Nekada je svako selo imalo gumna ili guvna, imalo je i konje koji su žito gazili pa su ih vlasnici vodili da vrše žito, i to u kolovozu koji ‘sve u ambare stavlja’, a danas..
Cijela Imotska krajina spala je na jedno gumno, i ono je u onoj folklornoj uporabi, da se okupe nostalgični stari izdanci okolnih sela. To znamenito gumno je u Biokovskom Selu u Gornjih Bakota. Onda sa svojim konjem Gromom, u Bakote dođe i Čedomir Lizatović iz Krstatica, legenda i čuvar baštinskog nasljeđa, kako svoga Zabiokovlja, tako i cijele Imotske krajine. Upregne Groma, zaveže mu konop za stožinu i za ular i onda kasom koji samo Grom zna započne vrćenje ukrug po gumnu.
Ima jedna stara pjesma od pamtivijeka u Imotskoj krajini, koja na poseban način, u stihu proizišlom iz naroda, oslikava svaki mjesec u godini po Imotskoj krajini. Lijepa je, pročitajte.
Siječanj siječe, svuda snijegom mete,
Veljača vesela se plete.
Ožujak vabi žarko sunce,
Travanj krasi brda i vrhunce.
Svibanj ptice pjevačice budi,
Lipanj trešnje na granama rudi.
Srpanj se srpom i kosom javlja,
KOLOVOZ SVE U AMBARE STAVLJA
Rujan ruji, slatko grožđe fino,
Listopad toči rujno vino.
Studeni kida lišće po gori,
Prosinac staro ljeto mori.
I doista svaki stih neznanog narodnog pjesnika, tako lijepo i detaljno opisuje što je to karakteristično za svaki mjesec. Mi smo apostrofirali ovoga puta kolovoz, osmi mjesec u godini, danas poznat ponajviše po godišnjim odmorima, kupanjima u moru, jezerima, izletima, apartmanima i bazenima. A nekada, da, nekada davno, bijaše to mjesec koji je usmjeravao kvalitetu života u Imotskoj krajini. Zapravo, kolovoz bijaše mjesec žetve, žitarica koje davahu kruh, kolovoz bijaše mjesec koji je određivao kvalitetu života do sljedeće žetve. Jer ako je žetva pšenice, ječma bila loša, bilo je i tuge, često i gladi u mnogim obiteljima po imotskim selima. Ako je kolovoz napunio ambare (hambare), spremišta za čuvanje žita, tim istim žitom, obitelji su bile bezbrižne. Kolovoz bi nakon žetve oživio u svakom imotskom selu gumna, posebne i, kako ih narod prozva, svete okrugle površine na otvorenom, za vršidbu i mlaćenje žita. Sa stožinom od drva u samom centru toga okruglog prostora, ponajviše popločanog ondašnjim kamenim pločama ili pak dobro utabananim glinom, vrani konji kasali bi u krug i svojim nogama gazili po snopovima ubranog klasja pšenice ili ječma te time odvajajući zrna pšenice od stabljike, klasja.
Nekada je svako selo u Imotskoj krajini imalo gumna, neki kažu guvna, imalo je i konje koji su to žito gazili. Dolazili su iz sela u selo poznati vlasnici sa svojim konjima, pa bi vršili žito. Dakako, za uslugu bi im mještani davali plaću u žitu. Danas, nažalost, u cijeloj Imotskoj krajini, znano je jedno gumno koje još uvijek “živi” i na kojem se zahvaljujući ljubiteljima baštinskog nasljeđa, vrše pšenica i ječam. To znamenito gumno je u Biokovskom Selu u Gornjih Bakota. I tu je u uporabi, rekli bismo onoj folklornoj, da se okupe nostalgični stari izdanci okolnih sela, ali i mnogih mjesta Imotske krajine, dakako da i mladi vide kako se to vrše žito. Onda sa svojim konjem Gromom u Bakote dođe i Čedomir Lizatović iz Krstatica, legenda i čuvar baštinskog nasljeđa, kako svoga Zabiokovlja, tako i cijele Imotske krajine. Upregne Groma, zaveže mu konop za stožinu i za ular i onda kasom koji samo Grom zna započne vrćenje ukrug po gumnu. Čas slijeva nadesno, pa zdesna nalijevo, učujući Gromu tihe komande, kada se treba okrenuti. A Grom nogama prebirući po snopovima, koji mu se drvenim trorogim vilama podbacuju pod noge, znalački izvrši vršidbu. Poslije, dakako, stručnjaci iz sela tu pšeničnu slamu bacaju u zrak, kako bi se odvojila pljeva a na gumnu ostalo samo zrno.
Običaj je to za pamćenje, nažalost, rekosmo, iščezli, ali lijep i oku drag. Onda se pokupi pšenično zrno, stavlja u stare maže (vreće) pa se pšenica nosi u ambare da malo odleži, kako bi se odnijela u mlinice. Onima, a posebno u brdskim predjelima Imotske krajine, gdje su vodenice za mljevenje bile daleko, pšenicu bi mljeli pod kamenim mlinom, koji bi se ručno okretao. I eto, iz njega se dobilo brašno, iz brašna kruh naš svagdašnji. Kolovoz, kolovoz rekosmo, bijaše najznačajniji mjesec u godini u Imotskoj krajini. Kolovoz sve u ambare stavlja.
Objava Nekada je svako selo imalo gumna ili guvna, imalo je i konje koji su žito gazili pa su ih vlasnici vodili da vrše žito, i to u kolovozu koji ‘sve u ambare stavlja’, a danas.. pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.