IZ KNJIGE – LEGENDE O RODIJAKU ĆIPI

Nitko nikada nije uspio pouzdano utvrditi kada je i kako rođen junak ove priče Stipan Radoš pokojnoga Grge koji je u životu imao desetak nadimaka – Loćko, Krcalo, Muto, Plisko… ali ćemo ga ovdje pisati po posljednjem, Rodijak Ćipa. Rodijak zato što je tako oslovljavao svakoga čovjeka, znana i neznana, a Ćipa je zbog toga što su u selu veoma često Stipane nazivali nadimkom Ćipa. Tim su ga nadimkom zvali čak i Nijemci za vrijeme njegova dugog boravka u zemlji Njemačkoj.

Zna se samo da je Rodijak ugledao svijet u Runjavoj Glavici, koju bi malo romantičniji pisci opisali kao pitomo selo, a ja držim da je najbolji opis toga sela sadržan u njegovu imenu. Iskazi o datumu rođenja Rodijaka Ćipe razlikuje se čak za nekoliko godina. Njegova baba Manda znade da se Ćipa rodio istoga dana kada se otelila Galušina krava Milova, djed Kleco je siguran kako se njegov najstariji unuk rodio između dva rata (kao i svi Glavičani otkada je Boga i svijeta), a ostali Glavičani samo sliježu ramenima na to pitanje jerbo im se čini da Ćipa nije nikada rođen, da je on tu oduvijek, od početka svijeta. Sam Rodijak je na pitanje o datumu rođenja odgovorio vojnoj komisiji ovako:

– Bogarca ti poljubim, druže, ja i Cvitan smo vrsnici, a Manje stariji godinu dana, pa ti računaj!

Pošto su drugovi priznali kako ne mogu riješiti tu jednadžbu, Rodijak je veselo uzvratio.

– Kad ne znate vi, koji ste pismeni, kako ću znat ja, koji sam nepismen?

Valja kazati da Rodijak Ćipa nije bio jedini Glavičanin kojemu se ne zna datum rođenja. Želeći odgoditi djeci služenje vojske, Glavičani su u to vrijeme krili djecu, čekali i po nekoliko godina prije nego ih upišu u matične knjige. Tako je Rodijak u glavičkoj crkvi kršten na Gospojinu 1940. godine, ali se on sjeća veoma dobro i događaja koji su se zbili godinama ranije.

S druge, pak, strane baba Manda tvrdi da je malome Ćipi spala tjemenjača tek potkraj rata, što bi moglo navesti na zaključak kako je ispravno zapisan datum rođenja u fratarskim knjigama. No, djed Kleco opet tvrdi kako je Ćipa tada bio veliki momak jer je već mogao natovariti magare, a tjemenjača je tek tada spala s njegove glave zato što se prvi put okupao.

Sve u svemu, moglo bi se kazati da je Rodijak Ćipa rođen nekoliko godina prije nego mu piše u fratarskim knjigama. Sam Ćipa danas tvrdi da to uopće nije ni važno.

– Bogarca ti poljubim, rodijače, veli Ćipa, važno je da je jadni čovik ikako rođen! Jerbo, koliko ima ljudi koji nisu nikako rođeni!? Kako je njima? Meni čudno i bit će mi čudno dok ne umrem to što je mene zapalo da se rodim kod toliko nerođeni ljudi. A more bit da su bili vele pametniji i bolji od mene. Nekad me bude sram što mene ima, a nji nema. A jopet, kad bolje promislim, sve je to u Božjim rukama. Valjda Bog znade što sam se ja rodio, a oni nisu. More bit da će se oni rodit kašnje, kad bude veća potriba za pametnim ljudima. Što ti misliš, rodijače?

Ako već ne znaju datum Ćipina rođenja, stariji se Glavičani dobro sjećaju njegova izgleda u prvim danima života.

– Kad se istom rodio, a ja sam mu pupak vezala, bio je vas iskrivljen, sivast… kazuje njegova baba Manda. A tako runjav da si ga moga obrijat. Bože mi oprosti, nisi zna s koje bi mu strane nazva “Valjen Isus”. A niko nije moga od ruga kazat da je ćust, da sliči ćaći, kako je običaj, već bi se žene pripale kad bi zadigle pokrivač i ugledale ga u bešiki. Samo bi kazale da će mali nadoć s godinama, pa su onda pričale o ovom i onom momku i čoviku koji su isto tako bili ružni u ditinjstvu. A Ćipa je bio grdan zato što se prvi rodio u matere, a bio velik. Tako se mali napatio u porodu, pa ga je iskrivilo i naružilo. Ali je proprtio put braći i sestram koji su došli na svit poslin njega, lipi ka anđeli.

