,
Ivanušec.
Tako
smo
ušli
u
stresan
studeni.
Moj
veliki
motiv
je
bio
taj
Euro
u
Njemačkoj,
a
nakon
ta
dva
poraza,
nismo
izgubili
glavu.
Ja
sam
dobio
još
veći
motiv,
energiju,
snagu
da
sve
skupa
popravimo.
Evo,
hvala
Bogu
–
popravili
smo
i
ostvarili
smo
svoj
cilj.

Ostanak
nije
bio
pitanje
Preuzeli
ste
odgovornost
za
poraze
u
listopadu.
Kako
biste
si
objasnili
tu
svoju
izborničku
krizu?

Nije
to
bila
moja
kriza
ni
bilo
čija.
Mi
smo
bili
sve
napravili
kao
i
u
prethodne
tri
godine;
ista
priprema,
isti
treninzi,
ista
selekcija
igrača.
Ništa
mi
nije
odavalo
da
bi
nešto
moglo
krenuti
po
krivu.
Zaista
je
sve
bilo
vrhunski
odrađeno.
Sebi
zamjeram
što
nisam
najozbiljnije
prihvatio
činjenicu
da
smo
ostali
bez
važnih
igrača.
I
nisam
tu
bio
pripremio
neku
drugu
priču,
nego
sam
očekivao
da
će
se
stvari
dalje
odvijati
same
od
sebe,
da
će
sve
ići
kao
dosad.

A
mi
smo
bili
ostali
bez
dvije
važne
napadačke
karike,
Kramarića
i
Perišića,
pa
nije
bilo
ni
Petkovića,
i
nismo
imali
pravih
alternativa.
Tada
je
nastupila
i
mala
kriza
u
veznom
redu,
nije
bio
na
nivou
kao
prethodnih
5-6
godina,
i
tada
sam
trebao
prepoznati
neke
druge
igrače
da
preuzmu
odgovornost.
A
ja
ih
nisam
prepoznao.
To
je
moja
krivnja,
ali
ta
su
mi
dva
poraza
bila
dobro
došla.
Najvažnije
je
da
čovjek
nešto
nauči
iz
pogrešaka.
A
ja
sam
ih
shvatio
već
drugi
dan
nakon
poraza
od
Walesa,
pa
smo
odmah
krenuli
u
pripreme
za
studeni,
kada
smo
sve
napravili
kako
treba.

Je
li
vas
pogodilo
što
je
odjednom
izbornik
postao
tema
Izvršnog
odbora
HNS-a?

HNS-u
se
zahvaljujem
na
podršci
koju
od
njega
imam
sve
vrijeme.
Mi
smo
tada
bili
razgovarali
o
svemu
što
se
dogodilo,
i
normalno
je
da
se
razgovara
kada
je
kriza,
da
se
svi
skupa
mobiliziramo
i
napravimo
sve
da
budemo
bolji.
Nije
to
bila
sjednica
Izvršnog
odbora
na
kojoj
se
razgovaralo
o
mojoj
sudbini,
nitko
nije
bio
postavio
pitanje
moga
ostanka
na
klupi.

Sami
ste
potegnuli
pitanje
ostanka
u
reprezentaciji.
Najavili
ste
povlačenje
nakon
EP-a
u
Njemačkoj?

Nakon
Eura
ću
slijediti
svoje
emocije
i
na
temelju
toga
ću
odlučiti.
Nakon
listopadskih
poraza
kazao
sam
da
moj
motiv
nikada
nije
bio
jači
jer
sam
želio
ići
u
Njemačku
pošto-poto.
Da
se
nismo
plasirali,
bio
bi
to
moj
veliki
poraz.
Jer,
nakon
medalja,
svega
što
smo
napravili,
ne
otići
u
Njemačku
–
gdje
naši
navijači
već
traže
smještaj,
kupuju
ulaznice
–
bilo
bi
to
porazno
za
mene.
Ja
ću
nakon
Eura
vidjeti
kakav
je
moj
motiv,
moja
energija,
moja
snaga.

