Zakon je usvojen krajem avgusta prošle godine, uprkos brojnim kritikama nevladinih i međunarodnih organizacija. Od novina, donio je skoro 3 puta više izuzetaka od zakona, donio je deklarativnu proaktivnu transparentnost, ali i mogućnost institucijama da frekventne tražioce informacija proglasi „neprijateljima“ i bez objašnjenja im uskrati informaciju

Razgovarala: Dženana ALAĐUZ

Međunarodni je dan slobode pristupa informacijama, a Bosna i Hercegovina od avgusta prošle godine ima novi Zakon o slobodi pristupa informacijama (ZOSPI) na nivou institucija Bosne i Hercegovina (BiH).

Zakon je usvojen uprkos brojnim kritikama nevladinih i međunarodnih organizacija, koji su mahom tvrdili da je Usvajanje Zakona o slobodi pristupa informacijama na državnom nivou primjer „kako ne treba usvajati nove zakona“.

Slaže se tim i direktorica direktorica Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) Leila Bičakčić koja ističe da je vrlo očigledno je da je interes vlasti bio da se usvoji zakon po kojem će dobijanje informacija biti skoro pa nemoguće.

Odjednom, pojavio se tekst

Interview: Prošle godine je usvojen novi Zakon o slobodi pristupa informacijama (ZOSPI) na nivou institucija Bosne i Hercegovina (BiH). Da li je po Vašem mišljenju novi Zakon doprinio većoj slobodi pristupa informacijama? I šta je uopće novo donio?

Bičakčić: Na žalost, ja ne vidim da je donio ništa novo i, a posebno nije poboljšao ionako tešku situaciju sa pristupom informacija. Naime, nakon godina borbe za poboljšanje postojećeg okvira za pristup informacijama, koji nije bio dobar, došli smo do momenta da žalimo za onim što smo imali. Pod krinkom usuglašavanja sa evropskim modelom zakona, usvojili smo zakon koji je najsličniji hrvatskom zakonu, ali bez ureda povjerenika. Zašto je hrvatski model odabran kao najbolji, to je pitanje za Ministarstvo pravde BiH, koje je insistiralo na ovom modelu i tekstu. Čak šta više, ministarstvo je paralelno radilo na izradi ovog prijedloga, dok smo mi iz civilnog društva prisustvovali zajedničkim sastancima sa predstavnicima institucija u okviru SIGMA projekta, koji je za cilj imao izradu novog zakona. Odjednom, pojavio se tekst, koji nije bio usuglašen na radnoj grupi, ali je, uz veliku podršku Delegacije EU u Sarajevu, usvojen.  

Od novina, donio je skoro 3 puta više izuzetaka od zakona, donio je deklarativnu proaktivnu transparentnost, ali i mogućnost institucijama da frekventne tražioce informacija proglasi „neprijateljima“ i bez objašnjenja im uskrati informaciju. Ono što nije donio je definicija žalbenog vijeća, koja ostaje u okviru Vijeća ministara BiH, mada bi trebala biti postavljena kao nezavisno tijelo.

Najveće zamjerke

Interview: Prema komentarima civilnih organizacija/društva BiH proces usvajanja ovog Zakona je primjer kako ne treba raditi: Ministarstvo pravde BiH i Vijeće ministara su potpuno ignorirali sve komentare koje je civilno društvo dostavilo, a bilo ih je više od 200. Kako je to “prošlo” međunarodnu zajednicu koja još uvijek prati sve važne procese u BiH? Kome je u interesu bilo da ovakav zakon prođe?

Bičakčić: Vrlo očigledno je da je interes vlasti bio da se usvoji zakon po kojem će dobijanje informacija biti skoro pa nemoguće. Transparentnost, kao princip, je i dalje nedostižan cilj u radu naših institucija koje i dalje pitaju tražioce informacija za šta im trebaju  – mada to po zakonu ne smiju raditi. S druge strane, svjesni smo da pristup informacijama u proaktivnom smislu ostaje na deklarativnom i vrlo šturom nivou, gdje je moguće pronaći samo najopštije, i realno, „najsigurnije“ informacije. Nema podataka o finansijskim izdacima, transakcijama, grantovima, donacijama povećanim licima, nema podataka o javnim nabavkama u transparetnom formatu i na način koji bi omogućio jednostavno praćenje.

Interview: Civilno društvo je imalo veliki broj zamjerki na predloženi Zakon – poput toga da propisuje preširok opseg izuzetaka od obaveze dostavljanja informacijama, te ne omogućava nezavisnost u postupanju po žalbama u slučajevima kršenja Zakona. Koje su po Vama najveće zamjerke?

Bičakčić: Sama činjenica da novi Zakon donosi 8 izuzetaka, u odnosu na dosadašnja 3, daje toliko prostora institucijama da svaku informaciju zabrani. Osim toga, novouvedeni izuzeci nisu dovoljno dobro objašnjeni pa ne možemo biti sigurni ni kako će se tumačiti, odnosno koliko “kreativni” predstavnici institucija mogu biti u njihovom tumačenju i ukrštanju. Suština je da u našim institucijama ne vlada atmosfera tzv. dobre vjere, gdje bi se informacije objavljivale bez zadrške. Kod nas je princip obrnut, pa oni koji su u posjedu informacija dobro paze šta će odobriti tražiocima, “jer ne znaju šta se tu može naći”. 

Centralni portal još nije ni u najavi

Interview: Zakon predviđa i proaktivno objavljivanje informacija te uspostavu Centralnog portala javnih informacija, čiji način organizacije i vođenja će biti propisan  posebnim pravilnikom. Portal će, propisano je, na prijedlog Generalnog sekretarijata Vijeća ministara BiH donijeti Vijeće ministara BiH u roku od devet mjeseci od dana stupanja na snagu zakona. Prošla je godina od kako je Zakon na snazi, a Centralnog portala nema.

Bičakčić: Sa proaktivnim objavljivanjem informacija ćemo imati poseban problem. Naime, praksa u regionu pokazuje da je to još jedan način onemogućavanja pristupa informacijama. Institucije imaju mogućnost da “proaktivno” objave najšturiji mogući oblik informacije, te da naknadne zahtjeve odbijaju po principu  – već je dostupno online. S druge strane, Centralni portal još nije ni u najavi, ne zna se koliko će dobro funkcionisati razmjena informacija između različitih institucija i administratora portala, te na koji način će se definisati “ponovna upotreba” informcija na portalu.  

Interview: Velika je vjerovatnoća da kao građanin_ka nećete uspjeti ostvariti pravo na pristup informacijama, naići ćete na zid, na ćutanje uprave, na ignoriranje vaših zahtjeva. Kako to prevazići? Koji savjet možete dati građanima_kama?

Bičakčić: Vrlo je važno da građani ne odustaju u korištenju svog prava na informaciju. Postoji nekoliko nivoa pravne zaštite koji građani mogu koristiti kad im se ovo pravo odbije. Ured Ombudsmena BiH ima zadatak da prati implementaciju zakona, te im se građani mogu obratiti kad im je onemogućen pristup. S druge strane, Transparency International BiH ima svoj ALAC ured, koji ima i besplatnu pravnu pomoć, pa se građani mogu obratiti za savjet. A svakako, jako je važno da građani proaktivno traže informacije i na taj način testiraju odgovornost institucija, jer je to najbolji test nivoa demokratizacije društva.

The post Leila Bičakčić: Novi Zakon o slobodi pristupa informacijama toliko je loš da žalimo za starim appeared first on Interview.ba.