HASANAGINICA

Šta se b’jeli u gori zelenoj?
Al’ je snijeg, al’ su labudovi?
Da je snijeg, već bi okopnio,
labudovi već bi poletjeli.
Nit’ je snijeg nit’ su labudovi,
Nego šator age Hasan-age;
on boluje od ljutijeh rana.
Oblazi ga mati i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
 
Kad li mu je ranam’ bolje bilo,
on poruči vjernoj ljubi svojoj:
“Ne čekaj me u dvoru b’jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu.”
Kad kaduna r’ječi razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora;
tad pobježe Hasanaginica
da vrat lomi kuli niz pendžere;
za njom trče dv’je ćere djevojke:
“Vrati nam se, mila majko naša!
Nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže.”
I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
“Da, moj brate, velike sramote —
gdje me šalje od petero dice!”

Beže muči, ništa ne govori,
već se maša u džepe svione
vadi joj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci unatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv’je ćere u rumena lica,
a s malahnim u bešici sinkom,
od’jelit se nikako ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo.
I jedva je s sinkom rastavio,
ter je meće sebi na konjica,
s njom grede dvoru bjelomu.
 
U rodu je malo vr’jeme stala,
— malo vr’jeme, ni nedjelju dana;
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
a najviše imotski kadija.
Kaduna se bratu svome moli:
“Aj tako te ne želila, braco,
nemoj mene davat ni za koga.
da ne puca jadno srce moje
gledajući sirotiće svoje.”
Ali beže ništa ne hajaše,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše
da napiše listak b’jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
“Djevojka te l’jepo pozdravljaše,
A u knjizi l’jepo te moljaše,
Kad pokupiš gospodu svatove,
Dug pul’duvak nosi na djevojku:
Kada bude agi mimo dvora,
Nek ne vidi sirotiće svoje.
 
Kad kadiji b’jela knjiga dođe,
Gospodu je svate pokupio,
Svate kupi grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
I zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
Dv’je je ćerce s pendžere gledahu,
A dva sina prid nju ishođahu:
Tere svojoj majci govorahu:
— Vrati nam se, mila majko naša,
Da mi tebi užinati damo!
 
Kad to čula Hasanaginica,
Starišini svatov govorila:
— Bogom brate, svatov starišina,
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje.
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l’jepo darovala:
Svakom sinku nazve pozlaćene,
Svakoj ćeri čohu do poljane;
A malomu u bešici sinku,
Njemu šalje u bošči haljine.
 
A to gleda junak Hasan-aga,
Ter dozivlje do dva sina svoja:
Hod’ te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas
majka vaša srca kamenoga!
 
Kad to čula Hasanaginica,
bjelim licem u zemlju ud’rila,
usput se je s dušom rastavila.

ENCIKLOPEDIJA.HR O IMENU ASANAGINICA

Asanaginica, pučka balada prvi put objavljena u hrvatskoj verziji pod naslovom Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize i u talijanskom prijevodu u knjizi A. Fortisa Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia, 1774). Oblik imena Hasanaginica potječe iz redakcije V. Karadžića. U 92 deseteračka stiha Asanaginica priča o tragičnoj sudbini i smrti odbačene žene i majke iz muslimanske obitelji, čija krivnja prema mužu nije dokraja motivirana. U opsežnoj literaturi pokušalo se odgovoriti na pitanje mjesta i vremena zapisa te osobe zapisivača. Većina stručnjaka drži da je izvor Fortisova zapisa ikavska verzija iz tzv. Splitskog rukopisa. Asanaginica je vjerojatno nastala u dalmatinsko-hercegovačkom kraju, prije 1717., i to u muslimanskom okružju iz kojega se zatim prenosila i postupno pjesnički transformirala u usmenu tradiciju istoga kraja među dalmatinskim Hrvatima. Zbog svoje dramatičnosti i tragike Asanaginica je u doba predromantizma i romantizma doživjela europsku slavu. Najpoznatiji je Goetheov prepjev što ga je objavio J. G. Herder u zbirci Narodne pjesme (Volkslieder, 1778). Prevodili su je i Ch. Nodier, P. Mérimée, G. de Nerval, W. Scott, N. Tommaseo, A. Puškin i mnogi drugi, a ostavila je i posrednog traga u europskoj književnosti (roman Corinne Madame de Staël). U modernoj hrvatskoj usmenoj predaji zabilježene su pjesme, uglavnom iz Dalmacije, koje otkrivaju daljnje veze s Fortisovom Asanaginicom.

