Pred Županijskim sudom u Mostaru uskoro će početi suđenje Esadu Esi Raziću za ubojstvo dva vojnika HVO-a iz 2. listopada 1993. godine na Kvanju na Dubravkoj visoravni, obojica pripadnici 1. brigade HVO-a ‘Knez Domagoj’, Martina Markovića i Ivice Bunoza.

Kako stoji u službenom priopćenju Županijskog tužiteljstva HNŽ-a, ovo tužiteljstvo je podiglo optužnicu protiv Ese Razića, rođenog u Čapljini (1966.), državljanina SAD-a, zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo ‘Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika’ iz čl. 144. preuzetog Kaznenog zakona bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a koju je dana 09.11.2023. godine Županijski sud u Mostaru u cijelosti potvrdio.

Raziću odbijena jamčevina

Optuženom Esi Raziću se optužnicom stavlja na teret da je dana 2. listopada 1993. godine, u jutarnjim satima, na brdu Kvanj, općina Mostar, kršeći pravila Međunarodnog prava, za vrijeme oružanog sukoba između Armije Republike Bosne i Hercegovine (Armija R BiH) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u svojstvu pripadnika Armije BiH, izvršio ubojstvo dva ratna zarobljenika. Razić je lišen slobode na graničnom prijelazu, prilikom ulaska u BiH, jer je za njim bila raspisana potraga zbog vođenja kaznenog postupka.

On se sada nalazi u pritvoru u Mostaru jer je Županijski sud u Mostaru ocijenio utemeljenim i opravdanim određivanje pritvora osumnjičenom, iz razloga jer postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega, te je odbijen i njegov zahtjev za puštanje uz jamčevinu od čak 100.000 KM. Također se navodi kako Županijsko tužiteljstvo HNŽ u suradnji s MUP-om HNŽ intenzivno nastavlja s poduzimanjem istražnih radnji u ovom predmetu u cilju utvrđivanja svih činjenica i okolnosti pod kojima je počinjeno ovo kazneno djelo. 

U svezi navedenoga, Dnevni list je došao u posjed službene zabilješke Sigurnosno informativne službe (SIS) iz Mostara od 14. listopada 1993. godine o ovom događaju. Službenu zabilješku je, kao autentični dokazni materijal domaćem pravosuđu proslijedio Međunarodni kazneni sud za ratne zločine pričinjene u zemljama bivše Jugoslavije (ICTY). To je ujedno i jedan do stotine slučajeva koje su iz Haaga proslijeđene bh pravosuđu na procesuiranje.

Što piše u službenoj zabilješci koju je haški sud ocijenio vjerodostojnom

U Službenoj zabilješci od 14. listopada 1993. godine navodi se kako su “oko 8 sati prilikom smjene na položajima na brdu Kvanj, grupa brigadnih izvidnika muslimanske nacionalnosti, koji su prethodne noći bili na položajima, ubili dvojicu pripadnika 1. brigade HVO-a Knez Domagoj’.

“To su Martin Marković i Ivica Bunoza, a Njedjeljka Pehara, pomoćnika za obavještajne poslove II. bojne zarobili i odveli, dok u Roberta Repca, zapovjednika voda brigadnih izvidnika pustili. U svezi navedenog, obavljen je razgovor s Repcem koji je tom prilikom rekao da je spomenutog jutra zamijenili na položajima grupu koja je prethodne večeri držala stražu”,navodi se u zabilješci.

Za zamijetiti je da su sve navedene osobe bošnjačke nacionalnosti u to vrijeme bili pripadnici HVO-a.

Potom se navodi da su vojnici koji su prethodne večeri bili na straži Mirzo Kudra, Jasmin Turajlić zvani Vipača, Džemal Turajlić zvani Džeki, Amer Kudra zvnai Štronci, Samir Tucaković zvani Sadat, Esad Razić zvani Brico i Edin Sakač.

Potom se u ovom dokumentu decidirano opisuje pričinjeni zločin, ubojstvo dva vojnika i zarobljavanje ostalih od strane dojučerašnjih suboraca, navodeći, između ostaloga, i riječi Mirze Kudre:”…Bolje da se ovako završilo nego da sam popušio rafal s leđa. U Blagaju će me možda ubiti, a možda i neće…kada prebace naše familije z Blagaj, Pehar će biti pušten”, posvjedočio je Rebac kojeg su navedeni pustili te se uskoro s vozilom udaljio s mjesta zločina na Kvanju.

