Doći će vrijeme

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu.
Naroda što je rasut, što živi dugo
na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu.
Naroda što misli, što velik je i miran
na sjeveru i jugu, u srpu vremena.

O PJESMI

Antologijske stihove pjesme ”Doći će vrijeme” napisao je Veselko Koroman davno prije Domovinskoga rata, proročki najavivši novo sutra za njegov blagi narod. Progonjen je zbog nje, ocijenjen kao subverzivan, hrvatski nacionalist, podrivač društvenoga poretka… A, zanesen, napisao je tek ono o čemu je sanjao, o čemu su snili i naraštaji i prije njega i skupa s njim… Napisao je to tako djetinje čisto, tako neiskvareno časno, tako dirljivo zaljubljeno, tako neskriveno čeznutljivo… Čeznuo je e za onim na što će još godinama čekati, pišući kroz njih još tisuće zlatnih redaka, sve do sudbonosnoga vremena zalaska 20. stoljeća.
Izreći ću – najnježnija među domoljubnim pjesmama kojima glazba udahnu (novi) život u ratnim godinama rođena je u našemu Mostaru, gdje je, zamišljam to kao neku ratnu noć, ratnu tminu uz potmule tutnje granata i titrajuće svjetlo s plamička one tvrde žute svijeće, srasla s melodijom među uštimanim gitarskim žicama neodoljivo osebujnoga, danas pokojnog Drage Grgića Godre. I to je bilo to…

Snimili su ju momci iz ratnoga sastava ”Art Forces Band” HVO-a Mostar (Dražan Milas – sax i klarinet, Dragan Grgić Godra – bubnjevi i udaraljke, Emir Mehić – gitare i klavijature, O. Jurica – bas, Boris Vuga – klavijature, Gordan Prskalo – gitare, vokalni solisti Z. Vladić i T. Zovko). Objavljena na njihovoj moćnoj audiokaseti, snimljenoj u studiju ”Art Forces” u Mostaru, 1992. godine, uz posvetu ”svim braniteljima Herceg-Bosne”. Kaseta nosi naziv upravo po imenu ove kulte Koromanove pjesme, a izdavačem joj je zagrebački ”CroatiaTon”.
E sad… Smišljajući što staviti na omot ratne vrpce, u danima kada su takove kasetofonske nosače zvuka krasile borbene fotke srčanih mladića u maskirnim odorama, puške, topovi i svakojako vojničko znamenje, legendarnu fotku napravi im sjajni mostarski fotograf Vladimir Kolopić. Na omot kasete ”Art Forces Banda”, ispod čeznutljivih Koromanovih stihova smjestio se Raspeti koji se, udarom jedne u nizu teških srpskih granata koje su na kraju spalile mostarsku Katedralu Marije Majke Crkve, otkačio s katedralnoga stropa i svom težinom svojega Križa zabio u pod među skršeni građevni materijal razorene mostarske prvostolnice.
Praveći od ove pjesme videozapis, spojio sam taj omot s Kolopićevom fotografijom i još jedno neopisivo moćno ovjekovječenje agresorskoga razaračkog ludila nad Mostarom koje je, ratne 1992., snimio danas pokojni Ćirić Ćiro Raič.
Pišem, tako lagano sve ovo pišem, dok gotovo nesavladivi osjećaji pršte iz moje nutrine, i pitam se, čeznutljivo, toliko desetljeća kasnije od Veselka, hoće li i nama, ovomu hercegbosanskom dijelu blagoga naroda, stići to blago vrijeme…!, napisao je Darko Juka na portalu Hercegovina.in.

BIOGRAFIJA – VESELKO KOROMAN

Veselko Koroman (Radišići kod Ljubuškog, 7. travnja 1934.) je hrvatski književnik i povjesničar književnosti iz BiH.
Piše pjesme, romane, pripovjetke, eseje, putopisi, književnu kritiku i sastavlja antologije.

Osnovnu školu je završio u obližnjem Ljubuškom, a srednju u Mostaru.
Studirao je književnosti filozofiju u Sarajevu na Filozofskom fakultetu.

Uređivao je časopis Život od 1969. do 1972., a od 1995. do 1998. mostarskog tromjesečnika za kulturu, književnosti društvovne teme Osvit, zrcalnoga medija Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne.
Istom je listu bio na čelu uredničkog vijeća do 17. siječnja 2007..

Potpisnikom je Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku od 28. siječnja 1971. godine.

