Kameni svatovi

Pod vrletnim Susjedgradom
Živio vam starac mlinar,
Broji vreće pšeničnice,
Broji mlinar bijeli dinar;
Srce mu se razveseli,
Smiješeći se starac veli:
“Vreće, kese, zemlju, mlin,
Sve će dobit dragi sin.”

Pod vrletnim Susjedgradom
Živi s njime mlinarica,
S njime broji, s njim se znoji,
Baš je vrijedna gazdarica.
Kako bijelo ruho sklada,
Šapće kroz smijeh: “Snaho mlada!
Kada dođeš u naš mlin,
Bit ćeš gospa – goso sin!”

Ide vrijeme, majka radi,
Štedi, kupi, redi, gladi,
Niže, kupi, sve to više,
Čeka, čeka i uzdiše;
Perje čiha, kuću sprema,
Majka čeka, snahe nema.
A jedinče, majčin sinče,
Ocu starcu pripomoć,
Radi tiho u svom mlinu,
Pa se muči dan i noć,
Malo zbori – mnogo misli,
Valjda su ga jadi stisli.

Pa će jednom sinu majka
U pol plača, u po smijeha:
“Sinko, život nije bajka,
Kad se ljubi, nema grijeha;
Zakona je Božjeg krivac
Kad je mladić samoživac.
Gledaj, sinko, ja sam stara,
S posla otac već malakše;
Mlada gospa redi bolje,
Mlada leđa nose lakše,
Pa bi ćako rado gled’o
Od svog čeda milo čedo.
Lijep si, mlad si, imaš čime,
Svuda slovi naše ime;
Nema nigdje takvog mlina,
Nema nigdje takvog sina:
Sto srdaca željkuje te,
Sto djevica ščekuje te,
Dobre kuće, lica lijepa:
Pamet ti je, sinko, slijepa!
Što ti duša sama tuži
Gaseć silom srca plamen?
Što se srcem ne udruži?
Sinko, sinko, ti si kamen!
Sinko, sinko moj, ne veni!
Sinko dragi – daj se ženi!”

“Majko!” klikne sinak mili,
O vrat majci ruke krili
U pol plača, u pol smijeha:
“Nemoj dalje da me koriš,
Da od toga, majko, zboriš!
Kad se ljubi, nema grijeha!
Nisam, majko, nisam kamen,
Srce mi je cigli plamen:
A pri poslu revne ruke
Zatomljuju srca muke.
Ljubim, majko, kunem ti se,
Više neg’ li zlatna zvijezda
Ljubi neba vedre vise,
Neg’ li ptice svoja gnijezda;
Od sveg toga ljubim više,
Sva mi duša ljubav diše.
Čuj me! – tamo lice kreni,
Pa se, majko, ne rumeni.
Šutio sam dugo – dugo,
Sada zbori, moja tugo:

Bilo ljeto, mutna noć,
Meni bilo u grad poć.
Tiho: niti lišća šum
Muti svijeta sveg počinak,
A tvoj, majo, dragi sinak
Gazi mirno gorski drum.
Kad najednom – na okretu,
Gdje se grada malo niže
Mala crkva k Bogu diže,
Kanda vidim sliku svetu.
Stanem – mutne tarem oči,
Tu s oblaka mjesec skoči:
I divotni sjaj razlijeva
Do propela,
Gdje je bijela,
Lijepa, mlada klekla djeva.
Ja ni daha! – pa se zgurim,
Kao zmija kroz grm zurim.
Šutim. Slušam: ona plače,
Zdvojno drvo spasa grli
Vapeć: ‘Bože neumrli!
Umire mi slijepi ćako;
Nisam silna ni bogata,
Ovaj mali krst od zlata,
Dobro mi je moje svako:
Oj, primi ga, Bože, primi!
Duše s oca mog ne snimi!’

