Onaj
opljačkani
iz
Isusove
priče
o
milosrdnom
Samarijancu,
idući
od
Jeruzalema
prema
Jerihonu,
prošao
je
vrlo
opasnim
dijelom
Judejske
pustinje.
Zato
je
i
nastradao.

Dijelom
pustinje
protječe
i
rijeka
Jordan,
duga
oko
250
km.
Jordan
dolazi
ispod
planine
Hermona
u
Libanonu,
ulijeva
se
u
Galilejsko
more,
izlazi
iz
njega,
nastavlja
i
završava
u
Mrtvome
moru.
U
vrijeme
jakih
kiša
pustinja
ozeleni
i
procvjeta.
Područje
ušća
Jordana,
tamo
gdje
se
ulijeva
u
Mrtvo
more,
kršćani
smatraju
svetim,
jer
je
na
toj
lokaciji
Ivan
pozivao
na
obraćenje
i
krštenje.
A
ponajviše
zbog
toga
jer
je
Ivan
na
tom
mjestu
krstio
i
samog
Isusa
po
čemu
je
dobio
naziv
Krstitelj.
Zbog
Isusova
ulaska
u
rijeku
Jordan
i
krštenja
istom
vodom
cijelu
se
rijeku
smatra
–
svetom
rijekom!

Glas
u
pustinji

Ivan Krstitelj bio
je
čovjek
pustinje
–
pustinjak,
isposnik,
prorok,
propovjednik,
revolucionar!
Judejska
pustinja
isklesala
ga
je
u
velikana
duha!
Duhovno
mu
u
životu
najvažnije,
a
materijalno
–
samo
da
preživi.
Toliko
mu
dosta.
Od
kruha:
skakavci
i
divlji
med,
od
ruha:
prsluk
od
devine
kože,
a
od
kuće
i
kućišta:
kakva
osamljena
pećina!
Ili
zavjetrina
ispod
gorskih
stijena.
Krevet
mu
je
vreli
pijesak,
jastuk
mu
je
tvrdi
kamen,
a
pokrivač
povjetarac
s
Mrtvoga
mora.
Kad
ožedni,
u
Jordanu
vode
traži.
A
pustinjsko
društvo:
čagalj
i
lisica.
Živi
od
onog
što
pustinja
daje!
Ivan
je
pravi
pustinjski
vuk!
Vuk
koji
je
gladan
duhovnoga
kruha.
Koji
žeđa
za
izvorom
živim,
vodom
nepresušnom.
Pustinja
ga
sjedinila
s
Nebom!
On
je
revolucionar
koji
se
ne
miri
s
grijehom,
moralnim
neredom
i
bezboštvom.
Pustinjski
lav
koji
u
pustinji
riče
i
čija
rika
ledi
krv
u
žilama.
Poziva
na
borbu
protiv
grijeha.
Na
čistoću
srca!
Na
ljepotu
duha!
On
je
glas
koji
u
pustinje
viče:
„Pripravite
put
Gospodinu,
poravnite
mu
staze“
(Mk
1,3).
To
je
glas
koji
ne
može
šutjeti,
koji
mora
opominjati,
upozoravati,
prekoravati,
na
obraćenje
pozivati.
Jer
dolazi
Onaj
koji
ima
doći.
Obećani!
Prorokovani!
Naviješteni!
A
kad
je
on
u
pitanju,
treba
mu
pripraviti
put
i
poravniti
staze
do
čistoga
srca
u
koje
treba
ući.
Ivan
mu
svojim
propovijedanjem
i
pozivom
na
obraćenje
pripravlja
put
i
ravna
staze.
Dođi,
obećani
Mesijo!
Dođi,
dugo
Iščekivani!
Dođi,
Proroče
nad
prorocima,
kojemu
ja
nisam
dostojan
„odriješiti
remenje
na
obući“.

Ivan
poziva
na
obraćenje

Ivan
je
imao
nevjerojatan
autoritet,
nastup,
riječ,
kao
sječivo!
Isposnički
izgled,
proročki
nastup,
ne
štedi
nikoga,
udara
u
korijen
grijeha!
Demagoški
vrlo
uspješan,
traži
obraćenje!
Obraćenje
je
glavna
tema
njegova
govora!
U
obraćeno
srce
Mesija
dolazi!
Ima
riječ
za
svakoga
i
svakoga
udara
direktno
u
dušu.
Ne
možeš
mu
izmaći.
Govorio
je:

-Pomiri
se
s
bratom
svojim
s
kojim
ne
pričaš
već
godinama.

