Priča o fratru koji je iz vatre spasio Gospu u Mostaru i život posvetio Međugorju

U najtežim trenucima rata, dok su nad Mostarom sijevale granate i crkve gorjele, jedan je franjevac pokazao što znači vjera koja ne poznaje strah. Priča o fra Josipu Mariji Kataliniću, fratru koji je iz zapaljene crkve iznio kip Blažene Djevice Marije, svjedočanstvo je hrabrosti, ljubavi i čuda koje i danas nadahnjuje mnoge.

Ovaj izvanredan događaj, koji je 9. svibnja 1992. godine preživio samo zahvaljujući vjeri i Božjoj snazi, opisao je fra Marin Mikulić – želeći da priča o “Joži”, kako ga zovu subraća, ostane trajno zabilježena.

Noć kada je gorio Mostar

Bilo je to 9. svibnja 1992. godine, kada je fosforna bomba pala na franjevačku crkvu sv. Petra i Pavla u Mostaru. Krov je planuo, dim je ispunio prostor, a kip Gospe – svjedok tisuća molitava – prijetio je da nestane u plamenu.

Fra Josip nije oklijevao. “Moram spasiti Gospu!” – bile su jedine riječi koje su mu prolazile kroz misli.

Utrčao je u goruću crkvu, ne mareći za opasnost, i prišao kipu teškom više od stotinu kilograma. Iako fizički nije mogao pomaknuti toliku težinu, u tom trenutku – kako svjedoči – nije osjećao ništa. “Kao da me netko podigao”, rekao je kasnije.

U dimu i vatri, fra Josip je iznio kip Blažene Djevice na sigurno. Kasnije, kada ga je pokušao premjestiti s drugim fratrima, kip se opet pokazao pretežak da bi ga itko mogao sam podići. To je bio trenutak vjere pretvorene u snagu – trenutak koji su mnogi nazvali čudom.

Vjera koja ne napušta

Taj događaj nije bio samo čin hrabrosti – bio je simbol.

U mjesecu svibnju, posvećenom Gospi, dok su drugi pjevali marijanske pjesme, jedan je fratar doslovno iznio Gospu iz vatre. “Kad sve gori, kad sve pada, vjera i ljubav prema Mariji uvijek nalaze put spasenja,” zapisao je fra Marin Mikulić.

Fra Josip je ostao u Mostaru cijeli rat, dijeleći opasnost i glad sa svojim narodom, pomažući svima bez obzira na vjeru i nacionalnost. Nakon rata, 1997. godine, odlazi u samostan na Širokom Brijegu, gdje se brinuo o crkvi, samostanu i grobu svoje ubijene braće fratara.

Godine 2002. odlazi u Međugorje, gdje i danas živi. Ondje ga mnogi pamte po mirnoći, jednostavnosti i predanosti molitvi. Bio je redoviti predmolitelj krunice na Podbrdu i Križevcu, a danas, u poznim godinama, najčešće ga se susreće u crkvi, gdje tiho moli i uređuje kip Gospe s jednakom ljubavlju kao i onoga dana kad ju je iznio iz plamena.

“Ona me spasila, pa sam ja spasio Nju”

Fra Josip je hodočastio u brojna marijanska svetišta – Fatimu, Lurd, Nazaret i Jeruzalem. O svemu govori s osmijehom i suzama u očima:

“Ona mi je pomagala i Ona me spasila, pa sam ja spasio Nju.”

Gospin kip koji je tada iznio iz crkve danas se nalazi u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Rodoču, no mnogi vjeruju da će se jednog dana vratiti na svoje mjesto – u crkvu sv. Petra i Pavla u Mostaru.

Priča o fra Josipu Mariji Kataliniću više je od sjećanja na jedan trenutak. To je podsjetnik da vjera ne gori – ona spašava.

Objava Priča o fratru koji je iz vatre spasio Gospu u Mostaru i život posvetio Međugorju pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.