A tuge i jada; pogledajte gdje se ispraćaju pokojnici u ovom vrgorskom selu?! Gradonačelnik Herceg: ‘Nije do nas…‘
Ono što je u velikom broju gradova, općina i sela diljem Hrvatske normalni civilizacijski standard, u malom vrgorskom brdsko-planinskom selu Mijacima, žele i traže godinama. A to je da svoje namilije na posljednji počinak isprate, na dostojanstven način -iz mrtvačnice.
– Ona prije gradska vlast (HDZ-ova, nap.a) desetljećima nas je vukla za nos što se tiče vode i vodovoda, ali ovi iz Nezavisne liste mladih su katastrofa. Oni otkad su došli na vlast u Vrgorcu, a sad će brzo 10 godina, ništa nisu napravili za ova naša sela, a posebno za Mijaca.
Pa je li vi vjerujete da se meni kao predsjedniku Mjesnog odbora gradonačelnik Mile Herceg ne želi javiti na mobitel. Zašto? Što sam ja to napravio krivo, možda zato što sam bio u Domovinskom ratu ili što se borim za svoje selo da dobije mrvice sa stola- krenuo je s pričom Darko Roso, predsjednik Mjesnog odbora Mijaca i nastavio:
– Pogledajte gdje naši najbliži stoje prije ukopa, vani na kiši, buri, snijegu…Mi već godinama tražimo da nam se dodijele prostorije područne škole u Mijacima, za prijemnu mrtvačnicu kako bi se iz tih prostora naši najmiliji ispratili na posljednji počinak. Škola se, nažalost, više neće nikad otvoriti, politika i političari su ubili život u svim našim selima, sve su radili desetljećima da nas rasele.
No, evo, godinama priča oko mrtvačnice tapka u mjestu, a to bi trebao biti jednostavan i normalan proces. Jer se te stare napuštene škole diljem Splitsko-dalmatinske županije daju na korištenje lovačkim udrugama, planinarskim društvima, pčelarima…, a neke se pretvaraju u Domove za starije i nemoćne kao u Dragljanima. Samo se za Mijaca to ne može nikako riješiti. Imam osjećaj da nas namjerno sabotiraju – ističe Roso i dodaje:
– Poslat ću vam fotografiju, neka cijela Hrvatska vidi gdje stoji lijes pokojnika prije ukopa u Mijacima, na sramotu gradske vlasti u Vrgorcu.
O ovom problemu razgovarali smo i vrgorskim gradonačelnikom Milom Hercegom(NLM), koji, kaže, da nije problem u njima, nego da čekaju povratnu informaciju iz Splitsko-dalmatinske županije splitsko-dalmatinske.
– Ja sam neki dan posla komunalnog redara da riješi problem jednog odlutalog psa u Mijacima, zatim sad radim na projektu izgradnje vodovoda, od granice s Bosnom i Hercegovinom do mjesta. Kako ne brinem o tom selu? Što se tiče prostorija za mrtvačnicu u Mijacima, Grad je poslao dopis OŠ „Vrgorac“ koja je u vlasništvu tih prostorija da se to prepusti u vrhu ispraćaja pokojnika, oni su to izglasali na Školskom odboru.
Što je zapelo s tim? Ne znam? Možda nešto u Županiji? Ako je to sporno, mi ćemo poslat novi zahtjev da se te prostorije dodijele Mjesnom odboru pa neka oni raspolažu s njima. Ukoliko bi krenuli u izgradnju novog objetka za tu namjenu, to bi zahtjevalo dosta vremena, možda i do dvije godine dok dobijemo sve dozvole. Grad Vrgorac spreman je finacijski poduprijeti to, ali kažem problem je lokacija, zemljište, vlasnički odnosi, dozvole…- poručuje Herceg.
OGLAS
Inače, područna škola u Mijacima, na tromeđi Vrgorca-Gruda(BiH)-Ljubuškog(BiH) zatvorena je 2014.godine, zadnja generacija djece koja ju je pohađala bila ja iz susjedne Hercegovine. No, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, za prijeći državnu granicu između BiH i Hrvatske na privremenoj kontrolnoj točki potrebno je izvaditi pograničnu propusnicu.
Tada je krenulo prvo osipanje djece iz vrgorskih područnih škola, u prvom redu iz Mijaca, Podprologa i Velikog Prologa, jer dosta roditelja i djece iz hercegovačkih sela nije moglo doći do tog „zlatnog papirića“ zbog nesređenih zemljišnih knjiga i administrativnih zavrzlama.
Pa su svoju djecu odlučili povući, jer su im u to vrijeme prijetile policijske kazne za ilegalan prijelaz granice od 2000 do 10000 kuna, kao i danas u iznosu od 265 eura do 1327 eura. Pošto u Mijacima dijete nije rođeno više od dva desetljeća, školsko zvono je zauvijek utihnulo.
Objava A tuge i jada; pogledajte gdje se ispraćaju pokojnici u ovom vrgorskom selu?! Gradonačelnik Herceg: ‘Nije do nas…‘ pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.