-Ne
umišljaj
da
si
svet
i
dobar,
jer
dobar
je
samo
dobri
Bog.

-Ne
zaobiđi
siromaha,
sve
im
svoje
podaj
i
podijeli.

-Budi
vjeran
ženi
i
obitelji
svojoj,
i
ne
živi
nevjernički.

-Ne
uzimaj
žene
brata
svoga,
ti
Herode,
preljubniče.

Svaka
mu
pogađala
u
srce!
Postao
je
vrlo
zanimljiv,
popularan,
prorok
kome
se
vjeruje.
„Eno
na
Jordanu
proroka,
pravi
je.
Iz
usta
mu
vatra
sijeva.
Otiđi
k
njemu,
poslušaj
što
govori.
Vratit
ćeš
se
drugačiji,
kažem
ti,
sto
posto.
Sva
moja
obitelj
išla.
Svi
su
oduševljeni“,
priča
jedan
iz
okolice
Jeruzalema
u
razgovoru.
I
mnogi
su
odlazili
čuti
njegovu
riječ.
Evanđelje
kaže:
„Grnula
k
njemu
sva
judejska
zemlja
i
svi
Jeruzalemci:
primili
su
od
njega
krštenje
u
rijeci
Jordanu
ispovijedajući
svoje
grijehe“
(Mk
1,5).
Ljudi
su
prilazili,
slušali,
kajali
se,
udarali
se
u
prsa
i
silazili
u
rijeku
da
ih
Ivan
krsti.
Ispovijedali
su
javno
svoje
grijehe:
„Žao
mi
je
što
sam
u
svađi
sa
susjedom“;
„Bože
oprosti
mi
što
ne
dolazim
u
sinagogu“;
„Ne
odgajam
djecu,
Bože,
po
tvom
Zakonu“;
„Oprosti
mi
što
vičem
i
psujem
svoju
obitelj“;
sve
ovako
govorili
jedni.
„Obećavam
da
ću
se
popraviti“;
„Oprosti,
Bože,
meni
grešniku“;
„Od
danas
sam
novi
čovjek“;
govorili
drugi.
Nastalo
opće
kajanje
u
narodu.
Ljudi
se
udarali
u
prsa,
ispovijedali,
a
onda
silazili
u
rijeku
gdje
ih
je
Ivan,
raskajane,
uranjao
u
vodu.
I
odlazili
kući,
smireni,
radosni,
čisti,
kršteni.
Ljudi
se
listom
obraćali!
Plakali
od
sreće!
Samo
tako
se
dočekuje
Obećani!
Čista
srca
i
duše!

Kako
mi
pripravljamo
put
Gospodinu

Iste
ove
riječi
ovih
će
dana
došašća
ponavljati
tisuće
svećenika
s
raznih
oltara
milijunima
katoličkih
vjernika
diljem
svijeta.
Pozivati
na
obraćenje,
na
ispovijed,
na
kajanje,
na
susret
s
Isusom
koji
dolazi:
„Pripravite
put
Gospodinu!“
A
mi
ovako
danas
pripravljamo
put
Gospodinu:

-još
prije
prve
nedjelje
došašća
okitimo
sve
svoje
gradove,
ulice
i
trgove

-prije
došašća
trgovine
nam
pune
nakita,
svjećica,
kuglica,
zvončića

-na
kućnim
prozorima
svjetlucaju
nam
i
žmirkaju
svjećice
i
žarulje
svih
oblika
i
boja

-jelka
zauzela
pola
kuće
i
puno
je
veća
i
svjetlija
nego
lani

-djeca
pucaju
petarde,
male
i
velike,
prave
vatromete,
pale
prskalice,

-televizijski
programi
puni
reklama
o
najboljim
receptima,
ručkovima,
hotelima,
provodima

-smišljamo
kako
se
što
bolje
provesti,
obući,
najesti,
napiti
i
prazno
veseliti

-skačemo
po
trgovinama
i
trošimo
novac
na
potrebno
i
nepotrebno.

Ivane
Krstitelju,
jesi
li
zadovoljan?!
Kako
smo
lijepo
pripravili
put
Gospodinu,
malome
Isusu.
Sve
mu
je
osvijetljeno,
okićeno,
gradovi,
sela,
petarde
pucaju,
zvončići
zveckaju,
borovi
blistaju,
recepti
se
pripremaju.
Samo
neka
dođe,
sve
mu
je
pripravljeno,
putevi
osvijetljeni
i
žmirkavi.
Neka
samo
uđe
u
naše
gradove
i
sela,
tu
su
borovi,
tu
su
jaslice
i
božićne
svjećice!
Može
se
slobodno
roditi!

