Priprema
za
patron
počet
će
sa
misama
trodnevnicama:

Utorak
1.10.
u
18 sati
misu
predvodi
fra
Miro
Relota.
Nakon
mise
susret
Trećoredaca
i
druženje.
Srijeda
2.10.
u
18 sati
misu
predvodi
fra
Nikola
Livaja.
Nakon
mise
svečani
koncert
grupe
Ad
Libitum.
Četvrtak
3.10.
U
18 sati
misu
predvodi
fra
Davor
Petrović,
a
nakon
mise
pjeva
se
obred
Preminuća.

Prije
svake
mise
trodnevnice
u
17:30
molit
će
se
krunica
i
bit
će
čašćenje
moćiju
sv.
Franje,
povodom
obljetnice
800.
godina
rana
sv.
Franje.

Petak
4.10.
na
blagdan
sv.
Franje
Asiškog
mise
su
u
8
i
u
11 sati
svečana
pučka
misa
koju
predvodi
fra
Zdravko
Dadić,
Provincijal
Bosne
Srebrene.

Mir
i
dobro!
–
stoji
u
objavi
Župe.

Guča
Gora
–
samostan
i
župa
sv.
Franje
Asiškog

Guča
Gora
je
naselje
smješteno
na
obroncima
Vlašića,
9
km
sjeveroistočno
od
Travnika
na
nadmorskoj
visini
od
691
m.
Prvi
put
se
spominje
1425.
godine.

Već
u
13.
stoljeću,
prije
dolaska
franjevaca,
u
lašvanskoj
kotlini
postojala
je
župa
sa
sjedištem
u
Lašvi
(Putičevo-Dolac),
koja
je
vjerojatno
bila
malo
gradsko
naselje.
U
14.
st.
franjevci
su
ondje
podigli
samostan,
koji
se
spominje
u
popisu
Bartola
Pizanskog
1385/90.
god.

Nakon
osvojenja
Bosne
od
strane
Osmanlija
1463.
god.,
samostan
je
najkasnije
do
konca
15.
stoljeća
bio
nasilno
porušen.
U
16.
stoljeću
lašvanska
župa
broji
dvadesetak
sela
i
oko
dvije
tisuće
katolika.
U
cijeloj
župi
nije,
međutim,
bilo
ni
jedne
crkve
niti
je
svećenik
imao
stalnoga
prebivališta.
Do
konca
17.
stoljeća
broj
se
katolika
znatno
smanjio,
čemu
je
uvelike
pridonio
i
Bečki
rat
(1683-1699),
kada
je
došlo
do
velikog
egzodusa
hrvatskog
pučanstva
iz
Bosne
i
Hercegovine.
U
prvoj
polovici
18.
stoljeća
hrvatsko
stanovništvo
brojčano
oživljava,
tako
da
i
franjevci
intenziviraju
svoju
pastoralnu
nazočnost
u
lašvanskom
kraju.
Podigli
su
kućicu
u
Gučoj
Gori,
gdje
su
odsjedali
prilikom
pastoralnih
pohoda.
Župa
Lašva
bila
je
tada
u
nadležnosti
fojničkoga
samostana.

Lašvanska
župa,
koja
se
u
18.
st.
naziva
i
travničkom,
ima
1743.
god.
2.364
katolika
i
njihov
se
broj
1768.
povećao
na
3.326,
a
god.
1796.
na
5.315.

Franjevačka
kuća
u
Gučoj
Gori
proglašena
je
god.
1757.
hospicijem.
Ona
je
1764.
nestala
u
požaru,
ali
je
uskoro
bila
podignuta
nova,
koja
se
1768.
naziva
rezidencijom.
U
njoj
su
tada
stanovala
tri
franjevca.
U
spomenutom
požaru
nestale
su
i
matične
knjige.
Sačuvano
je
tek
nekoliko
listića
iz
1733-34.
god.