Dopisni je član HAZU.
Članom je Društva hrvatskih književnika, Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Udruženja književnika BiH, hrvatskog i bosanskohercegovačkog PEN-centra.

Veselko KOROMAN, pjesnik, pripovjedač, esejist i književni kritičar (Radišići kraj Ljubuškoga, 7. IV. 1934). Završio srednju ekonomsku školu 1956. i Višu pedagošku školu 1958. u Mostaru te studij južnoslavenskih književnosti i filozofije 1965. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je nastavnik u Čapljini i Doboju kraj Kaknja 1963–65, srednjoškolski profesor u Kaknju do 1966. i Visokom do 1971, od 1972. korektor i od 1974. lektor te urednik 1990–92. u sarajevskoj »Svjetlosti«, a 1993. savjetnik za kulturu i znanost u Predsjedništvu Hrvatske zajednice i Hrvatske Republike Herceg Bosne, potom u Županiji zapadnohercegovačkoj. Književnu suradnju započeo 1953. u listu Mlada Hercegovina (surađivao do 1956. i 1959–60), potom objavljivao poeziju, eseje, putopise, književne prikaze, kritike i članke te pjesničke izbore u periodicima Sloboda (1957–60), Polet (1958), Vidik (1958, 1963, 1968), Vidici (Beograd 1960), Književne novine (Beograd 1961, 1965, 1967), Naši dani (1961–62, 1970), Oslobođenje (1961–71, 1982, 1989–91), Telegram (1961–62, 1966–69, 1972), Život (1961–66, 1968, 1970–71, 1974, 1976, 1984; suurednik 1969–71), Putevi (1963, 1985, 1987), Rukovet (1963, 1966), Mogućnosti (1965–66, 1985, 1987), Republika (1965, 1967–68, 1971, 1979, 1987, 1992), Kolo (1966, 1971), Odjek (1966, 1969–73, 1975, 1977–84, 1987, 1989), Forum (1967, 1970, 1973, 1977–78, 1980, 1983, 1986, 1988, 1990, 1994, 2000), Izraz (1967–68), Vjesnik (1967–68, 1970–71, 1990), Le Journal des poètes (Bruxelles 1970), Večernje novine (1970), Borba (1971), Kršni zavičaj (1971), Politika (Beograd 1971–72), Studentski list (1971), Katedra (Maribor 1974), Književna reč (Beograd 1974, 1985–86), Lica (1974), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1979), Književna revija (1989–90), Napredak (1992–93), kalendar Napredak (1994), Osvit (1995–98, urednik), Hrvatsko slovo (1996–2001) i Hrvatska misao (1997–99). Kao pjesnik postmodernističkoga bosanskohercegovačkoga književnoga kruga, okrenut hermetizmu, nadrealizmu i simultanizmu, u petnaestak zbirka (Grad prema sjeveru, 1957; Crne naranče, 1965; Knjiga svanuća, 1967; Svjetiljka od trnja, 1971; Izabrane pjesme, 1975; Sjaj i rana, 1975; Na tom svijetu, 1977; Jezik na pašnjaku, 1984, Nagrada Udruženja književnika BiH 1985; Dok vlada prah, 1986; Zeleni se što je bilo, 1989; Na dan svega, 1997; U zemaljsko vrijeme, 2000; Sok od velebilja, 2001) prepleće tematsko-motivske konstante (djetinjstvo, zavičaj, drama kozmosa i čovječanstva, doživljaj samoće, egzistencijalne tjeskobe i metafizičke upitanosti). Težeći refleksivnosti, koja je više upitna i »začudna« nego skeptična, zaokupljen je misterijem stvari i bića, posebno neznatnih i običnih, kroz koje se nazire tajanstvo cjeline svijeta i postojanja, pri čem svojevrsno »uneobičenje« običnoga predočuje pjesničkom kontemplacijom, poglavito snovima, halucinantnim vizijama i osebujnim pjesničkim izrazom (neizravan govor, prevladavanje metafore i metonimije). Odsutnost usporedbe, retoričnosti i kićenosti, smisaona i psihološka motiviranost, istančan osjećaj za jezik – napose oslanjanje na njegovu zavičajnu, razgovornu i usmenoknjiževnu podlogu te traganje za skrivenim, iskonskim konotacijskim slojevima, višeznačjem i simboličkim ili arhetipskim potencijalom riječi – glavna su uporišta njegova jezgrovita pjesničkoga govora, kojim ga u književnoj kritici drže vrsnim »pjesnikom jezika«, a osebujan mu i autentičan opus gotovo samorodnom pojavom u hrvatskom suvremenom pjesništvu. U zbirkama književnokritičke esejistike, filozofsko-esejističkih zapisaka, lirskih meditacija, razgovora i putopisa Pogled iz zrcala (1974), Svijet ili dvije polovice (1979) te Potraga za cjelinom (1996) nastoji osvijetliti izvore pjesništva i vlastitu poetiku. U ispovjednoj, formalno dnevnički uobličenoj prozi labave romaneskne strukture i suvremene tematike Mihovil (1983) introspektivnim, slojevitim poniranjem u misaoni i doživljajni svijet glavnoga junaka psihološki i autobiografski otkriva osobna stvaralačka i duhovna načela, a o nastanku toga djela, svojoj poeziji i književnoumjetničkom postupku te reakcijama na političke i povijesne događaje govori u knjizi Razgovori o književnosti i ostalom (1998). Zbirka proznih minijatura, pripovijetka i novela Zemljom, snovi (1987) maštovit je preplet nesvakidašnjih motiva svijeta bajka, osobnih doživljaja i snova, kojoj u izdanju 2005. pridružuje zbirku triju novela Prijadranske kiše. U knjizi diskurzivnih tekstova (kritike, polemike, razgovori, govori i izvješća) Plaćene riječi (2003) daje sveobuhvatan presjek svojega književnokritičarskoga rada, u Sabranim pjesmama (2004), koje označuje kao testamentarno djelo, uz opširnu biobibliografiju, uspješno sintetizira vlastita polustoljetna pjesnička traganja, a u zbirci dokumentarno-biografskoga značenja Moja pisma suvremenicima (2006) objelodanjuje bogatu osobnu korespondenciju. Zaokupljen istraživanjem hrvatske književne baštine u BiH, sastavio je te opsežnom bibliografijom popratio antologije Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (Mostar—Split—Međugorje 1995), Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas (Mostar—Split—Međugorje 1996) i Hrvatska drama Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (Mostar 2008). Autor je stihova u grafičkoj mapi Đ. Sedera (Ljubuški—Zagreb 2002). Uvršten je u mnogobrojne antologijske izbore, kao što su Suvremeno hrvatsko pjesništvo (Zagreb 1972), Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1990), Naša ljubavnica tlapnja (Zagreb 1992), Skupljena baština (Zagreb 1993), Uskličnici (Zagreb 1996), Żywe źródło (Varšava 1996), Antologija suvremene hrvatske poezije (Zagreb 1997), U sjeni transcendencije (Zagreb 1999), Probrana baština (Zagreb 2001), Hercegovina (Zagreb 2002), Hrvatski putopis (Zagreb 2002), Međaši (2004). Pjesme su mu prevođene na talijanski, slovenski, rumunjski, makedonski, poljski, engleski, albanski, francuski, turski, ruski, esperanto, grčki i španjolski jezik. Dobitnik Goranova vijenca za ukupni književni rad 1997. te Nagrade »Dubravko Horvatić« za poeziju 2006.