WIKIPEDIJA O HASANAGINICI

Asanaginica (Hasanaginica) hrvatska je usmena balada, koja je nastala između 1646. i 1649. u Imotskoj krajini i prepričavala se s koljena na koljeno po Imotskom i okolini, postojeći tako u usmenom obliku, dok je nije zapisao 1774. godine talijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis nazivajući je “morlačka balada” (morlačka = ilirička).

Presudni Splitski rukopis koji je potvrdio hrvatsko podrijetlo Asanaginice otkrio je hrvatski povjesničar Dujam Srećko Karaman.

Analizom je utvrđeno da ju je spjevala kršćanka i majka.

Povijest

Balada je prvi put objavljena u Fortisovoj knjizi “Put po Dalmaciji” u Mletcima. Od tog su se trenutka počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim svjetskim jezicima. Veliki umovi toga vremena kao Johann Wolfgang Goethe (1775.), Walter Scott (1798.), Aleksandar Sergejevič Puškin (1835.), Adam Mickiewicz (1841.) samo su neka od imena koja su prevodila “Asanaginicu”. Za “Asanaginicu” se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada, koja je ikad nastala.

Ta hrvatska narodna epsko-lirska pjesma do u naše vrijeme u južnim predjelima zabilježena je osam ili devet puta. “Fortis nije toliko poznavao hrvatski jezik kako bi u pjesmi mogao do kraja prepraviti ikavske oblike, već se pretpostavlja da mu je u prijevodu vjerojatno pomagao neki domaći čovjek. Dakle, što se tiče jezičnih osobitosti, Fortis je ostvario jedino tu preinaku ikavizama u jekavizme, ali ne do kraja pjesme. Fortisovu Asanaginicu do kraja je poijekavijo Vuk Karadžić. On je glasovno, oblično, sintaktički poštokavio Asanaginicu po vlastitom ukusu. Preveo ju je proglasivši je srpskom književnošću.“^[3]

Znanstveno proučavanje i bavljenje Asanaginicom započinje tek sredinom druge polovice 19. stoljeća, čemu je najviše pridonio slovenski filolog Franc Miklošič, koji je nakon dvadesetak godina proučavanja potvrdio svoje pretpostavke da je ipak riječ o jezičnom izričaju osobitom za područje Imotske krajine te je na osnovu te pretpostavke, a kasnije i potvrde zaključio da je i sama balada nastala na spomenutom mjestu.

Pozadina i stvarni likovi balade

Jezik balade prepun je turcizama, što je i logično, uzme li se u obzir da i drama i balada počivaju na predlošku stvarnoga događaja koji se dogodio za vrijeme tzv. kandijskoga rata (1645. – 1669.), a kao “dugotrajan i tegotan po svojim razaranjima, ostao je duboko upamćen u svijesti stanovništva Dalmacije zahvaćenog ratnim vihorima. Ratna zbivanja i njihovi protagonisti, poglavito vojni zapovjednici domaćega podrijetla, svoje su trajno mjesto pronašli u narodnoj epici junačkoga obilježja. Povijesno se može ustvrditi da je pri kraju toga rata čovjek zvan Asan-aga Arapović, velmoža i vlasnik sela Zagvozda, Župe i Grabovca bio teško ranjen. On je muž nesretne žene koja se po njemu zvala Asanaginica.

Balada je nastala u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo (1762 m). Radnja se zbiva u Vrdolu, današnjem Zagvozdu i Župi gdje je Asan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Asan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Asanagica sahranjena. Njen grob leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvaćala vodu.

Ozljede koje se spominju u baladi, Asan-aga je zadobio u borbi s kršćanskim odmetnicima (1645. – 1669.). Dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović) nije ga nijednom posjetila, “od stida” kako navodi pjesma. To je bilo u jednom jako patrijarhalnom vremenu gdje se smatralo da je ženino mjesto u kući s djecom. No, Asan-aga se naljutio i poslao ženi poruku da da ga ne čeka na dvoru te da se vrati svojoj majci u Klis. Ona ga ipak čeka i nada se da će se predomisliti, no on je, jer je došao, tjera s dvora.

To se događa najvjerojatnije između 1645. i 1648. Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje, ugovara brak s “imotskim kadijom”. To je bio jedan od bogatijih Imoćana te je beg Pintorović htio izvući osobnu korist iz toga braka.

Asanaginica je tada već psihički slomljena žena koja pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i da se oprosti od njih. Asan-agina surovost tada se primjećuje kad doziva djecu: “sirotice svoje koje majka neće ni da pogleda.”

Njeno srce nije moglo više izdržati i pada na zemlju te umire od bola i nepravde gledajući u svoju djecu:

Uput se je s dušom rastavila
Od žalosti gledajuć sirota!

