Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, ratni invalidi, udovice i siročad diljem regije, uključujući područje Širokog Brijega, suočavali su se s teškim siromaštvom i dubokim sistemskim zanemarivanjem u borbi za obećanu državnu pomoć i mirovine. Izvještaji lista “Narodna sloboda” između 1919. i 1921. godine, te strastveni apel narodnog poslanika Buntića krajem 1920., rasvijetlili su ozbiljne birokratske prepreke i neadekvatnu podršku koja je pogađala one koji su se žrtvovali za domovinu.
Unatoč početnoj naredbi Ministarskog savjeta iz 1919. da se sve molbe za invalidsku pomoć i mirovine rješavaju prioritetno, njihovo je rješavanje često kasnilo dvije godine ili duže. Teško ranjeni ratni invalidi primali su tek 22 krune mjesečno, dok su udovicama dodijeljeno samo 9 kruna. Ova skromna podrška često je bila manja od troškova i napora potrebnih za podizanje, jer su primatelji putovali 50 kilometara ili više do gradskih središta. Za usporedbu, sličan invalid u Srbiji primao je 30 dinara, što je, iako još uvijek nedovoljno, bilo znatno više od lokalnog iznosa.
Razmjeri problema bili su golemi, s ministarskim statistikama iz 1920. koje su identificirale 137.000 invalida, 301.000 obitelji poginulih i 37.000 ratne siročadi. Invalidsku potporu primali su samo oni za koje je utvrđeno najmanje 20% nesposobnosti, i to po 1 dinar za svaki postotak. Problem je dodatno komplicirala promjena sustava pregleda invalida s kotarskih ureda – gdje su vojni referenti savjesno obavljali svoj posao – na Pukovske Okružne Komande. Narodni poslanik Buntić izričito je optužio ove komande, sačinjene od srbijanskih oficira poput pukovnika Markovića i Cvetića, da aktivno ometaju rad nadpregledbenih komisija i ne priznaju “švabske” invalide, što je dovodilo do situacija u kojima su čak i ljudi bez ruke morali služiti dvomjesečnu vježbu.
Suočen s ovim “žalosnim” stanjem, poslanik Buntić je u prosincu 1920. uputio posebnu predstavku Zemaljskoj vladi u Sarajevu i Povjereništvu za socijalnu skrb. Pozvao je vladu da odredi primjeren dodatak na skupoću za udovice, siročad i invalide, osiguravajući da mirovine budu uistinu dovoljne za preživljavanje, a ne samo “na papiru.” Nadalje, zahtijevao je ubrzanje isplate mirovina ili hitnu podršku kako bi se sirotinji omogućilo preživljavanje teškog razdoblja. Ključno, Buntić je pozvao pokrajinsku vladu da preuzme izravnu kontrolu nad skrbi za invalide, tvrdeći da postojeća vojna zapovjedništva, sa srbijanskim oficirima, nemaju osjećaja humanosti i objektivnosti, posebno prema onima koji su se borili na suprotnoj strani u ratu.
