Ženska zajednica Cenacolo u Međugorju u kojoj se od raznih ovisnosti, ali i drugih problema, liječe djevojke iz cijelog svijeta, trenutno boravi njih 15. Također, tu se nalazi i jedna majka s djetetom te jedna obitelj koja je na putu Zajednice. Taj broj se mijenja iz dana u dan, nekada ih je više, nekada manje, a sve ovisno o potrebi. Primjerice neke djevojke u zajednicu uđu u Međugorju, a onda ih se pošalje u Italiju, a neke iz Italije, Hrvatske ili bilo koje druge države u kojoj Cenacolo ima svoju kuću, dođu ovdje. Nalaze se tu djevojke iz Poljske, Hrvatske, Slovačke, Amerike, Španjolske i drugih zemalja, a njihovi problemi su razni.

“Mislim da postoji puno veća potreba djevojaka vani za ulazak u zajednicu. No, ljudi se jako teško odlučuju na promjene gledajući cijeli sustav vani. Razlozi zbog kojeg djevojke ulaze u zajednicu naravno droga, ali u posljednje vrijeme sve više depresija, nezadovoljstvo, problemi s hranom, anoreksija, bulimija. Danas se za sve propisuju tablete, tako da su brojne ovisne o tabletama. Kocke kod djevojaka koje nam dolaze baš i nema, to je više kod muških ovisnika. Trenutno je teža nego droga”, kaže za Hercegovina.info Riječanka Ivana Jaška voditeljica ove kuće koja je u zajednici već dugih 19 godina.

Prethodnih dana sve je bilo u znaku priprema za radosni blagdan Božića. Uređivanje kuće, ukrašavanje vanjskog dijela, kićenje bora, priprema kolača, pripreme za uprizorenje živih jaslica. Sve navedeno se radi, ali i sve navedeno je u drugom planu za ove djevojke.

“Božić u zajednici je za mene je uvijek bilo nešto predivno. Na samom početku nisam baš bila sretna jer je Božić vrijeme kada si u krugu obitelji i svojima. Prvih godina je sigurno bilo teško, no ono što je najbitnije je reći istinu. Mi smo puno Božića proslavili kući, ali nismo bili dobro. To je jedna istina koju sam ja sama sebi trebala reći. S druge strane lijepo je što te zajednica pripremi za Božić. Ne govori se samo o tome što ćemo jesti za Božić i kakav ćemo ručak imati, nego se pripremamo na drugi način. Svako jutro smo išli na misu zornicu. Također, svaki tjedan imamo neki zadatak koji nas priprema za Božić. Primjerice nekada molimo za jednu od djevojaka, činimo joj dobra djela. Nekada je potrebno odmah po buđenju reći naše “evo me” i to je dosta težak zadatak. Kroz to mi živimo vjeru i pripremamo se za Božić”, kaže.

“S kićenjem kuće krećemo 8. prosinca, radimo jaslice kako bi što duže imali taj doživljaj Božića. Kada je riječ o kolačima, nekada ih dobijemo jako puno pa ih i nemamo potrebe praviti, a nekada ih same radimo. No, uvijek se potrudimo napraviti neke svoje. Također, gledamo i da božićni ručak bude malo svečaniji. No, sve to radimo u hodu, uopće ne razmišljamo što ćemo jesti jer to nije najvažnije. Važnije je da se ispovjedimo prije Božića kako bi ga doživjeli u srcu, a sve ostalo posložimo“, dodaje Ivana.

Posebno se to odnosi na djevojke koje nikada nisu molile, a ima i onih koje su druge vjere. 

“One funkcioniraju kao i sve druge djevojke. Zajednica nikoga ne prisiljava da mijenja svoju vjeru. Ja osobno vjerujem da je Bog jedan i bitno je da se ljudi mole, iako zajednica ima svoja pravila i zna se koja se ovdje vjera živi. Djevojke koje stižu, znaju da dolaze u kršćansku zajednicu. No, ponavljam zajednica nikoga ne prisiljava da moli ukoliko sam to ne želi, molitva sama dolazi iz srca. Mogu reći kako se takve djevojke prilagode nama i nemaju problema s tim uopće”.

Ono što ih iznimno veseli uoči svakog Božića su žive jaslice ispred župne crkve svetog Jakova u Međugorju u kojima imaju značajnu ulogu.

“Puno je priprema, dečki su vrijedno radili na izgradnji jaslica, a mi smo se spremale za koreografiju i ples. Ljudi na kraju vide samo završni događaj, ali ima tu puno priprema da bi sve to uskladili, kako bi i mi jaslice doživjeli na pravi način”.

Za Božić u zajednici nemaju posjetu, izuzev ljudi iz Međugorja i župe koji ih posjete i donesu poneku slasticu.