Nijem ko kamen tada stajah,
Ko da vidim kako s raja
Ruka Božja prestavila
Anđelića čudomila.
Smutila se moja pamet –
To je moga milka zamet.
Sve sam dosad pritajiv’o;
Al’ sve noću, al’ sve danju
Ovu sliku vidim živo:
Majko; ja ti ljubim – Janju!”
“Janju ljubiš, nesretniče?”
Gnjevna majka gnjevno viče:
“Janju ljubiš, prosjakinju,
Zabogarku, golotinju,
Bijednu curu slijepca Tome!
Ti jedinac doma stara,
Bogatoga sin mlinara?
Lijepo bome, dično bome!
Zato moje teške muke,
Da ih grabe lijene ruke,
Zato lijepa pogačica,
Da je lomi nitkovica?
‘Ajd u bijednu k njoj koljebu!
O crnom se gosti hljebu,
Odrpanku slatko ljubi
Pa majčino srce gubi!
Vij joj vijenac ti od sirka,
Steri postelj od koprive,
Gusle slijepca nek su svirka,
Kukaj, krpaj da se žive!
Idi svijetom, pjevaj, gudi
Da ti darak dijele ljudi;
Al’ se mlinu ugibaj,
Jerbo, jadni sine, znaj:
Ubila me strijela mahom
Ak’ mi Janja bude snahom!”
Al’ iz mlina čuo sve to
Stari mlinar. Njega eto!
“Veži jezik! Ni da pisneš!
Gledaj, ženo, da otisneš!
Vidiš! Kakva oholija!
Siromah sam bio i ja;
Stanovasmo pod koljebom;
Hranismo se crnim hljebom;
Dobri Bog je dao svašta,
Uz bogatstvo siromaštva:
Časno radi, skromno jedi,
Pa ti pos’o zlata vrijedi;
Ženo, tebe bocka đavo!
To je, sinko, volja moja:
Janju ljubiš – pa je pravo,
Janja bit će žena tvoja.”

“Majko, majko, nemoj tako,
Crne kletve sije pak’o;
Da su tebi moje oči,
Da ti srce tako skoči,
Da ti uho glas joj sluša,
Ne bude ti tvrda duša!
Zaklinjem se, majko, Bogu,
Pustit Janje ja ne mogu!”
Stara šuti, gnjev svoj guta;
Stara šuti, ode ljuta.

II.

Oj, veselja! Šta je? Šta je?
Po svem selu eto graje,
Stare babe lakte boče,
Razvaljuju čudom usta.
Iz kućica ljudi skoče:
“Ele, čuda, čuda pusta!
Svati idu!” “Čiji, kuma?”
“Mlinarova mlada sina;
Janju ženi! Roba fina!”
“Je l’ taj dečko siš’o s uma?
Gavan vodi curče boso!
To vam nije čisti pos’o.
Ak’ je lijepa, ak’ je vita,
Nema Janja šupljeg boba,
Vrag u torbi ima oba,
Nije Janja bez kopita!”

Kuca zvonce na vrleti
Kao kreljut nebesnika
I na savez zove sveti
Dvoje mladih blaženika;
A po strmoj gorskoj stazi
K crkvi zvonka družba gazi.
Ne ide stara. Kod ognjišta
Ogarak u vatru tiska:
Šuteć sve od jada piska.
Jadna Janja ne zna ništa;
Da bi ona sve to znala,
Ne bi sad pod vijencem stala.
Stara svatom ručak redi,
Tako mlinar zapovjedi,
Stari mlinar ne zna šale –
Plam i gnjev joj lica pale,
Nadimlju se s bijesa prsi.
Zove zvonce u hram sveti,
Sad će svati doći k svrsi.
Na prag kući stara leti,
Gnjevnom rukom srce tisnu,
Gnjevnim grlom ljuto vrisnu:
“Ubila me strijela mahom
Ak’ mi Janja bude snahom!
Kleta družbo, na toj stijeni
Kamenom se okameni!”
Zahujila olujina,
Razvali se nebesina,
Puče strijela
Usred sela:
Bijeli zidi lijepog mlina
Crna sad su razvalina.
Svati, otac, muž i žena
Tvrd su kamen do kamena,
Stara svijetom kud vrluda,
Kažu ljudi da je luda.