God.
1777.
franjevci
su
kupili
zemljište
u
Docu,
gdje
su
ubrzo
podigli
kuću,
koja
je
bila
vlasništvo
triju
samostana.
Dolac,
naime,
za
franjevce
dobiva
sve
više
na
značenju
zbog
blizine
Travnika,
vezirskog
sjedišta,
kamo
su
gvardijani
triju
starih
samostana
(Fojnica,
Kr.
Sutjeska,
Kreševo)
morali
češće
dolaziti.
Stoga
je
razumljivo
da
je
Dolac
od
1827.
god.
postao
sjedištem
lašvansko-travničke
župe,
dok
je
Guča
Gora
postala
mjesnom
kapelanijom.
God.
1840.
Guča
Gora
je
iznova
podignuta
na
rang
župe,
a
tamošnja
redovnička
kuća
imala
je,
s
naslovom
reziden­cije,
prvenstvo
pred
ostalim
župnim
kućama
u
tom
području.
Time
je
priznato
da
Guča
Gora
ima
bogatiju
franjevačku
tradiciju
od
bilo
kojeg
drugog
mjesta
u
travničkom
kraju.

Sredinom
19.
stoljeća
bosanski
su
franjevci
odlučili
podignuti
samostan
u
području
Travnika,
pa
je
za
to
odabrana
Guča
Gora.
Na
podizanju
samostana
i
crkve
u
Gučoj
Gori
osobito
je
radio
fra
Marijan
Šunjić,
koji
je,
izgleda,
dao
i
osnovnu
arhitektonsku
ideju
za
zgrade.
Gradnja
samostanske
zgrade
započela
je
1857.
godine.
Službeno
proglašenje
samostana
obavljeno
je
već
1859.
godine
i
on
od
tada
u
pravnom
smislu
postoji.

Samostan
je
građen
po
uzoru
na
tradicionalnu
samostansku
arhitekturu.
Tri
stambena
krila,
zajedno
s
crkvom,
zatvarala
su
samostanski
klaustar.
Nakon
izgradnje
bila
je
ta
zgrada
najveća
u
Bosni,
a
isticala
se
i
svojom
ljepotom:
“58
stupova
okruživalo
je
klaustar,
dvospratna
zgrada,
bijela
i
čista,
a
okolo
zelene
bašče,
njive
i
gajevi”
(Lj.
Hrgić).
Odmah
po
izgradnji
u
samostan
je
smješteno
niže
franjevačko
učilište,
a
od
1883.
do
1900.
u
njemu
se
nalazila
objedinjena
franjevačka
gimnazija
(probandat),
te
od
1911.
do
1913.
novicijat.
Od
početka
20.
stoljeća
pa
do
tridesetih
godina
u
samostanskim
se
prostorijama
održavala
nastava
za
dva
viša
razreda
pučke
škole.
Nastava
se
ondje
držala
također
i
od
1942.
do
1945.
god.

Gučogorska
crkva
građena
je
1856-57.
godine.
Gradnju
crkve
i
samostana
vodio
je
najprije
Ante
Ciciliani
iz
Trogira,
a
onda
ga
je
kasnije
zamijenio
domaći
majstor
Matija
Lovrinović.
God.
1889.
za
crkvu
su
nabavljene
nove
orgulje,
koje
su
nadomjestile
postojeće
starije.
Nove
orgulje
(6
registara)
izradila
je
tvrtka
Braća
Zupan
u
Kranjskoj.
Godine
1894.
crkva
je
djelomično
porušena
i
sagrađena
je
nova
po
projektu
J.
Vancaša.
Nova
je
crkva
u
neoromaničkom
slogu
i
s
dva
zvonika,
za
razliku
od
stare
koja
je
imala
jedan.
God.
1896.
crkvu
je
iznutra
oslikao
Marko
Antonini.
Za
crkvu
je
nabavljeno
i
pet
oltara
iz
radionice
F.
Stuflessera
iz
Tirola.
God.
1900.
nabavljeno
je
zvono
težine
741
kg
koje
je
za
Prvog
svj.
rata
rekvirirano.
Danas
crkva
ima
tri
zvona.