Posljedice rađanja vidjele su se na Rodijaku čitavo djetinjstvo. Govori se da je njegova pokojna strina Luca na času smrti izrazila posljednju želju da joj dovedu Ćipu. I doveli su dječaka do kreveta, a strina je, kaže priča, dugo i šutke promatrala Ćipu, da bi napokon zakolutala očima, izustivši svoje posljednje riječi:

– Isuse moj, ružan li je naš Ćipica, kazala je Luca i s čuđenjem napustila ovaj svijet.

ŽIVOTOPIS – PETAR MILOŠ

Rodio se je 1948. godine u Crvenicama u duvanjskom kraju, od roditelja koji su bili udovac i udovica. Školovao se u Seonici, Mesihovini, Rakitnom i Viškovcima. Kad je rođak kupio kuću u Slavoniji, pošao je s rodbinom, a jer otac nije imao novaca, Miloš nije mogao u školu, nego je morao raditi, no radio je i učio. Probijao je ceste, kupio bicikl, sam se školovao, kopao kanale i sl. Gimnaziju je završio u Đakovu. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu filozofiju i njemački jezik. Radio je četiri godine u školi u Jajcu. Radio je na tome da se u duvanjskim školama umjesto ruskog uči njemački jezik, s obzirom na brojne iseljenike i gastarbajtere u Njemačkoj. U općini je molio da se uvede njemački, ali nije išlo. Zbog toga je predavao njemački u Šujici, Bukovici i Duvnu. Dva je mjeseca bio radnik na privremenom radu u inozemstvu (gastarbajter u SR Njemačkoj) u Hamburgu i u Münchenu, gdje je čistio na gradilištima, radio u zatvoru i dr. Poslije je započeo s novinarskom karijerom. Gotovo četiri desetljeća bavio se je novinarskim i književnim radom. Prvo je bio dopisnik RTV Sarajevo iz Duvna i regije. Radio je ondje od 1976., kad je u dopisništvu Radio Sarajeva radio Ante Ivanković. Pisao je u sarajevskom Oslobođenju. Od 1986. je dopisnik TV Sarajeva iz Mostara i za Radio Mostar. Autor je više dokumentarnih reportaža. Pred velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i BiH izvješćivao je s Kosova. Za vrijeme velikosrpske agresije na BiH bio je šef informativne službe Sanitetskog stožera Hrvatske Republike Herceg Bosne i dopisnik HTV-a sa Širokog Brijega. Iz tih dana je Milošev dokumentarni film Herceg Bosna u ratu. Osim za HTV, ratnih je godina izvješćivao za WDR i Glas Amerike.

Od 1993. piše kolumne (Hercegovački zapisi) za Slobodnu Dalmaciju, gdje je svojim pisanjima smojinski i raosovski na informativan i duhovit način približio ostatku Hrvatske hercegovački, livanjski i duvanjski svijet. Opisao je sve vrste ljudi. Duhovito se znao narugati ljudskim manama, ali uvijek s ljubavlju, nikad s mržnjom.^[1]

Osobito se bavio rodnim duvanjskim krajem. Kroz novinarski rad i književna djela, humoreske, pripovijetke, romane i drame spominje likove i radnje iz svog rodnog kraja čime je čuvao, štitio i razvijao kulturnu baštinu duvanjskih prostora i šireg zavičaja. U novinarskim je prilozima i svoje humoreske stavljao u prvi plan “teme iz duvanjskog kraja, priče o duvanjskom čovjeku u zavičaju i na njemačkim bauštelama. Nitko tako životno i zanimljivo, često na humorističan, ironičan i satiričan načni nije opisao duvanjskog gastarbajtera.” i upravo je na Miloševu inicijativu podignut spomenik gastarbajterima u Tomislavgradu.^[2] Suradnik i prijatelj radijske postaje na hrvatskom jeziku Radio Tomislavgrad. Postaja je u znak sjećanja na svog prijatelja osmislila emisiju „Klub Pet Mil“ u kojoj uz Miloševe priče donose također i priče i drugih duvanjskih književnika.^[3]

Rat je prikazao plastično i dramatično, opisavši uloge raznih tipova i politika u njemu, ne idealiziravši nitkog i ni u najtežim vremenima nije zatvarao oči pred pogreškama i zloupotrebama.^[1]

Član Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.