DJELA: Grad prema sjeveru. Mostar 1957. — Crne naranče. Sarajevo 1965. — Knjiga svanuća. Sarajevo 1967. — Svjetiljka od trnja. Sarajevo 1971. — Pogled iz zrcala. Sarajevo 1974. — Izabrane pjesme. Sarajevo 1975. — Sjaj i rana. Sarajevo 1975. — Na tom svijetu. Sarajevo 1977. — Svijet ili dvije polovice. Sarajevo 1979, Zagreb 2004 (uz Sarajevske listiće). — Mihovil. Sarajevo 1983, Međugorje 2000², Mostar 2003³. — Jezik na pašnjaku. Zagreb 1984. — Pjesme i zapisi. Sarajevo 1985. — Dok vlada prah. Zagreb 1986. — Zemljom, snovi. Banja Luka 1987, Zagreb 2005 (uz Prijadranske kiše). — Poems. Sarajevo 1988. — Zeleni se što je bilo. Sarajevo 1989. — Potraga za cjelinom. Zagreb 1996. — Na dan svega. Zagreb 1997. — Razgovori o književnosti i ostalom. Zagreb 1998. — U zemaljsko vrijeme. Zagreb 2000. — Sok od velebilja. Zagreb 2001 (Estratto di belladonna. Roma 2002, Deadly Nightshade Juice. Shelburne 2006). — Plaćene riječi. Zagreb 2003. — Sabrane pjesme. Zagreb—Međugorje—Čitluk 2004. — Moja pisma suvremenicima. Zagreb 2006. — Czarne pomarańcze. Warszawa 2007.