God.
1990.
u
crkvi
su
instalirane
orgulje
(12
registara),
koje
su
dar
njemačke
župe
u
Neuffenu,
a
izgrađene
su
između
dvaju
ratova.
Restaurirane
su
u
Zagrebu.
Nažalost
orgulje
su
u
nedavnom
ratu
uništene.

I
samostan
i
crkva
imali
su
tragičnu
sudbinu.
U
veljači
1945.
godine,
u
vrijeme
zadnjih
borbi,
partizani
su
zapalili
obje
zgrade.
Požar
je
progutao
sve
što
je
u
samostanu
bilo
vrijednoga,
prije
svega
arhiv
i
knjižnicu,
kao
i
bogatu
ostavštinu
fra
Marijana
Šunjića.
Uništena
su
brojna
umjetnička
djela,
crkveno
ruho,
oltar,
orgulje.
“Neznanje
o
ulozi
franjevaca
samo
je
dio
toga
općega
neznanja,
pojačano
herostratski-primitivnim
odnosom
spram
katoličko-franjevačko-hrvatske
tradicije
kao
‘klerikalno-neprijateljske’.
Nepotrebno,
neshvatljivo
uništenje
gučogorskog
samostana
i
biblioteke
1945.
godine
sadrži
u
sebi
svu
strašnu
simboliku
toga
odnosa,
simboliku
požara
Aleksandrijske
knjižnice!
Takav
čin
ne
može
se
protumačiti,
još
manje
opravdati,
nikakvom
revolucionarnošću.
To
je,
naprosto,
barbarska
gesta
jednoga
arhajsko-plemenskoga
mentaliteta
–
gesta
mržnje
i
osvete”
(Ivan
Lovrenović,
Svjetlo
riječi
,
1989,
br.
88-89).

Ubrzo
poslije
požara
počele
su
pripreme
za
obnovu.
Crkva
je
stavljena
pod
krov
1946.
godine.
Ta
je
godina
početak
njezine
obnove,
koja
traje
sve
do
novijeg
vremena.
Novi
je
samostan
izgrađen
na
temeljima
jednog
krila
staroga
1957-59.
godine.

Samostan
i
crkva
doživjeli
su
sličnu
sudbinu
i
u
nedavnom
ratu
kada
su
potpuno
devastirani
i
demolirani.
Samostan
je
u
lipnju
1993.
g.
okupirala
Armija
BiH
i
od
njega
napravila
zapovjedno
mjesto
za
ratne
operacije
1993/1994.g.
Nakon
povratka,
1994.
godine
započela
je
obnova
samostana
i
crkve.
Danas
i
samostan
i
crkva
služe
svojoj
svrsi.
Zadnjih
godina
obnavlja
se
stari
dio
samostana
u
kojem
će
biti
smješteni
muzej
i
galerija,
te
dvorane
za
pastoralni
rad.
U
planu
je
obnova
i
stambenog
dijela
samostana.

Umjetničko
uređenje
crkve
intenzivira
se
početkom
sedamdesetih
godina.
Kipar
Zdenko
Grgić
izradio
je
postaje
križnoga
puta
(reljefi
u
bakru),
te
u
istoj
tehnici
i
lik
Sv.
Franje.
Ljepoti
ovoga
crkvenoga
prostora
pridonio
je
i
slikar
Ivo
Dulčić
sa
svoja
dva
djela:
Gospa
Žalosna
(freska)
i
Ozdravljenje
slijepca
(mozaik).
Dominantno
mjesto
u
prezbiteriju,
pa
i
u
cijeloj
crkvi,
ima
velika
slika
Zlatka
Kesera
na
zidu
apside:
Krist
Svevladar.
Po
svim
tim
umjetničkim
sadržajima
gučogorska
crkva
ima
zapaženo
mjesto
u
suvremenoj
sakralnoj
umjetnosti
Bosne.

