Puno sam naučio na Akademiji, ali još više izvan nje, na druženjima s Ivanom Raosom i Jurom Kaštelanom uz briškulu i trešetu. A kad sam Tuđmanu predstavljao projekt “Domagoj”, ponudio sam ga lozom i hercegovačkim smokvama koje sam kupio na Britancu, piše Oliver Cvitković za Večernji list BiH
 
Akademski kipar Stjepan Stipe Skoko jedan je od najplodonosnijih hrvatskih kipara. Šira javnost imala ga je prigodu upoznati preko mnoštva skulptura koje krase javne prostore diljem Hrvatske i rodne mu Hercegovine, gdje je započeo svoj životni vijek. Rođen 1959. godine u Grabu kod Ljubuškoga, zaseoku na samoj granici Hercegovine s Dalmacijom, već od ranih dana pokazivao je sklonost slikarstvu i znao je da će to biti njegov životni poziv.

– Mislim da tu ima i genetike. Skoke imaju žicu za umjetnost i osjećaj za građenje forme. Bilo je i prije mene Skoka koji su završavali umjetničke akademije i škole, zatim dobrih zidara, čak i modnih dizajnera. Još od malih nogu među svojim vršnjacima bio sam obilježen kao umjetnik jer sam volio crtati, a druga djeca, pa i ona stariji od mene, donosili su mi svoje radove da im pomognem u crtanju.

Djetinjstvo je proveo u kamenitom okruženju gdje se od malih nogu susreo s kamenom kao zahtjevnim, ali i zahvalnim materijalom. Školu primijenjenih umjetnosti završio je u Sarajevu i potom se otisnuo na studij u Zagreb. Svoj bogomdani talent brusio je pod svodom zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti u klasi prof. Vjekoslava Rukljača.

– Izabrao sam njega, ni sam ne znam zbog čega, možda zato što su svi ostali s godine mahom išli kod prof. Ivana Sabolića. I nisam se pokajao. Čak sam za vrijeme studiranja imao vlastiti atelje. Uh, to su bile godine. Početkom osamdesetih u Zagrebu živjelo se i pomalo boemski, bio sam svoj, vozio sam Renault 4, a izlazilo se u Lapidarij. Navraćali su ondje brojni umjetnici i glazbenici. Primjerice, kolega s godine Boris Leiner, s njim i Johnny Štulić, koji su radili svirke. Novi val bio je u punom naletu. Ondje smo tražili i ženske modele za aktove – prisjeća se Skoko prvih godina studiranja.

Nešto kasnije, sredinom osamdesetih, Zagreb je bio na vrhuncu, na sve strane nicali su sportski objekti, borilišta, spremala se Univerzijada, a mladi umjetnik Skoko svoje dane provodi u društvu takvih veličina kao što su Ranko Marinković, Ante Topić Mimara, Jozo Laušić, Tomislav Ladan…

– Puno sam naučio na Akademiji, ali još više izvan nje, na druženjima s piscima Ivanom Raosom i Jurom Kaštelanom koji su prolazili kroz moj atelje. Bio sam najmlađi, a tu se igralo briškule i trešete i kad bi im nedostajao jedan, upadao sam ja. Upijao sam od njih životno znanje. Tako sam proveo najzanimljivijih pet godina života – ističe Skoko.

To je za njega bila velika nadgradnja, a uza sve to bio je angažiran u kazalištu Komedija, gdje je radio scenografiju i za to bio dobro plaćen.

– Vrijeme studiranja bilo je moje najsretnije i najbezbrižnije životno razdoblje. Svaki se put nešto novo događalo i uvijek je u tome bilo neke spontanosti i neopterećenosti. Danas je drugo vrijeme, a i ljudi su drukčiji. A umjetnost je uvijek dijete svoga vremena i, moglo bi se reći, na vrhuncu karijere napuštam Zagreb, vraćam se u rodno mjesto, na ognjište, odakle je sve počelo – kaže ovaj umjetnik.