Projurilo mnogo ljeta
Preko bijelog božjeg svijeta,
A zidine Susjedgrada
Prah, pepeo već su sada.
Jošte stoje kamen-svati,
Lako ćeš ih prepoznati,
Mladu, mladog, kuma vitog
I djevera kamenitog.
Pa kad usred burne noći
Munja crni oblak sjeca,
Usred noći o ponoći
Neki mukli glas zajeca –
Zvonce li je, što tu bije?
Nije, brate, zvonce, nije:
Uz rumeni neba plamen
Bijela žena plače, stenje,
Grli kamen, ljubi kamen,
Da sve dršće kruto stijenje;
Ruke joj se k nebu šire,
Burom zdvojni glas prodire
U pol plača, u pol smijeha.
“Kad se ljubi, nema grijeha.”
Pitaj narod pri toj gori:
“Šta će ona rosna stijena?”
Pa ti narod odgovori:
“To su svati od kamena.”

*”Na brdu kraj Susjedgrada strši iz šumskoga zelenila njekoliko klisura čudna lika. O njih priča narod, što u pjesmi pripovijedam.” (napomena autora)

Vienac, 1869.

KAMENI SVATOVI – ANALIZA DJELA

“Povjestice” Augusta Šenoe su u vrijeme kada su napisane bile vrlo popularne pjesme koje su svi rado čitali. Razlog tomu je zasigurno to što su napisane u domoljubnom štihu koji je bio u skladu s onovremenskim političkim idejama. Uz to, govorile su o nekim narodnim običajima i običnim ljudima s kojima se čitateljstvo moglo lako poistovjetiti.

Radi se o kraćim ili dužim epskim pjesmama. One su specifične po tome što se u njima pripovijeda o izmišljenom ili stvarnom liku iz povijesti, prepričava se neki povijesni događaj, legenda ili narodna predaja. No, u “Povjesticama” se autor nije ograničio na pripovijedanje, već je opisivao krajolike, dao neka svoje razmišljanja o životu, izraženo je domoljublje te nam je dao svoj uvid i razmišljanje oko moralnih vrijednosti. Na kraju, svaka povjestica ima jasnu pouku. Čitatelji mogu nešto naučiti iz njih o moralnim vrijednostima i ljudskim sudbinama koje, iako dolaze iz legendi, mogu nas upozoriti ili opomenuti o vlastitim životima.

Kao teme, autor je uzeo neke vrlo važne povijesne događaje pa je tako u Povjestici “Petar Svačić” ispričao priču o smrti zadnjeg hrvatskog kralja dok je u povjestici “Propasti Venecije” ispričao kroz pjesmu o propasti Venecije koju je smatrao najopasnijom za Hrvatsku na Jadranskom moru. Tema za “Povjestice” Šenoa je uzimao i u predajama, legendama i narodnim pričama. U Povjestici “Kameni svatovi” ispričao je legendu o tome kako su nastale navedene litice koje se nalaze na sjeverozapadnom djelu Medvednice, ali i o tome da moramo paziti što želimo i kada se zaklinjemo, da to ne bi i dobili, pa požalili.

U Povjestici “Postolar i vrag”, autor je prikazao na vedar način što se dogodi kada dobro i zlo dođu u sukob te kada dobro pobijedi. Narodna priča “Kugina kuća” govori nam o tome kako kuga može uništiti sve što joj dođe pod ruku.

U Povjestici “Guš i vir”, Šenoa nam govori o postanku životinja, dok je onima naslova “Strmogled” i “Božja plahtica” ispričao narodne priče o tome kako su nastale neke biljke.