Teško je znati šta se od ovoga stvarno dogodilo, možda sve, a možda samo poneki fragmenti. Ipak, zna se da su sljedeće osobe stvarno postojale:

• Asan Arapović – Asan-aga
• Asanaginica – Fatima Arapović (rođ. Pintorović), Asan-agina žena
• beg Pintorović, brat Fatime Arapović

Također postoje ostatci Asan-aginih dvora i kule, kao i Fatimin grob u blizini.

Književnik iz BiH Alija Isaković iznio je zanimljivu konstataciju, koju ne bi trebalo isključiti, iako je izrečena napola u šali, da je baladu mogla napisati i sama Asanaginica (Fatima Arapović) nemajući kome drugom ispričati svoju bol i patnju za djecom.

Među zanimljive podatke o Asanaginici je došao poznati hrvatski psihijatar Mijo Milas, služeći se spoznajama iz psihijatrijske struke:^[6]

• Asanaginicu je spjevala starija žena, majka i to kršćanka: pjesma pripada pjesmama koje su žene pjevale publici koja je razumjela takve pjesme. Pjesnikinja se uživljava u stanje svoje junakinje, projekcija). Da je kršćanka vidi se po tome elementu stida. Taj element najjasnije govori o kršćanskoj pripadnosti pjesme, jer se pjesnikinja spjevanim tekstom se ne zamjera nitkome, podilazi slušateljstvu te izbjegava kritičke momente.^[6]
• Balada pripada hrvatskom katoličkom puku iz Zabiokovlja. Milas to vidi u središnjoj točki pjesme. Radi se o tome što je glavna junakinja stradala jer nije išla posjetiti ranjenoga muža, a muslimanke u takvim prigodama nisu posjećivale supruge, što je poznato iz povijesti i običaja. Postoje dodatni argumenti zašto pjesnik koji je musliman ne bi to uopće postavio. Kod muslimana je bio poznat talak (kad bi muž triput otjerao ženu, ona je morala otići), način na koji su se muslimanski parovi rastavljali, što je bio vrlo poznat običaj u Bosni. Autorica te pjesme ne zna za to odnosno sama pjesma uopće ne daje nikakvu naznaku o talaku.

Hasanaginica, drama u HNK u Zagrebu

Hasanaginica, drama u stihovima Milana Ogrizovića, ishodišni je tekst na temelju kojeg je glumac i redatelj Mustafa Nadarević napisao svoju verziju slavne balade, zapisane 1774. godine, o tužnoj sudbini žene turskog age. Smještena u bezvremenski okvir, Hasanaginica priča o čaršiji, Hasanaginu dvoru, ljubavi aginice i njezinu ponosu, a u priči se isprepliću dva vremena – sadašnje i vrijeme Hasanage, povezujući ljudske sudbine kroz vrijeme.

Hasanaginica u izvedbi Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu (premijera predstave bila je 21. travnja 2006. godine) jedna je od najizvođenijih dramskih predstava u nekoliko proteklih sezona, izvedbama ne samo u Zagrebu, nego i na brojnim gostovanjima širom Hrvatske.

Osvojene nagrade za predstavu Hasanaginice

• Nagrada Tito Strozzi Mustafi Nadareviću za režiju i ulogu Hasanage u sezoni 2005./2006.
• Nagrada publike Milan Begović na 17. Marulićevim danima
• Nagrada Marul Diani Kosec-Bourek za kostimografiju
• Nagrada Fabijan Šovagović Almi Prici za najbolju glumicu, Festival glumca u Vinkovcima, 2007.
• Nagrada Fabijan Šovagović Mustafi Nadareviću za najboljeg glumca, Festival glumca u Vinkovcima, 2007.^[7]

Asanaginica, prva bošnjačka opera

Asanaginica je služila i kao predložak za prvu bošnjačku operu, a premijerno je izvedena u Sarajevu 2000. godine. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, glazbu je skladao Asim Horozić, redatelj je bio Sulejman Kupusović. U naslovnoj ulozi nastupila je primadona sarajevske Opere Amila Bakšić, a kao imotski kadija pojavljuje se poznati bh. tenor Jasmin Bašić.

Hasanaginica Ante Vicana

Hrvatski glumac Ante Vican napisao je svoju adaptaciju Hasanaginice prema istoimenim dramama Milana Ogrizovića i Alekse Šantića

Balada Hasanainica je jedna od naših najljepših narodnih balada, a Hasanaginica je jedan od najljepših likova naše književnosti. U pjesmi je opisana tužna sudbina žene koju muž bezdušno tjera zbog toga što od stida nije mogla da ga posjeti dok bio ranjen. Hasanaginica nije obišla muža iz patrijarhalnih razloga, zato što su to nalagala pravola toga doba. Žena tog vremena nije smjela da pokazuje osjećanja prema mužu i nije se smjela kretati izvan kuće.

