Gledam
ga
u
Poreču,
pati
se.
S
39.
na
leđima,
viška
kila,
vidi
se
iz
aviona.
Ljevaka
u
momčadi
nema,
jer
ozljede
su
krive,
ali
on
je
tu,
nije
ozlijeđen,
ne
predaje
se.
A
što
je
sve
u
karijeri
i
životu
prošao.
Malo
se
svađa
sa
sucima,
stalno
nešto
tumači
suigračima,
pa
malo
razgovara
s
trenerom,
malo
se
svađa
s
protivnicima,
nije
mu
lako
ustati
nakon
prekršaja,
traje
to,
onda
uzme
loptu
i
prođe
pokraj
15
i
više
godina
mlađih
kao
da
ih
nema.
I
svi
se
čude
“kako”.
Onda
se
moraš
nasmijati,
što
je
ipak
najvažnije.,
piše
Dražen
Pinević
za Sportske
novosti o
Ivanu
Čupiću.

U
četvrtak,
ako
Zagreb
uspije
pobijediti
Nexe,
Ivan
Čupić
će
odigrati
svoju
posljednju
utakmicu
kao
profesionalac.
Rođeni
rukometaš,
puno
puta
sam
to
znao
reći.
Znao
sam
dva
igrača
kojima
ne
trebaju
treninzi
da
prepoznaju
rukomet
kao
igru,
koji
su
na
terenu
mogli
biti
sve,
ne
isključivo
igrači
na
svojim
pozicijama.
Jedan
je
Ivano
Balić,
drugi
je
Ivan
Čupić.
Može
srednji,
može
crta,
može
vanjski,
može
krilo,
jednom
mi
je
Čupko
rekao:
“Samo
golman
nisam
nikad
bio”
i
izgleda
da
mu
se
želja
neće
ostvariti,
makar
nikad
se
ne
zna.
To
je
jedna
želja,
druga
je
zlato
s
Hrvatskom,
ali
ne
možeš
u
životu
imati
sve.

Posljednjih
16
bez
prsta

Oglas

A
Čupko
može
biti
zadovoljan
svime
što
je
postigao
u
karijeri
u
kojoj
nema
toga
što
nije
slomio
ili
operirao,
u
kojoj
igra
bez
prsta
na
šuterskoj
ruci
posljednjih
16
godina,
zbog
čega
su
mu
prije
Pekinga
2008.
predvidjeli
kraj.
Ali
prst
manje-više,
kad
netko
zna
–
zna.
S
21
godinom
odlazi
u
Španjolsku,
u
mali
rukometni
Vigo,
to
je
u
njegovim
godinama
bio
strašan
rizik
zbog
kojeg
je
mogao
nestati
s
radara.
No
taj
rođeni
rukometaš
u
njemu,
borba
za
život
kada
je
tek
stvarao
obitelj
u
kojoj
on
i
supruga
Nera
danas
imaju
četvero
djece,
to
je
presudilo
velikoj
priči.
Bez
prsta
odlazi
u
njemački
Löwen,
ide
s
njim
na
Final
Four
Lige
prvaka
u
Kölnu,
pa
prelazi
u
poljsko
Kielce
i
osvaja
svoj
prvi
naslov
prvaka
Europe,
nakon
toga
ide
u
Vardar,
gdje
uzima
još
dva
i
u
tom
trenutku
postaje
jedini
igrač
koji
je
tako
nešto
napravio
u
povijesti.
Zabija
odlučujući
gol
u
finalu
Lige
prvaka.
Obožavaju
ga
gdje
god
je
bio.
U
Kielcu
ga
i
dan
danas
bivši
predsjednik
Servaas
dočekuje
s
posebnim
respektom,
Skoplje
je
zbog
njega
bilo
na
nogama,
nije
spavalo
danima,
dok
se
on
prije
tri
godine
vratio
u
Hrvatsku
i
sa
stilom
odradio
posao
u
Zagrebu
do
kraja,
vrativši
Zagreb
gdje
mu
je
godinama
prije
njega
bilo
mjesto.
To
je
kao
Liga
prvaka.
Medalje
su
bez
zlata
manje
važne,
ali
su
velike,
srebro
i
bronca
sa
SP,
po
dva
srebra
i
bronce
s
EP
te
olimpijska
bronca
iz
Londona
2012.
Strašan
igrač,
pakleni
igrač,
za
kojeg
su
treneri
rekli
“lakše
je
s
rukometom,
nego
s
njim”
i
uvijek
tvrdili
da
je
najveći
neprijatelj
sam
sebi.
Ali
evo
s
39
godina
još
traje,
zabija
i
tek
odlazi
u
mirovinu
s
klupe.
E,
to
treba
moći.
Sad
Ivan
Čupić
hoće
biti
trener.
Ništa
prirodnije
nakon
svega
što
je
prošao
u
životu
i
naučio
u
karijeri.
Nije
mu
problem
sjesti
na
klupu
i
učiti,
makar
je
zabijao
na
najvećim
pozornicama
i
mogao
bi
objašnjavati
kako
se
to
radi.
Taj
karakter
je
definitivno
pobjednički,
ali
u
tom
karakteru
leži
i
odgovor
hoće
li
biti
uspješan
trener
kao
što
je
bio
igrač.
To
su
dvije
različite
stvari,
koje
on
deklarativno
respektira,
ali
će
vrijeme
pokazati
kako
će
to
izgledati
na
terenu.
Čupko
je
čovjek
bez
dlake
na
jeziku,
jednom
se
jako
opekao
kada
je
nakon
Rija
razočaran
rekao
da
neće
više
igrati
za
reprezentaciju,
pa
se
na
kraju
ipak
pokajao
i
teško
dočekao
drugu
priliku
punim
srcem,
što
mnogi
ne
uspiju
nikada.

Pljesak
za
Čupka

On
sam
će
reći
da
je
jedno
biti
igrač,
drugo
trener,
da
su
igrači
ponekad
“kurve”,
što
je
stvar
s
kojom
se
moraš
suočiti
ako
se
želiš
baviti
poslom
koji
ti
tako
prirodno
leži.
Nije
pritom
rekao
da
on
sam
ponekad
nije
bio
takav,
dapače,
a
to
je
stvar
koja
samo
govori
da
s
takvom
čistom
glavom
imamo
pravo
nadati
se
da
bismo
u
budućnosti
mogli
dobiti
jednog
dobrog
trenera.
Bude
li
uspio
zakočiti
ego,
ne
samo
deklarativno,
bit
će
na
pravom
putu,
uopće
ne
sumnjamo.
Dok
je
rastao
kao
igrač
zabijao
je
sam,
danas
će
rasti
koliko
bude
to
dobro
radila
njegova
momčad.

Oglas

Ništa
nije
vječno,
pa
tako
ni
rukometaš
Ivan
Čupić.
No,
krene
li
druga
epizoda
ove
priče…
Rezultat
je
uvijek
sve
i
uvijek
se
vidi.
Zato
pljesak
za
Čupka,
do
novog…