Autori članka: Marko Kovačević i Nevenka Videk / hbl.lzmk.hr

JERGOVIĆ O KOROMANU

Nakon što je pred zimu 1993. u crkvenom nadbiskupijskom konvoju napustio Sarajevo, raširio se pouzdani glas da je pjesnik Veselko Koroman oko vrata stavio svećenički kolar, da bi u miru prošao pokraj četničkih straža i kontrola. Takve priče bi nas zagrijale, manja je bivala strava i zebnja pred nadolazećim nevoljama, godila nam je, kao i prije rata, slikovita naša sarajevska zloba. Od te zlobe, često, priča je i sjećanje. A čovjek je, eto, spašen iz opkoljenog grada, i ostao je još samo kolar pod njegovom čvrstom, meštrovićevskom rukom klesanom bradom, sve dok i taj detalj ne bude zaboravljen i zauvijek se ne raziđe društvo čiji je Koroman bio pjesnik.

Dvadeset i jednu godine kasnije, kad god zamišljam njegovo lice, koje od tih vremena nisam vidio, a ranije sam ga često znao sresti, ja ugledam taj kolar. Izdajnički se pojavi, više se tiče mene nego Koromana, ali nikako da iščezne, jer se nekako stopio s pjesnikovom biografijom, s njegovom izdvojenošću u Sarajevu, s nametnutom i samoodabranom askezom, koja će nekako i logično okončati s tim kolarom.

Sedamdesetih i osamdesetih, u Sarajevu su rasle i skladno se nadopunjavale dvije legende o Veselku Koromanu. U prvoj, on je opasni, introvertirani nacionalist, koji je zbog grijeha iz 1971. (sastavljanje i potpisivanje “Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku”, 28. siječnja te godine), smijenjen s uredničkog položaja u velikoj izdavačkoj kući, i sljedećih će skoro dvadeset godina raditi kao korektor-ispravitelj tipfelera i tiskarskih pogrešaka, i kao lektor-jezikoispravitelj, te će tako okajavati svoj vječni grijeh, tvrd da odbije svaku pomisao o pomilovanju. Druga legenda, nastala kad i prva, govorila je o pjesničkoj veličini Veselka Koromana, uzdižući ga, u nekoj vrsti svenacionalnoga bosanskog konsenzusa, u najmoćnijega živog bosanskohercegovačkog pjesnika, čija je sva poezija jedno nad-racionalno, posve oslobođeno čudo čistoga nadahuća, u kojemu nema nikakva izvanpjesničkog umišljaja. Koroman je bio “čist pjesnik”, i samo pjesnik, kao Hljebnikov, kao Blake, ali, za razliku od Hljebnikova, od Blakea, bio je čvrst čovjek, čovjek o sebi i o svom, hercegovački seljak, i nije bio lud, a još manje jurodivi. Veselko Koroman rodio se kao pjesnik od kamena, i ponekad bi se – u to vrijeme i s razlogom – u Sarajevu pisalo i govorilo o zagrebačkim pogledima na hrvatsku književnost i poeziju, slijepim, tupim i neznalačkim, koji su svoje veličine prepoznavali i nalazili kojekuda, ali jednoga od najvećih, ako ne i najvećega svoga živog pjesnika, koji je istovremeno bio i naš pjesnik, u Zagrebu uopće nisu poznavali ni čitali. S izuzetkom Vlatka Pavletića. On je Koromana čitao.

U Sarajevu, međutim, Koromana su, kao sve sumnjive pjesnike, uključujući i takve koji bi tek trebali postati sumnjivi, čitali i komesari, i isljednici, i karijerni udbaši, budući katolici, tražeći u pjesmama otiske njihove mračne nacionalističke duše. Poeziju su doživljavali kao opasno oružje, pjesma je pakleni stroj koji otkucava u nacionalnoj antologiji i uskoro će eksplodirati, ne pokažu li građani i književnici visok stepen “bezbjednosne kulture”. Jedna od takvih, ubistvenih pjesama, o kojoj su se pisali izvještaji, bila je i jedna Koromanova pjesma.

Doći će vrijeme

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima

obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu.
Naroda što je rasut, što živi dugo
na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu.
Naroda što misli, što velik je i miran
na sjeveru i jugu, u srpu vremena.