Ako
to
ne
bude
na
sadašnjem
nivou,
onda
nema
smisla
nastaviti.
Razgovarat
ću
s
predsjednikom
Saveza,
sa
svojim
stožerom,
starijim
igračima
i
donijeti
odluku.
Dakle,
nisam
rekao
da
napuštam
reprezentaciju.
Da,
imam
ugovor
do
2026.,
ali
meni
nije
bitan
ugovor,
nego
ono
što
osjećam,
koliko
mogu
dati.
Ako
ne
mogu
dati
maksimum
kao
u
proteklih
šest
godina,
normalno
da
ću
otići.

Zar
vas
ne
vuče
još
jedno
Svjetsko
prvenstvo?

Dapače,
vuče
me.
Ne
bih
potpisao
ugovor
da
me
ne
vuče.
Sada
samo
govorim
o
nekim
opcijama
koje
su
moguće.

Ima
li
vaše
razmišljanje
o
odlasku
veze
s
eventualnim
odlaskom
Luke
Modrića
nakon
Eura?
Ili
ponudom
nekoga
kluba?

Ponuda
je
bilo,
ali
nikada
o
njima
nisam
razmišljao.
Najvažnija
mi
je
bila
hrvatska
reprezentacija.
A
nitko
nije
za
Luku
rekao
da
odlazi
nakon
Eura.
Poznavajući
Luku,
on
će
se
i
dalje
boriti.
Moja
odluka
neće
imati
veze
s
Modrićevom,
daj
Bože
da
Luka
ostane
u
reprezentaciji
i
nakon
Eura.

Luka
je
izjavio
nakon
Armenije
da
bi
Hrvatska
trebala
biti
bolja.
Zašto
je
Hrvatska
u
odnosu
na
Ligu
nacija
doživjela
stanoviti
pad
kvalitete
izvedbi?

Ono
što
je
Luka
rekao
–
mislim
i
ja.
Naš
cilj
je
biti
na
Euru
i
mi
smo
ga
ostvarili.
Ali,
ako
želimo
na
Euru
biti
dobri,
proći
skupinu,
osvojiti
medalju,
onda
moramo
popraviti
puno
segmenata
u
igri.
Razina
koju
smo
imali
u
zadnje
dvije-tri
akcije
nije
razina
za
vrhunske
rezultate.
Ja
to
znam.
Bilo
bi
porazno
kada
bismo
sada
rekli
”dobro
je,
super
je,
idemo
na
Euro,
to
je
to”.
Mene
veseli
da
je
to
Luka
rekao.

Kažete
da
moramo
biti
bolji,
ali
na
Euro
idemo
s
istim
kadrom
koji
ste
imali
u
kvalifikacijama.
Bolje
od
ovih
nemamo?

Nemamo,
ali
nema
ni
potrebe
za
novima.
Da
svoj
izbor
širimo,
onda
bismo
sav
napor
u
zadnje
tri
godine
upropastili.
Najlakše
je
sada
tumbati,
reći
nije
dobro;
ne!
Meni
je
sve
dobro,
samo
moramo
dići
kvalitetu,
nivo
forme
i
nivo
odgovornosti.
Ne
želim
više
da
–
ako
nemamo
Perišića
ili
Kramarića
–
budemo
blokirani
prema
naprijed.
Da
nemamo
rješenja
ako
nam
netko
blokira
vezni
red.

Moramo
preuzeti
veću
odgovornost
po
bokovima,
da
se
mlađi
ne
uzdaju
samo
u
Luku,
Broza,
Kovu,
Periju,
nego
da
oni
daju
svoj
doprinos,
još
veći.
Oni
su
isto
članovi
reprezentacije
pa
neka
naprave
i
oni
deset
klizećih,
deset
duela,
deset
šuteva
po
golu…
da
bismo
bili
još
bolji.

U
emotivnom
smislu
imali
ste
tešku
godinu,
izgubili
ste
prijatelja
Ćiru,
izgubili
ste
i
majku.
Koliko
vas
je
to
sve
pogodilo
i
utjecalo
na
vas?