Vrsta djela: epska pjesma

Vrijeme radnje: nepoznato

Mjesto radnje: Susjedgrad, sjeverozapad Medvednice

Tema djela: majčino protivljenje da joj sin oženi siromašnu djevojku

Ideja djela: kada drugima želimo zlo, zlo se nama vrati

Kratak sadržaj

I.

Pod Susjedgradom je živio jedan stari mlinar. Brojao je vreće pšenice i novac koji je imao, sav veseo razmišljajući kako će jednog dana sve što posjeduje dobiti njegov dragi sin. S njime je živjela i njegova žena, mlinarica. Također je vrijedno radila, znojila se i brojila što sve imaju, a uz sve to, šila je bijelu haljinu za buduću snahu. Iako nije još znala tko će ona biti, poručila joj je da će biti gospa njenog sina, jednom kada dođe u njihov mlin.

I tako je mlinarica radila, štedjela, kupila i čekala uzdišući. Spremala je kuću, ali snaha nikako da dođe. Pomislila je na sina koji je tiho radio s ocem u mlinu i mučio se danju i noću. Sin joj nije puno pričao, pa je pomislila da ga sigurno muče neki jadi. Zato je majka rekla svom sinu, napola u šali, a napola ozbiljno:

“Sinko, život nije bajka,
Kad se ljubi, nema grijeha”

Rekla mu je da je ona već stara, baš kao i njegov otac, a mlada žena bolje radi, kao što i mlada leđa lakše nose teret. On je mlad i lijep, ima dobar imetak…

“Nema nigdje takvog mlina,
Nema nigdje takvog sina”

Uz to, stotinu djevica željno iščekuje njenog sina, sve su lijepe i iz dobrih kuća, a njenom sinu kao da je pamet slijepa. Majci nije jasno zašto joj se sin ne prikloni osjećajima i oženi, zato mu kaže:

“Sinko, sinko, ti si kamen!
Sinko, sinko moj, ne veni!
Sinko dragi, daj se ženi!”

Sin na to zagrli majku, pa opet na pola u šali, a na pola u tuzi zamoli je da ga dalje ne kori. On nije kamen, baš suprotno – “Srce mi je cigli plamen” kaže sin majci. On puno radi upravo zato da zaboravi na svoje muke. On zapravo jako voli:

“Više neg’li zlatna zvijezda
Ljubi neba vedre vise,
Neg’li ptice svoja gnijezda;
Od sveg toga ljubim više…”

Rekao joj je da je dugo šutio o tome, ali sada će dopustiti svojoj tuzi da progovori. Ispričao joj je priču: Jedne ljetne noći, sin je morao poći u grad. Bila je to tiha noć, a on je mirno išao putem. Odjednom se okrenuo i vidio malu crkvu pored grada dolje u nizini. Činilo se kao priviđenje, pa je sin najprije otrao oči, ali ona je na mjesečini vidio bijelu, mladu djevu i ostao bez daha. Gledao ju je kroz grm kako grli drvo i plače:

“Umire mi slijepu ćako;
Nisam silna ni bogata,
Ovaj mali krst od zlata,
Dobro mi je moje svako:
Oj, primi ga, Bože, primi!
Duše s ova mog ne snimi!”

Djevojka je molila Boga da joj poštedi oca od smrti, a kao zalog davala je jedino materijalno što je imala – svoj zlatni križić. Sin je ostao njem pred tom rajskom slikom. Kao da je vidio anđela. Smutila mu se pamet, pa od tada i noću i danju pred sobom vidi tu sliku djevojke kako moli. Sin je tada priznao majci da on ljubi Janju. Ali majka je na to pobjesnila:

” “Janju ljubiš, nesretniče?”
Gnjevna majka gnjevno viče:
“Janju ljubiš, prosjakinju,
Zabogarku, golotinju,
Bijednu curu slijepca Tome!…” ”