Bezbjednosna analiza ove pjesme bila je nedvosmislena: blagi narod su Hrvati, što potvrđuju mjesečev srp (nije li Hrvatska srpastog oblika, nije li mlađak jedan od njenih simbola?), ravnica, more, otoci i sunce, tako da se stih “doći će vrijeme blagog naroda” slobodno može čitati: uskoro će se obnoviti Nezavisna Država Hrvatska. Na to bi se svela sadržajna deskripcija Koromanove pjesme, tako bi izgledala komesarska demontaža paklenog stroja. Antologičar Stevan Tontić, međutim, sastavljajući 1990. knjigu “Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine”, ne samo da je Koromanu podigao spomenik, nego je među deset uvrštenih njegovih pjesama (najviše od svih tada živih bosanskohercegovačkih autora), uvrstio i tu, ozloglašenu: “Doći će vrijeme”. Tontić, naime, i sam veliki pjesnik, u “blagome narodu”, za razliku od komunističkih isljednika i komesara, nije prepoznavao NDH. Atribut blagosti Stevan nije pripisivao Pavelićevoj državi. Oni koji su to činili lako su 1991., i u nekoliko sljedećih godina, mijenjali stranu, i od mračnih komunističkih policijota i partijskih glavosječa, poput Brune Stojića i Brane Kvesića, postajali veliki Hrvati, o čijoj će blagosti svjedočiti i Haški sud, i naraštaji inovjernih komšija.

Veselko Koroman nije nas, kao gimnazijalce, zanimao kao nabijeđeni nacionalist. Prilazili smo mu kao velikom pjesniku, s ozbiljnom ambicijom da mu osporimo veličinu. Bilo je to ispravno: tako se u mladosti i u prvim književnim zaljubljivanjima čitaju značajni suvremenici. Osim toga, Koroman nam je bio odbojan na razini motiva: pjesnik hercegovačkih i metafizičkih pastorala, koji u svojoj književnosti nije zagazio po asfaltu. Kada ti je petnaest, to je ozbiljan stilski i književni argument protiv pisca. Ali ako ti je to argument u tridesetoj ili pedesetoj, mora da si još jedan ambiciozni i nedaroviti, takozvani kvartovski i urbani hrvatski književnik, ojađen i frustriran svojim jalovim doživotnim pubertetima. Možda smo se upravo na pjesmama Veselka Koromana i naučili koliko je smiješna naša gradskost i koliko su, zapravo, budalasti naši takozvani urbani senzibiliteti. Iz tog vremena, i iz Tontićeve antologije, meni je ostala, umjesto manifesta, druga Koromanova pjesma:

Ići ću na istok

Živjet ću s tobom dok ne umrem.
Cijelo vrijeme što ga imam.
Ići ću na istok dok ne umrem.

S toplim licem usred neba,
s jasnim nebom oko lica,
živjet ću s tobom dok ne umrem.

Cijelo vrijeme što ga imam
s ovom zemljom ispod sebe.
Ići ću na istok dok ne umrem.

Pa neka je čita neko novo komesarsko oko, ako komesari u međuvremenu nisu izgubili dar za poeziju. Mi smo, međutim, na Veselka Koromana doživotno osuđeni. On nam je kriv, a krivnja se sastoji u tome što je u ono doba, početkom osamdesetih, dok je za nas još bilo vremena, dok smo se mogli mijenjati i dok smo mogli mijenjati pravac kretanja i životne putanje, Koroman bio vjetar za naše vjetrenjače. On, skupa s dvadesetak drugih pjesnika ovoga jezika, koji su se u to vrijeme u Sarajevu sa zanimanjem čitali. O, koliko li sam samo puta zbog toga zažalio, i koliko sam puta zažalio što su moj živi pjesnički svijet bili Koroman, Sidran, Tontić, Slobodan Blagojević, Hamdija Demirović, Dragan Kaluđerović, a ne pjesnici zagrebačkog Quoruma. Da mi je bilo uz njih odrastati, postao bih metalostrugar, drvosječa, optičar, i ne bih čitao ništa, jer slova kvare oči. U moje vrijeme, u tom gradu, i policijski isljednici, tamničari i udbaši, imali su dobar pjesnički ukus. Kao u starinskoj urarskoj radnji, čuli su kako u antologijama kucaju satovi paklenih strojeva.