To
jesu
trenuci
koji
čovjeka
pogode,
učine
tužnim,
odvedu
vas
u
nekome
drugome
smjeru,
poremete
vas,
daju
vam
misliti.
Ćiru
sam
iznimno
cijenio,
poštovao,
volio,
oca
i
majku
izgubio
sam
u
godinu
dana.
Oboje
su
doživjeli
duboku
starost,
a
oni
su
ne
stvorili,
odgojili,
dali
mi
sve
što
imam,
ovaj
moj
karakter.
Kada
ostaneš
bez
njih,
onda
shvatiš
koliko
si
izgubio
i
sam
sebe
preispituješ
–
jesi
li
im
dovoljno
dao?
To
su
te
stvari
koje
su
mi
bile
teške,
potresle
su
me
i
pogodile.

Jako
inzistirate
ne
pozitivnome
ambijentu,
na
idili
u
reprezentaciji.
Koliko
vas
je
u
tom
smislu
pogodio
incident
na
Rujevici,
te
kasnije
i
odlazak
Livaje?

U
proteklih
šest
godina
postigli
smo
sve
na
tom
ozračju,
na
međusobnom
povjerenju,
zajedništvu.
Imamo
sjajnu
atmosferu
u
reprezentaciji,
kod
nas
svi
jedva
čekaju
novo
okupljanje,
tu
provedemo
prekrasnih
deset
dana.
Ta
idila
jednostavno
mora
postojati,
bez
nje
nema
rezultata.
Događaj
s
Livajom
u
Rijeci
poremetio
je
i
mene,
i
reprezentaciju,
nije
lijepo
bilo
to
što
se
dogodilo.
No,
to
je
prošlost,
apsolvirano
je.
Meni
je
zbog
toga
žao,
kako
se
sve
to
odigralo,
i
bio
bih
puno,
puno
sretniji
da
do
toga
nije
došlo.

Zašto
inzistirate
da
igrači
paze
što
govore
u
intervjuima?
Smiju
li
oni
uopće
davati
intervjue?

Dapače,
neka
oni
daju
intervjue,
ali
pritom
moraju
paziti
što
govore.
Ne
možeš
preko
novina
govoriti
o
nekim
stvarima
koje
su
usko
vezane
za
naš
posao;
da
ti
je
netko,
suigrač
ili
izbornik,
napravio
ovo
li
ono.
Ja
to
neću
trpjeti
i
gotovo!
Inzistiram
da
se
te
stvari
ne
rješavaju
preko
medija.
Postoji
li
problem
ili
nesporazum,
rješavat
će
se
interno,
u
svlačionici
reprezentacije,
u
četiri
oka
sa
mnom.

A
neki
mediji
jedva
čekaju
da
igrač
nešto
kaže
negativno
i
odmah
je
to
u
naslovu.
Ti
portali,
te
pojedine
medijske
kuće
imaju
cilj
narušiti
atmosferu
u
reprezentaciji
te,
naravno,
dobiti
klikove.
Samo
želim
ovo
naglasiti:
kod
mene
se
u
reprezentaciju
ulazilo
samo
s
onim
što
pokazuješ
na
terenu,
golovima,
igrom,
primjernim
ponašanjem.
Nema
potrebe
gurati
se
preko
medija.
Učinak
na
terenu
za
mene
je
jedino
mjerilo
po
kojemu
vrednujem
igrača.

Mladi
su
me
oduševili
Postoji
li
igrač
koji
vas
je
ugodno
iznenadio
u
kvalifikacijama,
koji
je
pokazao
nešto
što
od
njega
niste
očekivali?

Neću
govoriti
o
pojedincima.
Svi
su
došli
u
reprezentaciju
s
puno
motiva
da
nešto
napravimo,
i
to
su
pokazali
na
terenu.
Počevši
od
Luke,
koji
je
odigrao
obje
utakmice
fantastično,
pa
do
Krame,
Ivanušeca
koji
su
se
vratili
nakon
ozljeda,
svi
su
dali
maksimum.