Iako mučena željom da obiđe muža hasanaginica ostaje dosljedna pravilima i ostaje kod kuće smatrajući to ispravnim. No, Hasanagi proradi muška sujeta i osjećanje muške nadmoćnosti i pravo da upravlja životom žene i njenom sudbinom i odlučuje da je otjera. Hasanaginica je pogođena njegovom odlukom i to je za nju velika sramota. U njenoj čistoj, nevinoj duši odvija se prava drama. Ispunila je očekivanja i kao žena i kao majka a opet je napustila svoju djecu, svog muža i dom.

Kroz lik Hasanaginice prikazana je nemoć žene pred normama tog društva. Ona nije imala prava da odlučuje o svom životu. NJenu sudbinu su krojili njen muž i brat. U svojoj nemoći da nešto mijenja njeno srce puca. Hasanaginica je jedan od najsvjetlijih i naj tragičnijih likova naše književnosti. Ona zadovoljava sve norme tadašnjeg društva i u tom savršenstvu doživljava tragediju. Iz njenog lika izbija i snaga ličnosti i slabost žene, nježnost majke čije srce nije izdržalo gubitak doma. Lik Hasanaginice svijetli kao svetionik u našoj i sjetskoj literaturi.

Hasanaginica je narodna balada, koja je nastala između 1646. i 1649. u Imotskoj krajini i prenosila se sa kolena na kolena po Imotskom i okolini, postojeći tako u usmenom obliku, dok ju nije zapisao 1774. godine italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis nazivajući je „morlačka balada“ (morlačka ili ilirička). Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi „Put po Dalmaciji“. Od tog trenutka su se počeli nizati prevodi ove pesme na raznim svetskim jezicima. Veliki umovi toga vremena kao Gete (1775), Valter Skot (1798.), Aleksandar Sergejevič Puškin (1835), Adam Mickijevič (1841) su samo neka od imena koja su prevodila „Hasanaginicu“.

  Odlomak:

“Oblazi ga mati i sestrica,
A ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam’ bolje bilo,
On poruči vjernoj ljubi svojoj:„Ne čekaj me u dvoru b’jelomu, „Ni u dvoru, ni u rodu momu.” Kad kaduna r’ječi razumjela, Još je jadna u toj misli stala Jeka stade konja oko dvora; Tad’ pobježe Hasanaginica, Da vrat lomi kule niz pendžere; Za njom trče dv’je ćere djevojke: „Vrati nam se, mila majko naša! „Nije ovo babo Hasan-aga. „Već daidža Pintorović beže.” I vrati se Hasanaginica, Ter se vješa bratu oko vrata: „Da moj brate, velike sramote! „Gdje me šalje od petero djece.” Beže muči, ništa ne govori, Već se maša u džepe svione, I vadi joj knjigu oprošćenja, Da uzimlje potpuno vjenčanje, Da gre s njime majci u natrage. Kad kaduna knjigu proučila, Dva je sina u čelo ljubila, A dv’je ćere u rumena lica, A s malahnim u bešici sinkom, Od’jelit’ se nikako ne mogla, Već je bratac za ruke uzeo I jedva je s’ sinkom rastavio, Ter je meće k sebi na konjica, S njome grede dvoru bijelomu. U rodu je malo vr’jeme stala, Malo vr’jeme, ni nedjelju dana, Dobra kada i od roda dobra, Dobru kadu prose sa svih strana, A najviše Imoski kadija. Kaduna se bratu svomu moli: „Aj tako te ne želila, braco! „Nemoj mene davat’ ni za koga, „Da ne puca jadno srce moje „Gledajući sirotice svoje.”