Nakon što je u ratu izašao iz Sarajeva, pjesnik Veselko Koroman živi u rodnim Radišićima, blizu Ljubuškog. U međuvremenu je nestalo svijeta koji je napustio i u kojemu je dvadeset godina okajavao svoj fantomski grijeh hrvatstva, a u Zagrebu, u Hrvatskoj, sjete ga se prigodimice, u Matici Zidićevoj i Akademiji Jelčićevoj, na provincijskim dernecima po metropolici. Meni je, međutim, o njegovu osamdesetom rođendanu, u proljeće 2014, ovaj pjesnik važniji nego što je ikada bio. Više je, naime, poezije, hrvatske poezije, u Radišićima kod Ljubuškog, nego na zagrebačkoj Novoj Vesi, skupa s Kaptolom, Gornjim gradom, Harmicom i Starom Vlaškom. Tamo, u tom hercegovačkom selu, izvan Hrvatske, više je hrvatske poezije nego u Hrvatskoj. Tamo je moć pjesničkoga govora, dobro su znali stari udbaši. Koromana krivim što sam tu i što mi je ovaj jezik najveća dragocjenost koju imam. Bez pjesnika bi se hrvatskim blejalo, a ne govorilo.

miljenko jergović 19. 04. 2014.

MIRO PETROVIĆ – PJESNIK KOROMAN

Pjesnik Koroman

Pitali Ivana Pčelara
Kako maticu,
Među onolikim pčelama,
Prepoznaje,
Odmah.
Nije lako, nije lako,
Šali se Ivan Pčelar.
Pitajte Veselka Koromana
Kako pravu riječ
Među onolikim riječima
Prepoznaje odmah.
Nepogrješivo.

NOVIJE VIJESTI

Dodjelom nagrade Bosanski stećak 26.lipnja 2021.godine su u Muzeju književnosti i kazališne umjetnosti BiH završeni 60. Sarajevski dani poezije. Respektabilno priznanje Društva pisaca BiH 2021.godine je pripalo pjesniku i pripovijedaču Veselku Koromanu. Njegov stvaralački opus zasnovan na književno-estetskim i etičkim principima pisane riječi u sebi sublimira 44 objavljene knjige, a njegove poetske zbirke uvrštene su u školske lektire i svjetske antologije poezije.

BIT ĆU NEGDJE

Novu zbirku pjesama Veselka Koromana “Bit ću negdje”, u kojoj piše o sudbini čovjeka i njegovu položaju u kozmosu, objavio je zagrebački nakladnik Alfa.

Koroman je, kako navodi nakladnik, nezaobilazno ime suvremenoga hrvatskog pjesništva, prisutno u raznim antologijskim izborima i visoko vrednovano od strane književne kritike, koja često navodi njegovu vezanost za zavičajne korijene. U njegovu pjesništvu iznimnu važnost ima tišina u stihu, odnosno činjenica da se “jezična redukcija toliko približava šutnji da joj prijeti mogućnost da padne u semantičku bjelinu”, naglašava nakladnik. Nastojanje da doživi i izrazi iracionalno, ocjenjuje nakladnik, daje njegovoj poeziji metafizičku dimenziju koja se posebno očituje u knjigama objavljenim u drugoj polovici 80-tih godina 20. stoljeća.

Koromana obilježava eliptični izraz koji često graniči s gnomičnošću, odražavajući utišanu radost postojanja, kadšto i s humornom intonacijom. Nakladnik napominje kako se pjesnik neprestano pita o smislu poezije u svijetu u kojem je sve trošno te dodaje kako ustrajava u njoj kao mogućnosti da oblikuje i iskaže vlastito iskustvo.

Nova zbirka pjesama “Bit ću negdje” dokazuje i svjedoči stalnost preokupacija “staroga” Koromana koji, pitajući se o sudbini čovjeka i njegovu položaju u kozmosu, te o položaju pjesnika u svijetu, postupno smiruje svoj pjev, prihvaćajući promjene materije i pronalazeći svojevrsnu prkosnu vedrinu.

Koromanova se pjesma pretvara u gnomu, paradoks ili vizualnu sugestiju, dok mu se zgusnuti sadržaji znaju pretvoriti u hermetičnost, dodaje nakladnik.

Književna večer posvećena Veselku Koromanu i predstavljanje njegove nove knjige pjesama „Bit ću negdje“ održana je 14. listopada 2022.godine  u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru. Knjigu su predstavili Ivan Vukoja, Ivo Lučić, Miroslav Palameta i autor, dok je stihove čitao Robert Pehar.

e-hercegovina.com