A
mlađi
igrači,
Sučić,
Marco
Pašalić,
Baturina,
njihova
volja,
angažman,
govor
tijela
daje
mi
za
pravo
konstatirati
da
imamo
potencijala.
Oni
su
poziv
u
reprezentaciju
opravdali.

Špice
su
nam
zabile
samo
tri
gola
u
kvalifikacijama,
dva
Petković,
jedan
Budimir.
Brine
li
vas
to?

To
je
evidentan
problem.
Mi
već
neko
vrijeme
nemamo
napadača
koji
zabija
dvadesetak
golova
po
sezoni,
koji
je
prva
violina
u
klubu
naprimjer
u
ligama
petice.
Reprezentacija
je
2008.
imala
Petrića,
Olića,
Klasnića,
prije
njih
i
Eduarda,
i
koga
god
si
stavio,
znao
si
da
se
na
njega
možeš
osloniti.
Sve
vrijeme
igrali
smo
s
lažnom,
plivajućom
devetkom,
Kramarićem,
Petkovićem,
Livajom…
to
je
bio
naš
stil
igre.
Zaista
bih
volio
da
se
pojavi
netko
tko
će
zabiti
20-25
golova
u
prvenstvu,
bez
penala.

S
kim
ćemo
igrati
pripremne
utakmice
uoči
Eura,
kako
ste
zamislili
pripreme?

Čekat
ćemo
ždrijeb
u
Hamburgu
2.
prosinca
i
nakon
toga
ćemo
prionuti
poslu.
Igrat
ćemo
u
ožujku
2024.
dvije
utakmice;
već
sam
o
tome
razgovarao
s
igračima
–
želio
bih
ih
odvesti
nekamo
na
team
building,
kao
što
je
bio
u
ožujku
2022.
u
Dohi.
Bilo
je
to
sjajnih
sedam
dana.
U
ožujku
je
špica
klupske
sezone,
igrači
će
biti
umorni,
trebat
će
im
sedam
dana
regeneracije.
Naći
ćemo
pritom
dva
dobra
suparnika.

Koga
biste
željeli
u
ždrijebu,
koga
ne
želite?

U
prvoj
jakosnoj
skupini
su
sve
velesile…
Mi
smo
svjesni
da
na
Euru
moramo
pobijediti
dvije
utakmice
ili
jednu
i
pol.
To
je
cilj,
a
pritom
je
nebitno
s
kim
ćemo
igrati.
Srbija?
Imaju
kvalitetu,
jaku
reprezentaciju,
dobroga
izbornika,
bio
bi
to
težak
suparnik.
Dakle,
Srbija
–
bolje
ne.

Kolike
su
šanse
da
Perišić
zaigra
na
Euru?

Velike!
Poznavajući
njegov
karakter,
spremnost,
želju
–
ja
ga
očekujem
u
reprezentaciji.
Rekao
sam
već
da
ne
mogu
zamisliti
reprezentaciju
bez
njega
na
velikom
natjecanju
i
bio
bi
nam
veliki
dobitak,
pojačanje
za
Euro.

Ivan
se
javi
svako
malo,
pratimo
kako
se
oporavlja,
on
živi
za
Euro
i
za
njega
se
sprema.
Ovisno
o
njegovu
stanju,
želio
bih
da
i
on
ide
s
nama
na
team
building
u
ožujku.

Često
se
spominje
kako
bi
reprezentaciji
Ivan
Rakitić
bio
veliko
pojačanje.
Postoji
li
šansa
da
se
Ivan
zaista
vrati?

Ivan
Rakitić
jedan
je
od
najvećih
igrača
koje
sam
trenirao,
jedan
od
najvećih
ljudi.
Mi
razgovaramo
puno,
ali
o
njegovu
povratku
nismo
razgovarali.
Ivan
bi
sigurno
dobro
došao
reprezentaciji
s
obzirom
na
svoju
formu,
pa
i
karakter,
profesionalnost.
No,
koliko
to
objektivno
ima
smisla?
Mislim
da
to
ipak
nije
realna
priča.