Umro je nakon kratke bolesti u obiteljskome domu na Laticama, a pokopan je na crveničkome groblju.

Djela:

• Legende o rodijaku Ćipi, humoristični roman (4 izdanja u nakladi od preko 10.000 prodanih primjeraka)
• Ratne legende o rodijaku Ćipi, roman
• Hercegovački zapisi, zbirka kolumni, priča i eseja
• Rodijaci, komedija
• Budala na određeno vrijeme, komedija
• Astanko, komedija
• Lekvidacija, drama

Osim navedenih djela, napisao je više kratkih priča i putopisa koje je objavio u raznim novinama i časopisima.

Petar Miloš je pripremio cijeli scenarij za televizijsku seriju koja još nije ekranizirana. Scenarij je napisao prema Legendama o rodijaku Ćipi. Pripremljene su 24 epizode.

Djela Rodijaci, Lekvidacija i Budala na određeno vrijeme uprizorena su na kazališnoj pozornici.

NAGRADE I PRIZNANJA:

• Djelo Rodijaci uvršteno je u Antologiju hrvatske drame u BiH akademika Veselka Koromana.
• Uvršten je u dvije duvanjske antologije: Za zvijezdom Duvanjskom i Tko je tko u Tomislavgradu- Duvanjski književnici.
• 2014. nagrada za doprinos Tomislavgradu, na prijedlog Udruge za informiranje i kulturu „Tomislav“.

Izvor: Wikipedia.org

Ovako je pisao Petar 

Nu, ja pišem, ljudi to čitaju, a ćaća se krsti

Sasvim slučajno sam rođen i sasvim slučajno u selu Crvenice kraj Tomislavgrada dva dana uoči Ilindana 1948. Slučajno sam, kao prvi u selu, završio fakultet.

U susjednoj Seonici otvorilo osnovnu školu 1955., kada mi je bilo sedam godina. Kada sam završio četiri razreda, ćaća je pomislio kako je napokon dobio čobana i kućnog radnika, ali se veoma razočarao čuvši da je u susjednim Bučićima otvoren peti razred. Mater ga nagovorila da i ja krenem u peti jer sam dobro učio.

Ćaća je odahnuo kad je čuo da u Bučićima nema šestog razreda. A ja čuo da u susjednom Rakitnu (7 km) ima čak osam razreda. Pa kažem to ćaći.

– Nu, momak ode dvi godine u vojsku, i nikad ga, a ti pet godina u školu, pa ti malo – ukori me ćaća – pečata ti Isusova, kako je se nisi izdobrovoljio?!

Ipak me poslao u šesti, potom stričević Slavo seli u Slavoniju, pa sedmi i osmi završavam u Viškovcima, potom gimnaziju u Đakovu. Namjeravao sam “bižat priko granice”, što su tada činili mnogi moji vršnjaci iz duvanjskog kraja, jer nisam imao novaca za studije.

No tada tetkić Ante tetke Mare seli u Sarajevo. A ja kod njeg završavam filozofiju i njemački. Muka me tjerala da sve ispite položim u lipnju, kako bih mogao preko ljeta zaraditi novce za studij radeći na baušteli kod rodijaka.

Kada sam završio fakultet i to slavodobitno priopćio ćaći, on me mirno i cinično upitao: Znaš li ti sada sve? Naravno da ne znam, ali znam koliko je polje neznanja, što čovjek treba…

– Prikini, prikini – kazao je ćaća – ako ne znaš sve, nisi triba ni ić na škole. Jerbo, ni ja ne znam sve, a nemam ni razreda škole. Isti smo.

U pokušaju da ćaću uvjerim kako je škola važna stvar, navodim silnu promjenu života što je zasluga naših ljudi, pa navedem konkretan primjer.

Da se ustanu iz groba naši stari ljudi, koji su umrli prije samo 20 godina, kazujem ja ćaći, pa da vide televizor, radio, telefon, asfalt kroz selo… Zar se ne bi divili i začudili.

