Evo kako izgleda jedan dan hercegovačkog gastarbajtera kada dođe kući
ŠIROKI BRIJEG – Za 37-godišnjeg Karla iz Širokog Brijega, koji već punih deset godina živi i radi u Njemačkoj, povratak kući u Hercegovinu nije miran odmor, već intenzivan “maraton” obiteljskih, prijateljskih i rodbinskih obveza. Njegovi dani, kako je ispričao za portal Vrisak.info, ispunjeni su pokušajima da nadoknadi mjesece izbivanja, balansirajući između ponovnog povezivanja s voljenima i rješavanja praktičnih poslova, sve to prožeto slatko-gorkim osjećajem privremenog boravka i neizbježnog povratka u inozemstvo.
Karlo ističe da se njegov dan u Hercegovini drastično razlikuje od strukturiranog rasporeda u Njemačkoj. Umjesto budilice, jutro započinje zvukom susjeda, kave i tradicionalnog pitanja: “Kad si doša?”. Prvi dani su posebno gusti, posvećeni obilasku rodbine, kumova, susjeda, posjetima groblju i druženjima s roditeljima i prijateljima, što često traje do kasno u noć. “U Njemačkoj imam raspored, ovdje nemam. Ovdje me svi zovu”, objašnjava Karlo.
Jutarnja kava u lokalnom kafiću predstavlja svojevrsnu instituciju; ne pije se samo radi užitka, već radi obaveznog viđenja s ljudima. “Ako se ne pojaviš na kavi, kao da nisi ni doša’ kući”, kaže Karlo. Uz kave se vode razgovori o poslu, plaćama, cijenama stanova i prilikama u Njemačkoj, a iako se lakše priča o težini rada, Karlo priznaje da je teže govoriti o usamljenosti.
Prijepodne je rezervirano za praktične stvari koje se ne mogu obaviti iz inozemstva – odlasci u banku, popravci, dogovori s majstorima. Mnogi gastarbajteri godišnji odmor koriste za rješavanje nedovršenih poslova u domovini. “Kad dođem kući, više radim nego tamo. Samo je rad drukčiji”, dodaje Karlo, opisujući uobičajene prizore u selima poput kosilica, betoniranja dvorišta i popravaka starih roditeljskih kuća.
Ručak je središnji događaj dana, vrijeme kada se okuplja obitelj, često i šira rodbina. Hrana, s domaćom juhom, mesom ispod sača i povrćem iz vrta, postaje simbol povratka i osjećaja pripadnosti. “Tamo jedem da preživim, ovdje jedem da osjetim da sam doma”, emotivno ističe Karlo.
Popodne je posvećeno prijateljima iz mladosti. Susreti često nalikuju onima od prije 20 godina, samo što su sada razgovori ispunjeni temama o kreditima, djeci i bolovima u leđima. Karlo kroz smijeh primjećuje razliku u društvenim običajima: “U Njemačkoj se ljudi najave kad dolaze. U Hercegovini nema toga. Ovdje rodbina, kumovi i prijatelji upadaju preko mrginja sa sve četiri strane svijeta”. Tijekom ovih druženja neizbježno se vraćaju pitanja o odlasku i povratku: isplati li se, bi li se vratili, što bi radili da ostanu? Karlo je jasan: “Vratio bih se kad bih mogao živjeti od svog rada.”
Večeri gastarbajtera donose mješavinu sreće zbog boravka kod kuće i nemira zbog spoznaje o skorom povratku. Neki priznaju da se u zadnjim danima odmora više ne mogu opustiti. “Kako se bliži povratak, sve mi ide na živce. I Hercegovina i Njemačka”, iskreno će Karlo. Večeri često završavaju ponovno u kafiću ili u dvorištu kuće, uz razgovore koji se vrte oko istog pitanja: je li ovo samo posjet ili još uvijek dom?
Za Karla i brojne druge hercegovačke gastarbajtere, povratak kući nije kraj putovanja, već privremena stanica. Njihovi dani u Hercegovini su ispunjeni, ali i napeti, budući da u kratkom vremenu pokušavaju nadoknaditi mjesece odsutnosti. Njihovi životi ostaju podijeljeni između dva svijeta: onog u kojem zarađuju i onog u kojem se osjećaju kao kod kuće. Povratak u Hercegovinu za Karla znači povratak sebi, ali taj je povratak, kako navodi portal Vrisak.info, kratkotrajan. Između kava, ručkova i posjeta, u pozadini uvijek tinja ista misao – misao o odlasku. Dok god budu morali tražiti sigurnost izvan granica svoje domovine, njihovi dolasci kući bit će puni radosti, ali i tihe nelagode da se opet mora ići.