Bili
smo
drugi
u
Ligi
nacija,
pobjeđivali
smo
Francuze,
Dance,
Nizozemce,
bili
ravnopravni
sa
Španjolcima.
Znači
li
to
da
smo
za
medalju
na
Euru?

Podigli
smo
letvicu
jako
visoko,
naše
ambicije
su
do
neba
uvijek,
što
nekada
nije
ni
dobro.
Zato
nam
svaki
poraz
pada
jako
teško.
Odjednom
je
nametnuto
razmišljanje
kako
Hrvatska
mora
sve
pobijediti.
A
gdje
je
tu
Njemačka,
gdje
je
Italija,
gdje
su
Španjolci…?

Hrvatska
je
osvojila
tri
medalje
na
tri
posljednja
natjecanja,
to
nitko
nije
napravio,
bili
smo
po
rejtingu
u
svjetskom
vrhu.
Sve
što
smo
ostvarili
doista
je
nestvarno!
Mi
imamo
tu
kvalitetu,
međutim
neću
dopustiti
da
nam
netko
radi
pritisak
da
moramo
sve
pobijediti.
Pa
i
drugi
igraju
nogomet.
Jesmo
za
vrh,
ali
idemo
korak
po
korak.

Na
tribini
u
Berlinu
2006.
Bili
ste
navijač
Hrvatske
na
SP-u
u
Njemačkoj
2006.
godine.
Jeste
li
mogli
i
sanjati
da
ćete
jednoga
dana
u
Njemačkoj
biti
i
izbornik?

Bio
sam
tada
s
obitelji
na
utakmici
Hrvatska
–
Brazil
ispod
semafora
na
stadionu
Herthe,
kasnije
i
u
Nürnbergu
i
Stuttgartu.
To
što
sam
doživio
tada
u
Berlinu,
kada
se
zadnjih
petnaest
minuta
pjevala
pjesma
–
ne
sjećam
se
sada
koja
–
bio
je
nevjerojatan
doživljaj!
To
je
nešto
što
se
ne
može
zaboraviti.
Pa
i
kada
ne
budem
više
izbornik,
bit
ću
navijač
Hrvatske.
Tada
sam
bio
trener
u
Varteksu,
na
počecima
karijere,
i
zaista
tada
nisam
mogao
ni
zamisliti
da
ću
u
u
takvome
ambijentu
jednoga
dan
voditi
Hrvatsku.

Ovo
što
se
meni
događa
više
je
od
sna
–
četiri
velika
natjecanja,
tri
medalje.
I
ogromna,
ogromna
podrška!
Nakon
poraza
od
Turske
i
Walesa
nisam
osjetio
baš
nikakvu
negativnost
gdje
god
sam
se
bio
pojavio.
Samo
podrška
i
pozitiva,
a
to
je
ono
što
ti
daje
snagu,
što
te
tjera
prema
naprijed!
One
koji
su
protiv
–
njih
ignoriraš.
Oni
su
manjina.

I
na
kraju,
možete
li
objektivno
procijeniti
–
jeste
li
ostali
ponizni
kao
što
ste
bili
kada
ste
preuzeli
reprezentaciju?

Poniznost
nije
nestala.
Da
nisam
skroman
i
ponizan,
da
nisam
pravi
vjernik
kao
što
sam
oduvijek
bio,
Bog
me
ne
bi
nagradio,
nego
bi
me
kaznio.
Ako
kažem
da
sam
napravio
puno
s
Hrvatskom,
to
ne
znači
da
nisam
ponizan.
Nego
što,
ponizan
sam
što
vjerujem
u
sebe,
čvrst
sam,
odlučan
sam,
skroman
sam
i
poštujem
drugoga.

Pritom
ne
dopuštam
da
me
se
podcjenjuje.
Ponizan
ne
znači
saviti
se,
kleknuti,
sagnuti
glavu.
Ne,
ponizan
je
onaj
tko
vjeruje
u
sebe,
svoju
snagu,
ali
poštuje
i
svakoga
drugoga,
zaključio
je
Dalić.

Dnevno.ba