Što
bi
Ivan
govorio
danas

Kad
bi
Ivan
danas
vidio
kako
se
pripremamo
na
Isusov
dolazak
i
što
sve
radimo,
vrlo
bi
se
razočarao
i
ovako
bi
govorio:

„Ne
kićenje,
već
–
obraćenje!
Ne
kitite
ulice
i
trgove
svoje,
već
kitite
srca
pokorom,
kajanjem
i
postom!“

„Ne
blještavilo,
sjaj
i
galama,
a
u
duši
–
tama!
Osvijetlite
srca
svoja,
nek’
zabljesnu
svetim
sjajem.
Jer
u
srca
Isus
želi,
i
srcu
se
čistome
veseli!“

„Ne
petarde
i
buka,
od
tog
mu
je
samo
muka!
On
tišinu
voli
i
mira
ti
svoga
nosi!“

„Ne
čisti
kuću,
već
očisti
srce
svoje!
U
kući
ti
miris
i
ljepota,
a
srce
ti
grijehom
zaudara.
Kuću
čistiš,
ribaš
i
pospremaš,
a
u
srcu
balega
i
smrad!

„Poravnaj
mu
staze
da
ti
može
doći:
s
bratom
se
izmiri,
susjedu
oprosti,
svakom
se
nasmij,
uvredu
ne
nosi,
tešku
riječ
odbaci,
psovku
ne
izusti,
potrebnog
pomozi,
sa
svima
u
slozi,
blagoslova
nosi,
lijepu
riječ
kaži
i
svađu
ne
traži!
Tek
po
takvoj
stazi
Mesija
dolazi,
i
u
srce
tvoje
radostan
ulazi!“

Ispovjedio
se
nakon
16
godina

Jedan
mladić
priča
ovako:
„Krizmao
sam
se
u
osmom
razredu
osnovne.
Tada
mi
je
bilo
14
godina.
Nakon
krizme
napustio
sam
Crkvu,
više
nisam
dolazio
na
misu,
niti
sam
se
Bogu
molio.
Ismijavao
sam
one
koji
mole
i
rugao
im
se.
Ponekad,
kad
bih
zbog
mame
otišao
na
misu,
bio
sam
u
dnu
crkve
i
redovno
pričao
s
kolegama
i
smijao
se.
Onda
bi
za
vrijeme
propovijedi
izašli
van,
pušili
i
zafrkavali
se
pred
crkvom.
Malo
prije
kraja
mise
ušli
bismo
unutra.
Nakon
završene
srednje
nastavio
sam
živjeti
raskalašeno
i
raspušteno,
iako
me
roditelji
nikad
nisu
tome
učili.
Majka
je
bila
ogorčena
i
često
je
zbog
mene
plakala.
Otac
me
je
zamrzio.
Jedva
bismo
ponekad
progovorili
koju
riječ,
izbjegavao
sam
svaki
kontakt
s
njim.
Odao
sam
se
lošem
društvu,
piću
i
kocki.
Započeo
sam
studirati
pa
napustio.
Društvo
me
odvuklo
na
svoju
stranu.
Naučio
sam
se
teškim
psovkama
kojima
sam
svakodnevno
vrijeđao
Boga.
Svećenika
nisam
želio
sresti
na
cesti,
niti
slušati
ičije
‘predike’.
Potrajalo
je
to
dugo
godina.
Majka
je
često
očajno
ponavljala:
‘Sine
moj,
ispovjedi
se,
Bog
će
ti
pomoći!’
‘Ne
treba
meni
nitko
pomagati’,
znao
sam
joj
odbrusiti.
‘Kako
tako
govoriš,
sine
moje,
Bog
će
te
pokarati.
Pa
nisi
se
ispovjedio
od
svete
krizme!’
‘Nek
nisam,
to
je
moj
problem’,
rekao
bih
i
otišao
iz
njene
blizine
da
mi
ne
bi
ponovo
kvocala.
Potpuno
sam
bio
sišao
s
Božjega
puta.
Onda
je
došao
moj
trideseti
rođendan.
Bog
mi
je
odlučio
reći:
‘Dosta
je,
ne
možeš
više
tako,
vraćaj
se
na
pravi
put!’

