Na pozornici prepunoga Trga bana Jelačića razdragani rukometaši okićeni srebrnim medaljama, Islanđanin Dagur Sigurdsson koji pjeva na hrvatskom, ispred njih raspjevana mladost s hrvatskim zastavama i šalovima u rukama, na licima im prepoznatljivi crveni kvadratići i osmijesi, na prozorima okolnih stoljetnih zgrada natiskani stanari i razvijene zastave, pljesak uzdignutih ruku, domoljubne pjesme koje su se orile iz svih grla… Bio je to uistinu veličanstven doček hrvatske rukometne reprezentacije koja je, na iznenađenje mnogih poznavatelja rukometa, junačkim partijama osvojila drugo mjesto na Svjetskom rukometnom prvenstvu.

No vrhunac slavlja dogodio se kad su se začuli taktovi pjesme „Ako ne znaš što je bilo“ i kad je na pozornicu stupio Marko Perković Thompson. U tom trenutku zapaljene su sve baklje, a njihov dim prekrio je i frenetičnu mladost, i pozornicu, i Jelačića s uzdignutom sabljom – cijeli Trg bio je u deliriju. Tri pjesme otpjevao je Thompson, kojega su rukometaši grlili i ljubili, a publika uglas pjevala o ljubavi prema domovini, o herojima koji su je obranili, o ljepoti krajeva u kojima žive Hrvati, o zajedništvu… Nigdje crnih košulja, mjerenja kukuruza, mrzilačkih poruka. Samo ponos i ljubav. Bila je to moćna demonstracija domoljublja, lekcija rukometnih reprezentativaca svima onima koji u Thompsonu i njegovoj „seljačkoj“ glazbi vide jedino crni mrak.

Ruku na srce, ambijent na Jelačić-placu i proslava svjetskoga srebra bez Thompsona ne bi ni izbliza bila tako veličanstvena, tako vatrena. Vlada i gradonačelnik Zagreba ispunili su želju ne samo rukometašima nego i brojnim Thompsonovim ljubiteljima, koji su doživjeli da glazbenik iz Čavoglava prvi put nastupi na glavnome trgu svih Hrvata. I da s njime pjevaju o Hrvatskoj. Domovina i ljubav prema svome rodu zapravo je i glavna poruka zagrebačkoga dočeka junačkih rukometaša.

www.abcportal.info