Nažalost
u
nedavnom
ratu
od
stradanja
nisu
bila
pošteđena
ni
umjetnička
djela
kojima
se
samostan
u
Gučoj
Gori
mogao
pohvaliti.
Oštećena
je
oltarska
fresko-slika
(40
kvadrata)
koju
je
izradio
Zlatko
Keser
1977.
godine.
Također
je
oštećena
i
fresko
slika
Gospa
žalosna
Ive
Dulčića.
Na
više
mjesta
je
oštećen
brončani
kip
svetog
Franje
u
prirodnoj
veličini,
rad
akademskog
kipara
Ivana
Križanca
iz
1985.
godine,
a
koji
je
bio
u
kvadratu
samostana.
Više
umjetničkih
slika
je
odneseno.

Budući
da
je
samostansko
blago
nestalo
u
požaru
Drugog
svjetskog
rata,
to
su
kulturno-umjetnički
sadržaji
poglavito
iz
novijeg
vremena.
Ipak
je
stjecajem
okolnosti
u
samostanu
preostala
i
poneka
starina
iz
18.
i
19.
stoljeća.
Tako
se
sačuvalo
osam
umjetničkih
slika,
od
kojih
ovdje
navodimo
sliku
Nepoznatog
sveca
iz
1796.
god.,
te
Madonu
s
Isusom
i
baroknu
Gospu,
obje
s
konca
18.
ili
početka
19.
stoljeća
te
Sv.
lliju
od
A.
M.
Seitza
iz
1887.
god.
U
samostanu
se
međutim
nalazi
više
od
stotinu
djela
suvremene
likovne
umjetnosti
većeg
broja
autora
različite
generacijske
pripadnosti
i
slikarskih
pravaca
kao
što
su
G.
Jurkić,
M.
Todorović,
M.
Mikulić,
B.
Selmanović,
Lj.
Lah,
M.
Čurić,
P.
Waldegg
itd.
Pred
samostanom
se
nalazi
spomenuti
brončani
kip
Sv.
Franje
kipara
I.
Križanca
iz
1985.
god.

Požaru
su
izmakle
i
župne
matice,
te
su
se
tako
očuvale
sve
od
1766.
godine.
Također
je
sačuvana
i
kronika
fra
Jake
Baltića
iz
19.
stoljeća.
Ona
osim
kulturno-povijesne
ima
i
literarnu
vrijednost.

Gučogorska
župa
je
god.
1877.
imala
2.934
katolika,
a
1935.
god.
2.750.
U
međuvremenu
od
dijelova
ove
župe
formirane
su
nove:
Zenica,
Vitez,
Brajkovići
i
u
najnovije
vrijeme
Nova
Bila.

Župa
Guča
Gora
je
1991.
godine
imala
3.010
vjernika
(1974:
3.165)
i
njihov
se
broj
do
pred
posljednji
rat
postupno
smanjivao
zbog
iseljavanja.
U
ratu
župljani
su
prognani
a
vratio
ih
se
mali
broj
te
župa
Guča
Gora
po
zadnjem
popisu
na
koncu
2016.
godine
ima
634
vjernika
u
265
obitelji.

Župu
tvore
sljedeća
naselja:
Guča
Gora,
Bandol,
Banovići,
Bikoši,
Brankovac,
Bukovica
(Velika
i
Mala),
Čifluk,
Kosovo,
Krpeljići,
Kula,
Maljine,
Mosor,
Postinje
i
Radonjići.
Na
području
župe
nalazi
se
podružna
crkva
u
Bukovici
(7,5×5
m)
izgrađena
tridesetih
godina
20.
stoljeća,
te
tri
grobljanske
kapelice,
stoji
u
o
župi
na
stranici
bosnasrebrena.ba.