Ali beže ništa ne hajaše, Već nju daje Imoskom kadiji. Još kaduna bratu se moljaše, Da napiše listak b’jele knjige, Da je šalje Imoskom kadiji: „Djevojka te l’jepo pozdravljaše „A u knjizi l’jepo te moljaše: „Kad pokupiš gospodu svatove, „I kad poćeš njenom b’jelu dvoru, „Dug pokrivač nosi na djevojku, „Kada bude agi mimo dvora, „Da ne vidi sirotice svoje.” Kad kadiji b’jela knjiga doće, Gospodu je svate pokupio, Svate kupi, grede po djevojku. Dobro svati došli do djevojke, I zdravo se povratili s njome; A kad bili agi mimo dvora, Dv’je je ćerce s pendžera gledahu, A dva sina pred nju izhoćahu, Tere svojoj majci govorahu: „Svrati nam se, mila majko naša! „Da mi tebe užinati damo.” Kad to čula Hasanaginica, Starješini svata govorila: „Bogom brate, svata starješina! „Ustavi mi konje uza dvora, „Da darujem sirotice moje.” Ustaviše konje uza dvora. Svoju djecu l’jepo darovala: Svakom sinu nože pozlaćene, Svakoj ćeri čohu do poljane; A malomu u bešici sinku, Njemu šalje uboške haljine. A to gleda junak Hasan-aga, Pak dozivlje do dva sina svoja: „Hodte amo, sirotice moje! „Kad se ne će smilovati na vas „Majka vaša srca kamenoga.” Kad to čula Hasanaginica, B’jelim licem u zemlju udrila Uput se je s dušom rastavila, Od žalosti gledajuć’ sirote.

 I Srbi i Bošnjaci i Hrvati smatraju Hasanaginicu svojom narodnom baladom.

Asanaginica – narodna pjesma:

• autor je nepoznat, prenosila se usmenim putem “s koljena na koljeno”
• njen izraz je formulaičan (razlog tome je da bi se mogla lako upamtiti i neposredno izvoditi/pričati pred slušateljima):
  1. započinje SLAVENSKOM ANTITEZOM koja se sastoji od:
     
     “Što se to bili u gori zelenoj?
     Al su snizi, al su labutovi?                     <=PITANJA
     Da su snizi, već bi okopnili,
     labutovi već bi poletjeli:
     ni su snizi nit su labutovi,                     <=NEGACIJE PITANJA
     nego čator age Asan-age.”                 <=ODGOVORA
     
  2. javljaju se STALNI EPITETI (npr. “bili dvor”, “rumeno lice”, “zelena gora”, “ljute rane” i drugi)
  3. rabe se utvrđeni izrazi (FORMULE) za određene situacije (npr. izraz “usput se ja s dušom rastavila” opisuje Asanaginičinu smrt)
  4. stih se gradi prema čvrstom metričkom uzorku od 10 slogova, s cenzurom iza 4. sloga (epski deseterac)
     

 Asanaginica ja najpoznatija hrvatska narodna pjesma:

• Alberto Fortis (putopisac) čuo je Asanaginicu u Imotskoj krajini te ju je preveo na talijanski jezik i zajedno s hrvatskim originalom (na ikavskom) objavio 1774. godine u djelu Put u Dalmaciju (tal. Viaggo in Dalmazia)
• kasnije Vuk stefanović mijenja Fortisov zapis na jekavicu i daje pjesmi ime Hasanaginica
• nakon Fortisova zapisa nastaju brojni prijevodi: D. Ferić (latinski), W. Scott (engleski), A. S. Puškin (ruski), J. W. Goethe (njemački)
• Goetheov prijevod objavio je njemački pjesnik Herder u zborniku narodnih pjesama Volkslieder
  

Asanaginica ja balada:

• EPSKA OBILJEŽJA
  
  -likovi (Asan-aga i Asanaginica)
  -događaji povezani u radnju (fabulu)
  -pripovjedač (u 3. licu)
  
• LIRSKA OBILJEŽJA
  
  -emocionalnost (u prvom planu nisu događaji, nego unutarnja    stanja likova- osjećaji)
  -subjektivnost (pripovjedač suosjeća s likom- Asanaginicom)
  pjesnički metaforičan jezik (epiteti, metafore)
  -pjesnički ritam (rima)
  
• DRAMSKA KOMPOZICIJA
  
  –Uvod– Asan-aga je ranjen, posjećuju ga majka i sestra, ali njegova žena Asanaginica ne dolazi.-Razvoj-Asanaginicu brat planira udati za imotskog kadiju. Asanaginica šalje pismo kadiji.
  –Zaplet– Asan-aga poručuje ženi da ga ne čeka. Ona se oprašta od djece i odlazi s bratom.
  –Vrhunac– Asanaginica se udaje, svadbena povorka prolazi pored Asan-agine kuće.
  –Obrat– Asanaginica moli svatove da stanu te daruje djecu.
  –Rasplet– Asan-aga optužuje Asanaginicu da je srca kamenoga.
  –Kraj– Asanaginica od žalosti umire.
  
• TEMA – tragična sudbina Asanaginice (položaj žene u tadašnjem patrijahalnom društvu)

e-hercegovina.com