Majka nije mogla vjerovati da njen sin jedinac, koji dolazi iz bogatog doma, voli siromašnu prosjakinju. Razbjesnila se na pomisao da će sav njihov cjeloživotni trud pripasti u lijene ruke te nitkovice. Zato je poslala sina da, ako je već želi, ode k njoj u bijednu kuću, neka jede njen crni kruh i slatko ljubi odrpanku, a time će izgubiti njeno, majčino srce. Živjet će siromašno i prositi, ali u mlinu neće živjeti:

“Jerbo, jadni sine, znaj:
Ubila me strijela mahom
Ak’ mi Janja bude snahom!”.

Sve je to iz mlina čuo stari mlinar. Došao je do žene i naredio joj da šuti kad je tako ohola! I on je nekad bio siromah, živio je u kolibi i jeo crni kruh. Tako je Bog naredio – da u životu bude i siromaštva i bogatstva. Važno je samo časno raditi i skromno jesti, a onda ti posao “zlata vrijedi”. Onda se okrenuo sinu i rekao mu ako ljubi Janju, da će mu Janja postati i žena. Sin na to zamoli majku da ga ne proklinje. Kad bi samo znala što sve osjeća prema Janji, ne bi tako govorila. Sin joj se zakleo da ne može pustiti Janju jer je previše voli. Majka mu je ušutjela, progutala gnjev, a onda ljutito otišla bez riječi.

II.

Nastupilo je veselje u selu, digla se graja, a bake su u čudu gledale kako idu svatovi. Pitale su se čiji su to svatovi, pa su im rekli da mlinar ženi sina za Janju. Bake su se upitale da li je taj mladić poludio. Bile su sigurne da je Janja, iako je lijepa i mlada, zasigurno je pokvarena i nešto mulja jer je siromašna:

“Gavan vodi curče boso!
To vam nije čisti pos’o.
Ak’ je lijepa, ak’ je vita,
Nema Janja šupljeg boba,
Vrag u torbi ima oba,
Nije Janja bez kopita!”

Svatovi su krenuli prema crkvi, ali među njima nije bila mlinarica. Ona je ostala kod kuće i u ljutnji stajala pred vatrom. Janja nije znala za to, jer da je znala, ne bi se ni išla udavati. Mlinar je naredio da mu žena ostane doma i pripremi ručak za svatove, a onda je ostala ljutita, piskajući od jada. Kada je čula zvono od crkve koje je nagoviještalo da će se upravo obaviti obred vjenčanja, pohitala je prema kućnom pragu i gnjevno vrisnula:

” “Ubila me strijela mahom
Ak’ mi Janja bude snahom!
Kleta družbo na toj stijeni
Kamenom se okameni!” ”

I u taj tren digne se oluja, prošla je nebom, pa usred sela puknula strijela. Razvalio se zid mlina i svi svatovi pretvorili su se u kamen – i otac i sin i snaha i svi svatovi. Od tog događaja mlinarice je poludjela i počela lutati svijetom.

I nakon mnogo godina kameni svatovi stajali su pod zidinama Susjedgrada. Do sada su se na njima skupili prah i pepeo, ali se još uvijek mogu prepoznati mladoženja, mlada, kumovi, djever i ostali. A kad dođe neka olujna noć, bijela žena dođe do svatova pa ih grli i plače, diže ruke prema nebu i govori “Kad se ljubi, nema grijeha!”. I danas kad se pita narod kakva je to stijena, odgovore da su to “svati od kamena”.

