Muškarci koji bježe: Kako djetinjstvo oblikuje reakcije na pritisak?
Iskustva i traume iz djetinjstva imaju dubok utjecaj na psihičko stanje, odnose i mentalno zdravlje u odrasloj dobi, no posljedice se manifestiraju različito od osobe do osobe. Muškarci koji se povlače kada osjete pritisak često su u djetinjstvu bili izloženi specifičnim obrascima odgoja, uključujući uvjetovanu ljubav i nerealno visoka očekivanja. Zbog toga se u odrasloj dobi često vraćaju istim nezdravim načinima suočavanja sa stresom, tražeći olakšanje, navodi YourTango.
Jedan od ključnih faktora je uvjetovana ljubav roditelja. Psihoterapeutkinja Kaytee Gillis objašnjava da djeca koja odrastaju uz roditelje čija je pažnja i privrženost uvjetovana, uče da moraju nešto “odraditi” kako bi je zaslužila. Bilo da se od njih traži da budu najbolji u svemu, stalno ugađaju ili se prilagođavaju interesima roditelja, takvi muškarci u odrasloj dobi često vlastitu vrijednost vežu uz obvezu i dokazivanje. To može rezultirati “dajem da bih dobio” odnosima, narušenim samopouzdanjem i izbjegavanjem kao obrambenim mehanizmom.
Nadalje, prema studiji Sveučilišta Cambridge, djeca koja su odrastala uz oštre kazne imaju veći rizik od razvoja problema s mentalnim zdravljem u odrasloj dobi. Bilo da se to manifestira kao kronična tjeskoba ili potreba za stalnim izbjegavanjem neugodnih situacija, djeca koja su morala konstantno paziti “da ne pogriješe” ulaze u odraslu dob s jakim unutarnjim nemirom. Muškarci koji se povlače pod pritiskom često su imali iskustvo potrebe za savršenstvom i nedostatka prostora za greške, što im otežava nošenje s nelagodom ili novim situacijama, jer su naučili bojati se nepoznatog i nesigurnosti umjesto da uče iz pogrešaka.
Mnogi muškarci koji danas teško podnose pritisak, kao djeca su živjeli pod stalnim stresom zbog nerealnih očekivanja u školi i brojnih izvanškolskih obveza, pokušavajući dokazati da su vrijedni ljubavi. U odrasloj dobi, neovisnost im često postaje štit, pa se povlače i “odrežu” obveze kada osjete da je pritisak prevelik, kao način obrane od osjećaja koje vuku još iz djetinjstva.
Odrastanje uz emocionalno nestabilne roditelje, gdje se atmosfera lako mijenjala zbog ispada bijesa ili dramatičnih reakcija, često rezultira složenim odnosom prema jakim emocijama i pritisku. Takva djeca nauče preživljavati potiskivanjem osjećaja i prekomjernom brigom o roditeljima, ugađajući drugima radi sigurnosti i pazeći na svaku riječ kako bi izbjegli sukobe. Ovaj pritisak ne nestaje u odrasloj dobi, pa se muškarci s takvim iskustvom često povlače pod pritiskom, koristeći autonomiju kao bijeg, nerijetko po cijenu bliskosti i otvorenog odnosa.
Rijetke pohvale i nedostatak topline u djetinjstvu također pridonose ovakvim reakcijama. Pohvale i toplina pomažu djeci da razviju otpornost, samopouzdanje i sposobnost nošenja s nelagodom i promjenama. Međutim, muškarci koji se u odrasloj dobi povlače pod pritiskom često su imali loše iskustvo s tim, primajući rijetke pohvale, a češće hladnoću i dodatni pritisak. Kako navodi Vrisak.info, nedostatak topline u djetinjstvu snažno utječe na funkcioniranje u odrasloj dobi, što može dovesti do izgradnje odnosa oko dužnosti umjesto intimnosti i povezanosti, a neki muškarci ne znaju kako stvoriti prostor za bliskost jer to nikada nisu naučili.
Djetinjstvo ispunjeno sukobima, gdje su svađe bile svakodnevica ili su roditelji burno reagirali, može loše utjecati na djetetov razvoj, povećavajući rizik od problema s mentalnim zdravljem i stvarajući uvjerenje da ljubav nužno ide uz dramu i svađu. Ako roditelji nisu znali smiriti konflikt ili se nisu odnosili s empatijom pred djecom, nije čudno da odrasla osoba pod pritiskom želi pobjeći. Neki se naviknu trpjeti loše ponašanje, dok druge svađa odmah preplavi emocijama, pa se “isključe”.
Nezadovoljene potrebe u djetinjstvu mogu odrasle navesti da u odnosima trpe loše ponašanje, posežu za nezdravim načinima suočavanja i bježe od problema. Kako objašnjava trenerica za odnose Annie Tanasugarn, takve nezadovoljene potrebe ostavljaju “rupe” u emocionalnom razvoju i kasnije otežavaju svakodnevno funkcioniranje. Bez unutarnje sigurnosti koja dolazi iz djetinjstva u kojem su potrebe bile uvažene, a osjećaji priznati, teže se snalaze te se automatski povlače ili bježe kada se suoče s nelagodom, stresom i pritiskom.
Na kraju, profesorica psihologije Susan Krauss Whitbourne ističe da kada roditelji odmalena umanjuju ili negiraju djetetove osjećaje, to kasnije može povećati rizik od problema s mentalnim zdravljem. Roditelji koji stalno stavljaju svoje potrebe ispred djetetovih mogu kod djeteta ostaviti emocionalnu nestabilnost i nesiguran osjećaj vlastite vrijednosti. Zato se takva djeca, kad odrastu, često povuku čim osjete napetost, jer im nedostaje emocionalna “oprema” i zdrav osjećaj vlastite vrijednosti da ostanu prisutni u neugodi. Umjesto toga, naučili su potiskivati emocije i bježati od svega što ih uznemiri, budući da im kod kuće nije pružena dovoljno jasna i dosljedna emocionalna podrška.
