U
najtežim
životnim
trenucima,
stvaraju
se
najljepše
ljudske
priče.
One
koje
vraćaju
vjeru
da
ipak
dolaze
ljepša
vremena.
Vremena
zajedništva,
pomoći,
sloge
i
ljubavi.
Jedna
takva
priča
je
o
Mostarcu,
Adnanu
Šemiću
i
Lozničanu,
Željku
Mijailoviću,
koji
su
sada
kao
jedna
obitelj.

Uobičajenu
svakodnevnicu
Željka
Mijailovića
promijenio
je
apel
na
društvenim
mrežama.
Čim
je
pročitao
vijest
da
mladi
Mostarac
Adnan
Šemić
boluje
od
rijetke,
Vilsonove
bolesti,
te
da
mu
je
neophodna
transplantacija
jetre
kako
bi
nastavio
svoj
život,
Željko
se
javio.
Kako
Adnanova
obitelj
nije
kompatibilan
donor,
Lozničanin
je
bio
jedini
spas.

Uslijedio
je
Željkov
dolazak
u
Mostar,
pregledi
kojim
je
potvrđeno
da
je
kompatibilan
donor,
a
potom
odlazak
u
Istanbul.

“Prvi
put
smo
u
Istanbulu
bili
15
dana.
To
je
bilo
krajem
listopada,
početkom
studenog
prošle
godine.
Tada
doktori
nisu
željeli
ništa
da
urade,
jer
mi
se
pojavila
masnoća
na
jetri.
Ja
sam
smršao,
ponovno
uradio
nalaze
i
rezultate
sam
poslao
u
Istanbul.
Javili
su
nam
da
je
sve
u
redu
i
da
dođemo.
Drugi
put,
u
Istanbulu
ostajemo
40
dana.
To
je
bilo
u
travnju 
i
svibnju
ove
godine”,
prisjeća
se
Željko
za N1.

Advertisement

Tada
je
krenula
borba
borba
sa
etičkom
komisijom.

“Prvi
put
nas
odbiju,
pa
smo
čekali
15
dana,
podneli
žalbu
i
ponovo
su
nas
odbili”,
kaže
Mijailović
i
dodaje
da
je
razlog
to
što
se
on
i
Adnan
ne
poznaju
dovoljno,
odnosno
nisu
u
krvnom
srodstvu.

Vijest
o
odbijanju
etičke
komisije
najteže
je
podnio
Adnan.
U
tim
trenucima,
velika
podrška
bio
mu
je
njegov
donor.

“On
je
i
u
Istanbulu
padao
psihički.
Pokušavao
sam
sa
njim
da
pričam,
da
isključi
to
iz
mozga,
da
ne
razmišlja
o
bolesti.
Posljednji
put
smo
pričali
na
letu
iz
Istanbula,
hrabrio
sam
ga
da
će
uspeti.
Ali
svatko
od
nas
se
drugačije
nosi
sa
bolešću”,
objašnjava
Željko.

Advertisement

Nakon
povratka
u
Bosnu
i
Hercegovinu,
Adnanovo
stanje
se
pogoršalo.

“Video
sam
ga
prije
nekoliko
dana
preko
videopoziva.
Njegovog
ujaka
sam
zvao,
Adnan
nije
mogao
pričati,
samo
mi
je
mahnuo.
Bas
je
kritično.
Nije
to
taj
momak”,
govori
Željko.

Raduje
ga,
kaže,
što
su
zbog
Adnana
Šemića
nadležni
u
Federaciji
Bosne
i
Hercegovine
po
hitnom
postupku
izmijenili
postojeći
Zakon.
Jedino
žali
što
se
tome
nije
pristupilo
ranije.

“Kamo
puste
sreće
da
je
ranije
došlo
do
ovoga.
Ne
bi
Adnan
zapao
u
ovu
krizu.
Ja
svakog
dana
molim
Boga
samo
da
preživi.
Samo
molim
Boga
da
izdrži
i
da
se
obavi
transplantacija.
Drago
mi
je
da
se
napokon
probudila
svijest
kod
nadležnih
da
se
izmjeni
Zakon,
zbog
svih
budućih
Adnana”,
priča
donor
iz
Loznice
i
dodaje
da
bi
i
drugima
pomogao,
ukoliko
bude
potrebno:

Advertisement

“Dok
sam
živ,
sve
što
mogu
da
pomognem,
pomoći
ću.
Kada
umrem,
vadite
sve,
naravno
da
sam
donor.
Spašavaj
koga
možeš”,
završava
Željko.

Sada
je
najbitnije
spasiti
Adnanov
život.
No,
osim
humanosti,
ova
priča
govori
i
o
balkanskoj
realnosti.
Koliko
god
nas
političari,
zbog
različitih
nacionalnosti
i
vjeroispovijesti,
svrstavali
na
suprotne
strane
i
podizali
zidove,
ljudi
ipak
sagrade
mostove.

Operativnost
zakona

Podsjetimo,
životna
priča
mladića
Adnana
Šemića
jučer
je
promijenila
zakonske
regulative
koje
su
u
Federaciji
Bosne
i
Hercegovine
vladale
po
pitanju
transplantacije
organa
i
tkiva.
Tako
su
jučer
oba
doma
Parlamenta
Federacije
BiH,
na
hitnim
sjednicama,
usvojila
Prijedlog
zakona
o
izmjenama
Zakona
o
transplantaciji
organa
i
tkiva
u
svrhu
liječenja
po
hitnom
postupku.
Svi
zastupnici
i
delegati
su
glasali
za,
nije
bilo
suzdržanih,
niti
glasova
protiv.

Advertisement

Nakon
usvajanja,
potpisala
ga
je
predsjednica
Federacije
BiH,
Lidija
Bradara,
a
potom
je
objavljen
u
Službenim
novinama
FBiH,
čime
je
stupio
na
snagu.

Dopune
zakona
sada,
dakle,
omogućavaju
i
transplantaciju
organa
od
donora
koji
nisu
srodnici
oboljeloj
osobi
a
što
do
sada
nije
bio
slučaj.