U svojoj 82. godini, Franjo Mikulić iz Dužica, zaseoka Smokinje kraj Širokog Brijega, živi mirnim životom u rodnom kraju, nakon što se prije jedanaest godina vratio iz Švicarske gdje je proveo 41 godinu radeći kao metalo-tokar. Njegov povratak kući, nakon umirovljenja, priča je o generaciji koja je “trbuhom za kruhom” odlazila daleko, ali se u starosti vraćala onome što nikada nije zaboravila – zavičaju i korijenima.
Danas, Franjo, kojeg “zdravlje mazi”, aktivno održava svoje imanje, što je novinar Mario Brkić iz Glasa Hercegovine zatekao prilikom posjeta, dok je električnim škarama uređivao živicu. Sa suprugom se vratio u Smokinje, gdje su obnovili staru obiteljsku kuću i uredili okućnicu. Posebno zanimljiv detalj je konoba koju je Franjo uredio iz stare štale iz 1959. godine, čuvajući u njoj brojne predmete koji svjedoče o nekadašnjem životu u Hercegovini. Njihovo troje djece živi u Hrvatskoj i Švicarskoj.
Franjo se nije povukao iz života zajednice; naprotiv, aktivno pomaže svom selu. Sudjelovao je u dovođenju vode, zidanju kamenog zida oko groblja te uređenju dječjeg igrališta. Iako u Smokinjama danas živi tek tridesetak stanovnika, zajedništva ne nedostaje, posebno za blagdane kada se svi okupljaju i zajedno kite božićno drvce. Kroz osmijeh i iskustvo poručuje da je život u inozemstvu donio mnogo rada i odricanja, ali mir u rodnom kraju je ono što danas najviše cijeni.
Njegov radni vijek započeo je 1968. godine u mostarskom Sokolu, gdje je izučio zanat tokara. Nakon odsluženja vojnog roka, odlazi u Švicarsku, gdje ga je, kako kaže, čekao nimalo lagan život. Najveći izazov bio je jezik, jer nije znao njemački, a rad je bio fizički zahtjevan. “Da sam znao što me čeka, možda ne bih ni otišao”, prisjeća se Franjo, dodajući kako je tek nakon dolaska upoznao svoju današnju suprugu s kojom je kasnije osnovao obitelj.
Tijekom 41 godine rada u Švicarskoj promijenio je samo dva radna mjesta, uglavnom radeći u svojoj struci. Danas su mu sjećanja pomiješana, ali mu najviše nedostaju red, organizacija i jasnoća pravila života kakva je tamo imao. Ipak, povratkom u Hercegovinu, Franjo je pronašao novi ritam života, održavajući dvorište i baštu, te povremeno putujući na more i posjećujući obitelj.
Prisjeća se i svog djetinjstva u selu, škole u Rasnu i Ledincu, nizanju duhana te vremena bez električne energije, kada se učilo uz petrolejku. Potječe iz velike obitelji s četvero djece, a život u to vrijeme bio je znatno teži nego danas. Njegov povratak u rodni kraj dokaz je da mirovina ne znači kraj aktivnosti, već početak jednog drugačijeg, ispunjenijeg poglavlja.
