Nismo mlađe generacije (na)učili i da postoje države i životi u kojima znanje, kućni odgoj, zdrava ambicija mogu i moraju imati prednost ispred zvanja, bahatosti, poltronstva

Ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Tako je ukratko sažeto u Rezoluciji ZAVNOBiH-a i Proglasu narodima BiH 25. novembra 1943. u Mrkonjić Gradu.

Ostalo je sve povijest, koju smo pisali i krvlju, životima, teškim ratnim i poratnim vremenima od 90-tih do danas, presudama Haškog tribunala, Daytonskim sporazumom.

Ostalo je sve, dajte da i to kažemo, mrtvo slovo na papiru.

Ne treba Dodik da radi ništa

Haris Pašović piše ovih dana na Facebooku: „ Ne treba Dodik da radi ništa. Generacije mojih studenata ne znaju šta je ZAVNOBIH. Nijedno ne zna. Sretno nam skraćenje časova“.

A ne znamo jer nećemo. Jer ne učimo. Jer smo samo mi izmislili da ponavljanje nije majka znanja već ustupak surovoj realnosti, u kojoj između prošlosti kojom smo se ponosili i otužne sadašnjosti stoje samo političari. Njihove želje, njihove ambicije, njihova neutaživa želja za vlast i moć.

Naša djeca, generacije koje dolaze, mi, naivni  – samo smo sredstvo pomoću kojega ostvaruju ciljeve. Gazeći preko obećanja, spinujući istinu, boreći se protiv zamišljenog neprijatelja u koalicijama ili izvan nje.

Strah, mržnja, rat

Daytonska generacija danas ima skoro trideset godina. Oni koji su izabrali ovu zemlju za svoj usud, na žalost ne znaju za bolje. Ne znaju za drugačije. Ne znaju za pravednije. Ne znaju za državu i društvo bez korupcije, stranačke knjižice, odanosti ideologijama. Nismo ih (na)učili da postoje svjetovi i da su moguće države i životi u kojima znanje, kućni odgoj, zdrava ambicija mogu i moraju imati prednost ispred zvanja, bahatosti, poltronstva.

Nakon sjajnog filma Jasmile Žbanić o Emeriku Blumu prišla mi je jedna djevojka. Mlada, nema više od 25  i sa suzama u očima mi rekla: Blago Vama. Živjeli ste makar jedan dio svog života u normalnosti.

I priznaje kako je preplakala cijeli film. I kako svakoga dana razmišlja da ode. I kako je uplašena zbog rata, zgrožena zbog mržnje svojih generacija, umorna od svakodnevnice.

Hiljade mladih nisu imali snage da se izbore ni sa strahom, ni sa mržnjom ni sa umorom. Zauvijek su otišli tražiti neku drugu nadu. U tuđinu koja odavno nije tuga pregolema.

Tuga pregolema

Jer pregolema tuga odavno stanuje ovdje. Smještena između dva 25. novembra. Između dva Dana državnosti. I u danima koji nisu praznični.

Pa se za ovu zemlju boriš ne samo opskurnim frazama, govorima, praznim riječima već i stvarnim djelima. Pa pokazuješ da ti je stalo do njenih rijeka, čistih ulica, prava radnika, boljih uvjeta u bolnicama, mogućnostima koje daješ obespravljenim, onima kojih nema u Ustavu, šansama koje nudiš talentiranima i vrijednim.

Pokazuješ da voliš ovu zemlju kad te bode u oči svaka nepravda, kad jasno i bez straha upireš prste u one koji potkradaju, varaju na sitno i na krupno, otimaju od slabijih, zaklanjaju se iza jačih.

Pokazuješ da voliš ovu zemlju kad ti je stalo da što prije objaviš je li kamenolom iznad Donje Jablanice imao dozvolu, da obnoviš što prije kuće ljudima koji su ostali bez krova, osiguraš lijek djeci oboljeloj od cistične fibroze, oboljelim od karcinoma u Tuzlanskom kantonu, svim porodiljama daš jednake, pristojne naknade, omogućiš svima da se školuju, penzionerima povisiš penzije da im ne oduzmeš dostojanstvo.

Isprazni svečarski govori

Pokazuješ da voliš ovu zemlju kad umjesto stranačkog kadra za direktore, rukovodioce, funkcionere, pa i ministre odabereš one koji možda nemaju „tvoju“ knjižicu nego vrijednost u znanju, poštenju, dobrim namjerama.

Pokazuješ da voliš ovu zemlju kad radiš za dobro svakog njenog građanina. Bez obzira kako se zove, kojem Bogu moli, u kojem entitetu živi, gdje plaća poreze.

Pokazuješ da voliš ovu zemlju kad poštuješ njene zakone, kad ne preispituješ odluke suda, kad vjeruješ da je pravedno za sve isto, kad si uvjeren da je pravda prema svima ista.

Sve ostalo je laž. Bespotrebna igra riječi u prigodnom, svečarskom govoru.

Sve ostalo je samo borba za vlastiti interes. A po tome se ne razlikuje ni onaj koji ovu zemlju kao voli, ni onaj koji ovu zemlju ne priznaje.

Sami će se prepoznati!

The post Senka Kurt: Kako se voli domovina? appeared first on Interview.ba.