Kako
se
to
dogodilo?

Točno
na
moj
trideseti
rođendan,
negdje
popodne
počelo
me
je
nešto
iznenada
gušiti.
Počeo
sam
se
daviti.
Pao
sam
na
zemlju
i
počeo
pjeniti.
Cijelo
tijelo
mi
se
treslo
i
znojilo.
Tada
nisam
shvatio
da
se
radi
o
napadu
epilepsije.
Počeo
sam
gubiti
svijest.
Sjećam
se
da
je
tata
pritrčao
i
počeo
mi
vaditi
jezik
da
se
ne
ugušim.
U
tom
sam
trenutku
vidio
da
je
sve
gotovo,
davim
se,
umirem,
nema
spasa
A
onda
mi
je
došla
spasonosna
misao:
‘Bože,
ako
ostanem
živ,
odmah
idem
na
ispovijed
i
na
svetu
misu!’
Odvezli
su
me
odmah
u
bolnicu,
pružili
mi
hitnu
pomoć
i
vratili
među
žive.
Ostao
sam
na
životu.
Dali
su
mi
da
pijem
određene
lijekove.
Sve
se
vratilo
na
svoje
mjesto.
Teško
je
riječima
opisati
moju
radost
i
zahvalnost
Bogu
koji
me
spasio.
Za
nekoliko
dana
otišao
sam
na
svetu
ispovijed
i
pričest.
Nakon
16
godina
ponovo
sam
se
ispovjedio,
ponovo
počeo
živjeti.
Rekao
sam
i
priznao
sve
svoje
budalaštine
i
grijehe.
Teško
je
opisati
radost
u
duši.
Počeo
sam
ići
na
svetu
misu.
Majka
je
sjala
od
sreće
i
Bogu
zahvaljivala.
Psovka
nije
više
prelazila
preko
mojih
usana.
U
misi
sam
nalazio
svoju
radost,
mir,
utjehu
i
spas.
Sve
se
promijenilo,
bio
sam
drugi
čovjek.
Znači,
nije
bilo
druge:
Bog
je
odlučio
lupiti
me
po
glavi
jer
se
drugačije
ne
bih
obratio!
Preko
epilepsije
mi
je
pomogao
da
ga
ponovo
pronađem
u
svom
životu.
I
budem
sretan!
E,
Bože
dragi,
nek’
si
me
lupio,
drugačije
se
ne
bih
opametio.
Hvala
ti
do
neba!“

Slušajmo
glas

Bog
ponekada
intervenira
izravno
da
bi
nekoga
vratio
na
pravi
put.
Ponekada
to
čini
preko
drugih.
Danas
u
Evanđelju
obraća
narod
svoj
preko
proroka
Ivana.
Zato
treba
slušati
„glas
koji
viče
u
pustinji“.

Kroz
ovo
vrijeme
priprave,
dolaska
i
iščekivanja,
ovo
je
„vrijeme
slušanja
glasa“. Čijeg
glasa?
Glasa
Ivanova,
glasa
propovjednikova,
glasa
majčina,
glasa
očeva!
Slušaj
što
ti
govori,
što
ti
priča,
ne
odbacuj,
ne
preziri,
nego
prihvati
i
k
srcu
privuci.
Da
ne
bude
kasno!

Ovo
je
„vrijeme
obraćenja“!
Kakvog
obraćenja?
Mijenjaj
se
i
Bogu
se
vrati:
ostavi
se
psovke,
ostavi
se
svađe,
okani
se
pića,
s
ljudima
se
miri,
bijedniku
pomozi,
k
svetoj
misi
hodi!

Ovo
je
„vrijeme
ispovijedanja“!
Ispovjedi
se
i
priznaj
se
grešnim,
na
koljena
padni,
srce
Bogu
dadni,
reci
da
si
nedostojan,
grešan,
nepostojan,
da
si
raskalašen,
neposlušan
i
iskvaren…Oproštenje
traži,
u
suzama
žali,
pokoru
izmoli,
od
Njeg’
milost
išti
da
te
uvijek
voli!

Ovo
je
„vrijeme
radosti“!
On
ti
grijehe
prašta,
sa
sobom
te
miri,
i
radost
ti
vraća,
dušu
ti
obraća!
On
je
radost
naša,
on
je
naša
sreća,
on
je
naša
dika,
radost
prevelika.
Dođi
sada
k
nama,
čekamo
te
mi,
Mesijo
s
nebesa,
baš
smo
radosni!