– Pečata mi, više bi se mi začudili kad bi oni ustali – veli ćaća.

Bilo kako bilo, meni je moj način života u djetinjstvu i mladosti odredio i moju sudbinu. Pisati o rodijacima i njihovu putu u Europu. Te sam zgode prvo usmeno pričao, sve do 1977. godine, kada sam na književnim susretima sreo Juru Kaštelana. Toliko su mu se dopale moje priče da me na kraju upitao:

– Momak, zapisuješ li ti to?

Kada sam nijemo odgovorio, očinski me savjetovao da ih zapišem, baš onako kako ih pričam. I otud je sve to krenulo. Pa mi i danas smiješno da sam pisac. Nu, ja pišem, a ljudi to čitaju, čak se jagme za moje knjige i hrpimice dolaze na moje dramske predstave. Da, napisao sam Legende…, Ratne legende o Rodijaku Ćipi, Hercegovačke zapise, drame Rodijaci, Budala na određeno vrijeme, više eseja, putopisa, humoreski…

A sve nakon što sam od 12. do 29. godine obigrao svijet s rodijacima, pa sad živim u Tomislavgradu i rodnim Crvenicama, skupa s junacima mojih priča. U biti ja ne smišljam priče, ja ih samo prepisujem slušajući svaki dan nove drame.

Pučka hit komedija “Rodijaci” o hercegovačkim gastarbajterima 

Autor: Petar Miloš

Režija: Velimir Pšeničnik Njirić

Glume: Miro Barnjak kao Stipan

Velimir Pšeničnik Njirić kao Matiša

U jednosatnoj komediji s dva lica, Matišu i Stipana glume Miro Barnjak i Velimir Pšeničnik Njirić, koji je i redatelj predstave.

Autor Petar Miloš na duhovit način prikazuje vrijeme u kojem živimo kao i događaje iz života dvojice hercegovačkih gastarbajtera koji, na pola nepismeni, žive i rade u Njemačkoj. Radnja se događa u  skromnoj i zapuštenoj sobici, u kojoj se nalaze stol, dvije stolice, dva kreveta, ormarić s telefonom i hladnjak.

Predstavu Rodijaci do sada su izvodili odreda vrsni glumci, kao što su bili pokojni Ilija Zovko, Toni Pehar i već spomenuti Njirić, koji ju je u tandemu s Peharom izveo gotovo 200 puta.

Za ovaj su se tekst odlučili i zato, kaže Njirić, „što je autor teksta, Petar Miloš, normalan i kvalitetan pisac koji ne doživljava histerične napade, poput velikog broja njegovih kolega.“ Barnjak dodaje da su se na predstavu odlučili i zato što je to glumačka predstava: „U njoj je pretežito sav teret predstave na glumcu, njegovu talentu i zanatu, njegovu osjećaju za publiku, njegovu šarmu i iskustvu.“

Dodaje kako na predstavu  jednako dobro reagiraju svi, neovisno o dobi, stupnju obrazovanja, te pripadnosti različitim društvenim ili vjerskim skupinama. Na samostalni projekt glumci su se odlučili najviše zato što im je gluma i posao i poziv i kruh svagdašnji, ali i zato što su potplaćeni za svoj stvaralački posao u kazališnim institucijama.

„Danas živimo u siromašnijem vremenu, i duhovno i materijalno, u depresivnijem vremenu, s manje nade u bolju budućnost.

Živimo u vremenu kad se narod u skladu sa svjetskim trendom sve više tretira kao roblje, glasačka mašina u takozvanoj demokraciji korupcije”, rekao je Njirić te dodaje kako su prvi vidljivi simptomi propasti svake civilizacije bili urušavanje moralnih i kulturnih vrijednosti.

„Ima pravde! Samo tribaš imati para za nju!“ zaključuju glumci u predstavi Rodijaci.

Petar Miloš: “Na Federalnoj televiziji jezik je – smiješan. Malo srpskog, malo bošnjačkog, malo hrvatskog, a najviše jugoslovenskog. To je hibridni jezik kojega ni profesori ne mogu shvatiti, a kamo li djeca razumjeti. To je jezik u kojem ’tisuću hiljada fudbalera igraju nogomet’.” 

e-hercegovina.com