Dolazilo je novo vrijeme, budila se Hrvatska, demokratske promjene dovele su Tuđmana na vlast. Budila se nacionalna svijest, koja je inspirirala tada već akademskog umjetnika Skoku. U njegovoj se glavi rodila ideja o podizanju spomenika knezu Domagoju, koji će poslije postati spomenik “Domagojeva lađa” ili “Domagojevi strijelci”, kako ga tko zove. Spomenik je podignut 1997. godine u Vidu pokraj Metkovića, a otvorio ga je osobno dr. Franjo Tuđman.

– U taj smo projekt krenuli poluilegalno 1989. godine. Ideja je potekla od župnika iz Vida Jure Marasovića, a poslije je dobila potporu Tuđmana i hrvatske države. Radio sam ga u Augustinčićevu prostoru na Jabukovcu i sjećam se kako je jednom navratio i sam predsjednik Tuđman da vidi kako se odvijaju radovi. Ponudio sam ga lozom i hercegovačkim smokvama koje sam nabavio, nećete vjerovati, na Britancu. Razgovarali smo tada o hrvatskoj povijesti, posebice o razdoblju od 621. do 1102. godine, sve do potpisa Pacte Convente, i tu sam bio na svom. Razgovor je bio konstruktivan jer je i sam predsjednik Tuđman bio povjesničar. No, rat je usporio cijeli proces i spomenik je ugledao svjetlo dana tek dvije godine prije predsjednikove smrti – prisjeća se Skoko.

Bilo je i dosta oponenata, kritičara koji se nisu slagali s idejnim rješenjem spomenika “Domagojeva lađa”, ali im je 2006. godine usta začepila ugledna izdavačka kuća Thames & Hudson iz Londona i autorica Amy Dempsey koja je Skokinu “Domagojevu lađu” uvrstila među 200 najboljih radova na svijetu, uz bok djelima Henryja Moorea i Henrija Matissea.

– Ne znam, možda sam tu upao slučajno, da se sad ne hvalim, ali meni je to bio odušak i potvrda da sam napravio projekt koji je valorizirala eminentna kritika – dodaje Skoko, koji je izveo i postavio više od četrdeset skulptura na javnim mjestima po cijeloj Hrvatskoj i BiH, kao i u muzejskim prostorima (Rama, Humac, Sarajevo, Vatikan…).

Skokine reference za naše su prilike iznimne. Njegovi radovi zastupljeni su u udžbenicima Zvonimira Diklića i Jože Skoka, kao i u monografskim i književnim izdanjima autora Hrvoja Hitreca, Antuna Mateljana, Jerka Rošina. O njegovu su radu eseje i likovne kritike pisali Dubravko Horvatić, Stjepan Šešelj, Vladimir Pavlović, Antun Karaman, Antun Branko Periša, Ivan Vukoja, Enrika Bijač i Marin Ivanović, a novinske osvrte i kritike Katija Šutić, Tatijana Prodanović, Rada Vnuk, Sead Begović, Jasmina Kuzmanović, Zlatko Gall, Radoslav Dodig, Vesna Kusin, Blanka Kraljević, Josip Škunca, Jure Ilić, Vladimir Maleković i drugi.

Još na Akademiji doživio je tu čast da mu se djela postavljaju na javna mjesta: “Histrion” resi jedan splitski trg, druga djela rese Blato na Cetini i rodni Ljubuški. Do danas izveo je i postavio više od četrdeset skulptura na javnim mjestima (Split, Zagreb, Sinj, Metković, Vid, Blato na Cetini, Podgradina, Ljubuški, Mostar, Seonica, Mostarska Vrata, Veljaci, Vašarovići, Zvirnjača, Rasno, Trseljevina, Vitina…) i u muzejskim prostorima (Rama, Humac, Sarajevo, Vatikan…).

Skoko je iznimno plodonosan autor, a na naš upit koje mu je vlastito djelo najdraže, kratko odgovara:

– Odgovor na to pitanje je kao da pitate majku koje joj je dijete najdraže. Svako se dijete i svako djelo voli na poseban način.

