Anica
Jurić,
žena
iz
Kaknja,
simbol
je
stradanja
Hrvata
u
Bosni
i
Hercegovini
i
svjedokinja
jedne
od
najtežih
sudbina
proisteklih
iz
rata.
Pripadnici
Armije
BiH
ubili
su
joj
pred
očima
supruga
i
tri
sina,
ostavljajući
je
ranjenu
i
neutješnu,
s
bolom
koji
traje
već
31
godinu.
Taj
monstruozni
zločin
dogodio
se
13.
lipnja
1993.
godine,
na
svetog
Antu,
kada
je
Anica
sa
svojom
obitelji
bila
zarobljena
u
blizini
groblja
Grmače
u
Kaknju.

Tog
sudbonosnog
dana,
krv
mladih
života
natopila
je
kakanjsku
zemlju.
Stjepan
(25
godina),
Ljubomir
(21
godina)
i
Dragan
(nepunih
20
godina),
zajedno
sa
svojim
ocem
Jurom,
brutalno
su
likvidirani
pred
očima
Anice
i
drugih
članova
obitelji.
Najstariji
sin
Stjepan
pogođen
je
u
leđa,
dok
je
njegova
supruga,
koja
je
držala
njihovu
dvogodišnju
kćerkicu
Lidiju,
stajala
pored
njega
nemoćna
pomoći.

„Psovali
su
nam
‘majku
ustašku’.
Stjepan
je
ležao,
a
iz
leđa
mu
je
tekla
krv.
Udarali
su
ga
nogama“,
svjedoči
Anica
za
RTV
Herceg-Bosne,
prisjećajući
se
trenutaka
užasa
koje
nikada
neće
zaboraviti.

U
nemilosrdnom
ubijanju,
Anica
je
molila
i
preklinjala
svoje
zarobitelje
da
joj
barem
jednog
sina
poštede,
ali
pripadnici
Armije
BiH
nisu
imali
milosti.
Likvidirali
su
jednog
po
jednog,
dok
su
Anica
i
ostale
žene,
uključujući
njezinu
nevjestu,
ostale
ranjene
i
nemoćne
da
išta
učine.

Zločin
bez
kazne:
31
godina
boli
i
nepravde

Od
tog
stravičnog
događaja
prošle
su
31
godine,
a
za
smrt
njezine
obitelji
nitko
nije
odgovarao.
Unatoč
višestrukim
svjedočenjima
pred
domaćim
sudovima
i
Sudom
u
Haagu,
pravda
je
ostala
daleki
san
za
Anicu
Jurić.

„Nikada
nitko
nije
odgovarao.
Išla
sam
u
Sarajevo,
novinari
su
dolazili
u
moju
kuću,
ali
ništa
se
nije
pokrenulo.
U
Haagu
sam
mislila
da
će
se
nešto
promijeniti,
ali
ništa“,
priča
Anica,
čije
riječi
oslikavaju
duboku
razočaranost
pravosudnim
sustavom.

Nedavno
je,
zajedno
sa
svojim
nevjestama,
uputila
prigovor
Tužiteljstvu
Zeničko-dobojske
županije
zbog
pokušaja
zataškavanja
ovog
monstruoznog
zločina.

„Čekaju
da
umrem
kako
bi
se
sve
zaboravilo“,
kazala
je
Anica,
naglašavajući
kako
se
unatoč
svemu
i
dalje
bori
za
istinu
i
pravdu.

Sjećanje
na
nevine
žrtve

Tijela
njezinog
supruga
i
sinova
pronađena
su
nekoliko
godina
kasnije
u
masovnoj
grobnici
unutar
groblja
Grmače.
Anica
ih
je
napokon
pokopala,
a
od
tada
do
danas
često
odlazi
na
groblje
kako
bi
molila
za
njihove
duše.
Njezina
nevjesta
Zrinka
također
redovito
obilazi
grobove
svojih
najmilijih.

„Zločinci
će
odgovarati
barem
pred
Bogom
ako
već
zemaljske
pravde
nema“,
istaknula
je
Zrinka,
oslikavajući
nepokolebljivu
vjeru
u
božansku
pravdu.

Ali
Anica
nije
morala
podnijeti
samo
gubitak
svoje
obitelji.
Godinama
kasnije,
nastavila
je
trpjeti
poniženja
i
prijetnje.

„Na
groblju
su
dvojica
pjevala
‘bit
će
mesa,
klat
ćemo
Hrvate;
Babo
kupi
nam
salate’.
Nazvala
sam
policiju“,
prisjeća
se
Anica
jednog
od
brojnih
poniženja
koje
su
dodatno
otežale
njezin
život.

Snaga
u
vjeri
i
obitelji

Unatoč
nezamislivom
gubitku,
Anica
pronalazi
snagu
u
vjeri
i
obitelji.
Unuci
koji
su
odrasli
bez
svojih
očeva,
kao
i
praunuci
koji
nastavljaju
lozu
Jurića,
daju
joj
razlog
za
život
i
vjeru
u
budućnost

„Vjerujem
u
pravdu,
ako
ne
na
ovom
svijetu,
onda
pred
Bogom“,
kaže
Anica,
čije
riječi
odjekuju
dubokim
uvjerenjem
i
nadom
unatoč
svim
nedaćama
koje
ju
prate.

Ova
hrabra
žena
ostala
je
simbolom
majčinske
ljubavi
i
nepokolebljive
borbe
za
pravdu.

Anica
Jurić
–
majka
hrabrost,
svojim
životom
svjedoči
o
boli,
stradanju
i
nepravdi
koja
je
zadesila
Hrvate
u
Kaknju
i
šire,
ali
i
o
snazi
vjere,
ljubavi
i
nade.
Svaki
korak
njezina
života
poruka
je
da
se
zločini
nikada
ne
smiju
zaboraviti,
a
pravda
mora
ostati
ideal
kojem
treba
težiti
bez
obzira
na
prepreke.