“Spomenuta grupa izvršavala je sve postavljene zadatke i onda kada nitko drugi nije htio prihvatiti. Po našem mišljenju, nisu bili u svezi s ‘armijašima’ iz Blagaja jer su dva sata prije izvršenja zločina poslali prethodnicu u Blagaj kako bi najavili dolazak ostalih. Po našim operativnim saznanjima na ovaj čin su se odlučili iz razloga nesigurnosti opstanka na našim prostorima, svakodnevnim prijetnjama zatvorom pojedincima, kao i ubojstvima, a iznad svega uhićenjem preostalih muslimana koje je ovih dana privodila civilna policija i pri tome ne uvažavajući potvrde koje su im garantirale opstanak i sigurnost na našim prostorima, a koje su dobili od za to nadležnih organa”, navodi se.

Potom se zaključuje: “Presudni trenutak za ovakvu odluku bio je dolazak Amera Kudre na položaj u večernjim satima kada im je priopćio da su im obitelji zatočene. Također, po našim saznanjima, planirali su zarobiti veći broj naših vojnika kako bi ih mijenjali za svoje obitelji, te su imali namjeru zarobiti tenk T-55 koji je igrom slučaja prethodnu večer bio povučen s položaja. Tenk im je trebao poslužiti za oprost grijeha kod MOS-a zbog zločina koje su počinili prema ‘svojima’”, stoji u izvješću informatora N.N. o ovom zločinu na Kvanju iz iz 2. listopada 1993. godine.

Teška sudbina braće Bunoza

U ovoj službenoj zabilješci koja je ocijenjena vjerodostojnom od strane haškog suda, navodi se sedam osoba koje su sudjelovale u pričinjenom zločinu kao i zločine koje su ove osobe pričinile prije zločina na Kvanju 2. listopada 1993. godine. Do sada se sudilo samo jednom od njih, Edinu Sakoču iz Stoca, a koji je svojedobno i osuđen za zločine nad srpskim stanovništvom na području Počitelja i Čapljine, dok se upravo čeka suđenje Esadu Raziću za zločin na Kvanju.

Ali, ovaj zločin na Kvanju još jedna je teška poveznica s obitelji Bunoza, čiji je sin Ivica tu ubijen. Za podsjetiti je da se u medijima svojedobno pisalo o jedinstvenom slučaju u BiH drugog brata, Dragana Bunoza, koji je, nevin robijao ukupno 4 godine, 5 mjeseci i 15 dana za zločin koji nije počinio i koji se sada stavlja na teret drugoj osobi.

Županijski sud je zbog novih dokaza i svjedoka tužiteljstva 2015.  obustavio kazneni postupak, čime je oborena presuda čak i Vrhovnog suda FBiH koji je presudio da je Dragan Bunoza, kao vojnik HVO-a, osuđen na devet godina zatvora zbog ubojstva djevojke Sanide Kaplan u Stocu u srpnju 1993. godine. Zločinu kojeg on nije počinio. Iako je od države i zbog znatno narušenog zdravlja tražio odštetu od 130.000 KM za godine provedene u zatvoru, ni do danas mu nije isplaćena niti jedna marka obeštećenja, a ljaga na njegovom imenu i dalje stoji. Kao što i stoji činjenica da ni do danas nisu osuđene ubojice njegovog brata Ivice i Martina Markovića.

Podsjećanja radi, tužiteljstvo BiH trenutno vodi 216 predmeta ratnih zločina koje treba okončati za dvije godine. Naime, prema Strategiji za procesuiranje predmeta ratnih zločina, predviđeno je 7-15, točnije rok od 7 godina za procesuiranje najsloženijih i najprioritetnijih predmeta, te 15 godina za procesuiranje ostalih, koji su se “spuštali” na županijske i entitetske razine, tijekom 15 godina.

Vijeće ministara BiH je nedavno prihvatilo prijedlog prema kojem se procesuiranje najsloženijih i najprioritetnijih predmeta ratnih zločina pred Sudom BiH i Državnim tužiteljstvom, kao i svih ostalih predmeta pred pravosudnim tijelima entiteta i Brčko distrikta produži za dvije godine.