Ipak, Skoko nije baš držao do kritike, kao ni kritika do njega, što se najbolje oslikava na primjeru ženskog akta. Kada ga je likovna kritika kod nas smatrala zastarjelom formom i kada su ga galeristi izbacili iz prostora, on je krenuo s ciklusom ženskog akta.

– To je meni bilo prosvjetljenje, kao uskrsnuće u životu, pa čak i u sakralnom smislu. Okidač za ženski akt upravo mi je bila kritika – kaže Skoko.

A, žena kao samohrana majka i udovica bila je tema njegova monumentalnog spomenika koji je prije četiri godine otkriven u njegovu rodnom Ljubuškom. Riječ je o spomeniku majkama Drugog svjetskog rata i poraća. Njih 758 ostalo je s više od 2020 djece siročadi bez muževa nakon velikog rata. To je golem broj za grad veličine Ljubuškog.

– Djeca nisu smjela govoriti tko im je bio otac, kojoj je vojsci pripadao, gdje je poginuo. Njima je podignut spomenik koji je u biti i spomenik svim majkama na svijetu. O tome je snimljen i kratki dokumentarni film od četiri minute “Prešućena priča”, film o majkama udovicama. I kad se otkrio spomenik, to je bio poseban osjećaj za mene, posebice u tom okruženju. Bio sam napet, ali sam suspregnuo suze. Cijelo djetinjstvo i kroz život pratile su me te majke, gledao sam ih i promatrao. Sve se to i mene ticalo. Ponosan sam na realizaciju da smo se uspjeli barem malo odužiti tim majkama jer ako ćemo iskreno, najveći teret svih ratova iznijele su majke sa svojom djecom – kaže Skoko i dodaje da bi trebalo napraviti i spomenike našim herojima koji su dali živote za svoj narod.

Njegove studijske godišnje izložbe poprimile su u pravilu obilježja zaokruženih samostalnih izložbi. Za Skoku je bio je velik rizik vratiti se u rodnu Hercegovinu, ali i velik izazov, kao novi početak, i nije mu žao što se vratio kući jer je tu dao poseban obol u edukaciji novih naraštaja umjetnika.

– Koliko se sjećam, u to vrijeme nije bilo galerija, muzeja, nije bilo Akademije, nije bilo Sveučilišta u Mostaru, nije bilo kustosa, likovnih kritičara ni Večernjeg lista. A danas imamo Sveučilište u Mostaru s deset fakulteta, jednom akademijom, koje prati europske standarde u visokom obrazovanju, otvoreno prema domaćim i međunarodnim partnerima, koje je uključeno u europski prostor visokog obrazovanja i želi biti autoritet znanja te odgovoran subjekt u kreiranju boljeg društva. U relativno kratkom vremenu Sveučilišna galerija postaje živo mjesto stvaranja, izlaganja, interpretiranja i čuvanja suvremene umjetnosti u svim njezinim pojavnostima, profilira mlade povjesničare umjetnosti u likovne kritičare koji nastoje razumjeti suvremenu umjetnost stručnim, inovativnim i edukativnim korištenjem izložaba omogućujući najrazličitijim grupama posjetitelja jedinstven doživljaj. Transformacija Galerije Sveučilišta u Mostaru u Muzej moderne umjetnosti nužan je korak kojim je omogućeno aktivno praćenje i prezentiranje aktualnih umjetničkih tokova sudjelovanjem kako na domaćoj tako i na međunarodnoj umjetničkoj sceni. Zahvaljujući tim aktivnostima, aktivirana je veoma živa i dinamična suvremena scena, čiji su dometi prepoznati i u međunarodnim okvirima.

Skoko je dugo obnašao dužnost dekana Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu. U njegovo vrijeme Akademija je doživjela mnoge promjene i novitete. Otvorena je Galerija likovnih umjetnosti, pokrenute su brojne radionice, pokrenut je Studij grafičkog dizajna, poslijediplomski studij Ars Sacra, nakon čega je otvoren i studij montaže i režije.