“Što se tiče roditelja ne, jer dolazimo s različitih strana svijeta pa je to problem. No, mi imamo svoje susrete zajednice. Prije dva tjedna smo imali jedan u Hrvatskoj gdje su djevojke iz Hrvatske vidjele svoje roditelje kojima su već čestitale Božić”.

U posljednjih 19 godina Ivana je samo jednom slavila Božić sa svojom obitelji doma.

“Koliko god mi je bilo lijepo nisam doživjela pravi Božić. Taj Božić mi je bio prvi doma nakon pet godina zajednice. Čudan je osjećaj bio. U zajednici doživiš Božić na pravi način, dok sam se kući osjećala nekako čudno. Bilo je bitno samo što ćemo jesti, kako ćemo proslaviti i to je bilo najbitnije. U zajednici je sve suprotno”.

Osamnaestogodišnja Lea Grgić Ivanović iz Zagreba u Međugorje je stigla prije dva mjeseca iz Vrboveca gdje ova zajednica ima svoju kuću, gdje je provela više od godinu dana. U zajednicu je ušla zbog ovisnosti o drogama. Roditelji su joj kaže dali poticaj da uđe u zajednicu. Njezina obitelj nije išla u crkvu iako je krštena. U jednom trenutku njezina baka je odlučila ipak ići u crkvu i pokušavala je potaknuti obitelj da ide. No, oni nisu bili zainteresirani za to. Nakon toga su je ipak odlučili poslušati. 

“Mi smo doma Božiće slavili svjetovno. Ukrašavanja, kolači i ono materijalno. Nismo doživjeli ono pravo što je bit Božića. Zadnja dva Božića prije ulaska u zajednicu uopće nisam ni doživjela jer sam se udaljila od vjere i za mene Božić nije ni značio ništa, pa ga nisam ni slavila. Svaki put i kada bi se našli za stolom posvađali bi se. Nije bilo zajedništva i nije mi Božić ni imao smisao”, priča ova mlada djevojka.

Prvi Božić u zajednici proslavila je u kući Cenacola u Vrbovecu.

“Bilo je teško, jer unatoč svemu je nedostajala obitelj. Željela sam u svojoj obitelji doživjeti Božić kako smo ga mi doživjeli, odnosno doživljavamo u zajednici, a to je Božić u zajedništvu. Taj moj prvi Božić u zajednici svaka je djevojka bila zadužena za nešto. To zajedništvo me baš dotaknulo. Nisam uopće poželjela tada otvoriti poklon, nego otvoriti svoje srce.”

I u Međugorju je “kod kuće” kaže nam.

“Prošlo mi je jako brzo od dolaska, ali se već osjećam dijelom ove kuće. Kroz pripreme za Božić osjeća se duh zajedništva. Pokušavamo sve zajednički posložiti i dogovoriti”.

Prije samo nekoliko godina Lea je bila u svijetu poroka droge i nesretna. Sada u Međugorju ima ulogu Marije u uprizorenju živih jaslica. Čudni su uistinu putevi Božji.

“Upravo sam o tome jučer razmišljala. Gdje sam bila prije nekoliko godina, kako sam slavila Božić i prolazila te dane. Iskreno, jako sam sretna. Sada imam potpuno drugi pogled na to. Prošle godine radila sam ples naroda i anđela, ali to je jedna sasvim druga stvar, više je obaveza i posla. Što se tiče uloge Marije, sve se nekako sprema oko mene nemam puno toga za probu, pa više gledam da se pripremim u svom srcu i da kroz molitvu doživim istinski taj trenutak”.

Zvuči čudno, ali Lea je Boga u crkvi molila da je skloni od kuće i da više nikada ne mora u crkvu. On se odlučio kaže “našaliti s njom”.

” Sjetila sam se jedne situacije s mojim tatom. Bila je misa zornica, a ja sam se tek tada vraćala doma. Otac me je doslovno izvukao iz kreveta da idem na zornicu bez razgovora. Bila sam užasno ljuta. Imala sam u to vrijeme odbojnost prema crkvi. Kada sam stigla u crkvu rekla sam: “Bože moj dragi, samo da više odem od kuće. Ne želim više doći ni na ovo mjesto”. Malo nakon toga ušla sam u zajednicu. Gledajući to razdoblje kako sam slavila Božić i danas, to je velika suprotnost. Bog se baš “našalio sa mnom”. Odveo me na bolje mjesto iako je dom uvijek dom”, kaže za kraj Lea.

Božić u zajednici je jako jednostavan, ali i radostan i poseban. Djevojke su imale svetu misu, zatim ručak, a onda i veselje. Baš kako se Božić i slavi. Taj dan, kao i svaki drugi koji ovdje provode i danas mole tri krunice. Bez toga kažu nikako ne mogu ići naprijed nikako. Misa i krunica za njih su najvažniji darovi koje imaju.

Objava Božić u ženskoj zajedncii Cenacolo: Od svijeta droge do uloge Marije u živim jaslicama pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.