– Ako se naglasak bude davao na mobilnost studenata i nastavnika te međunarodnu kompetitivnost s jedne te odgovoran i stručan rad nastavnog osoblja sa studentima s druge strane, ALU u Mostaru ima svijetlu budućnost – poručuje Skoko.

No, kruna njegove umjetničke karijere je predstavljanje na najstarijoj i najprestižnijoj izložbi suvremene umjetnosti, Venecijanskom bijenalu, s postavom Mjera mora kojim oslikava ovaj mediteranski dio Bosne i Hercegovine. Mnogi u svijetu BiH povezuju s ratnim stradanjima i stalnim sukobima, ali sa Sredozemljem samo rijetki.

– Projekt Mjera mora nastao je u ozračju traženja, dugogodišnjeg gledanja motiva i čekanja slučajno polučenog rezultata koji se očitava na skulpturama Plodovi mora, Komad mora, Maslinova grana, Blatina, Žilavka Veronikin rubac, Cvjetnica, Oltar znanja, Školska klupa i Vrata mojeg doma, koja trenutačno radim. U traženju kiparske forme uvod je slikarski element koji djeluje kao oslobađajući čin pred skulpturom. Doživljaj krajolika i odabir motiva je zanimljiva priča mediteranskog duha, kojemu Bosna i Hercegovina povijesno-kulturološki pripada – kaže Skoko.

Tema Stranci posvuda tema je središnje izložbe koju oblikuje glavni kustos Bijenala, Adriano Pedrosa. To nije tema nacionalnih paviljona, projekt Mjera mora nastao je prije nego što je uopće bilo objavljeno koja je tema ovogodišnjeg Bijenala.

– Tema paviljona BiH bavi se našim mediteranskim identitetom koji je oblikovao priobalje i zaleđe. Jednostavno mi je bilo dosta tema rata, međusobnih sukoba, privatizacije i disfunkcionalnog društva, želio sam afirmirati ljepotu kojom BiH obiluje i identitet mediteranskih zemalja kojima također pripadamo. Izvedbeni materijal za niz skulptura u prostoru pod radnim nazivom Plodovi mora izvučen je s naših ognjišta plemenite funkcije od tisućljetne forme našeg postojanja na ovim prostorima, uz minimalnu intervenciju forma sača dobiva novu kiparsku dimenziju te figurira kao skulptura u umjetničkom projektu Mjera mora. Skulptura Veronikin rubac, izvedena u aluminiju dimenzija 125x125x60 cm, nakon izložbe u galeriji Konduktorownia u poljskoj Częstochowi 2022. bila je privremeno postavljena na travnjaku ispred kuće. Jednog jutra vjetar ju je oborio, ta nova pozicija skulpture u ležećem položaju donijela mi je neopisiv osjećaj radosti u prelamanju svjetla i sjene po površini skulpture, osjetio sam i vidio skulpturu Komad mora i novi ciklus skulptura na tu temu. Padom vertikale Veronikinog rupca moglo bi se reći sociološko pitanje vremena našeg postojanja na koje filozofija života nema odgovora, a more od nas iščekuje hrabar čin Veronike da obriše svoje lice – pojašnjava nam Skoko svoj nastup na Venecijanskom bijenalu na kojem predstavlja Bosnu i Hercegovinu, na koji je došao zahvaljujući Sveučilištu u Mostaru.

– Iznimna mi je čast kao umjetniku da mogu sudjelovati i predstavljati državu Bosnu i Hercegovinu na tom važnom događaju, san koji postaje java dodatni mi je poticaj za nove cikluse, nove skulpture i niz novih životnih i kreativnih iskustava – kaže Skoko, koji je cijeli radni vijek proveo u kiparstvu.

– Imate umjetnike koji dobro žive od kiparstva, u biti nikad i nisam živio od drugog, već od svoga kreativnog rada i uvijek je to bio neki socijalni minimum. Da sam ostao u Zagrebu ili negdje vani, možda bih prošao bolje. Ali što je, tu je. Ja sam zadovoljan.

Objava Stjepan Skoko: Puno sam naučio na Akademiji, ali još više izvan nje pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.