Likovi: mlinar, mlinareva žena, mlinarev sin, Janja

Analiza likova

Mlinareva žena – bila je žena mlinara, vrijedno je radila cijeloga života, trudila se i mučila kako bi ona i muž sinu ostavili značajan imetak. Bila je gospodarica imućne obitelji i znala je da je to njena obitelj postigla svojim trudom. U svom tom bogatstvu samo je željela da joj se sin oženi, kako bi i ona i muž mogli manje raditi, a posao prepustiti mlađima. Za sina je htjela neku lijepu djevu iz dobre obitelji, jer je mislila da samo to njen sin zaslužuje. Ali kada je čula da joj se sin zaljubio u siromašnu prosjakinju, potpuno je poludjela od ljutnje. Smatrala je da ta djevojka nije dovoljno dobra za njenog sina, jer ne samo što je siromašna, već ju je smatrala lijenom i zločestom. Bojala se da će potratiti cijeli imetak koji su ona i njena obitelj stvarala cijeli život. Zato se usprotivila sinu i rekla mu da će ga se odreži ako oženi prosjakinju. Ipak, morala je popustiti pod muževom naredbom da pripremi svatove. Bila je bijesna, ali je to učinila. Ipak, u trenu kada je čula da se vjenčanje odvija, proklela je svatove, a time i sama sebe. Zbog njene kletve svatovi su se pretvorili u kamenje, a time i njen sin i muž. Ona je od tog događaja poludjela i godinama nakon toga grlila stijene. Ovo grljenje stijena je metafora za oblake koji se skupe oko planine, pa se čini kao da je to žena koja grli kamene svatove.

Mlinar – za razliku od svoje žene, on je odobravao izbor svoga sina. Njemu je bilo važnije da se sin oženi za neku koju voli, nego za neku iz dobre obitelji. I on sam je nekada bio siromašan, ali je vrijednim radom i odricanjem uspio postati bogati mlinar. Smatra da to svatko može, pa siromaštvo ne mora biti vječno. Bitno je kakva je tko osoba, a ne što trenutno posjeduje. Zato je mlinar naredio ženi da šuti i ostane kod kuće za vrijeme vjenčanja pripremati jelo za svatove. Nije ni slutio da će ga to koštati života.

Mlinarev sin – lijep i vrijedan mladić kojemu je bilo vrijeme za ženidbu, ali nije htio ni jednu dobrostojeću djevojku, iako su sve bile lijepe i željele su ga za muža. On se zaljubio u siromašnu prosjakinju Janju i nakon što je vidio njen lijepi lik, pobožnu molitvu i skromnost, nije više htio ni jednu drugu. Dugo je držao u sebi tu bolnu ljubav, koju je smatrao nemogućom. Kako bi je zaboravio, puno je radio, sve dok ga majka nije prozvala misleći da se on ne želi oženiti. Priznao joj je da se želi oženiti, ali ne za one koje bi ona htjela. Nakon što mu je majka rekla da će ga prokleti ako oženi sirotinju, molio ju je da to ne čini, jer doista voli tu djevojku. Mislio je da bi ga razumjela i dala mu dopuštenje, samo kada bi mogla osjetiti ono što on osjeća prema Janji.

Janja – siromašna djevojka koja je bila i prosjakinja jer je imala slijepog oca i morala se brinuti o njemu. Zbog toga što je bila siromašna, svi su mislili da je i lijena. Ipak, ona je bila skromna i dala bi sve što je imala samo da joj Bog održi oca na životu. Dok se udavala za mlinareva sina, svi su mislili da je to zbog novca i da, iako se čini milom i lijepom, da je zapravo dvolična i da to čini iz koristi. Samo su čekali da se vrag u njoj pokaže, a ona je zapravo bila dobra i skromna.

AUGUST ŠENOA – BIOGRAFIJA

August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa (Zagreb, 14. studenoga 1838. – Zagreb, 13. prosinca 1881.), bio je hrvatski novinar i književnik. Najutjecajniji je i najplodniji hrvatski pisac 19. stoljeća, te istinski tvorac moderne hrvatske književnosti.

Autor je opsežnoga korpusa romana, toga egzemplarnoga žanra suvremene literature, inovator proze i tvorac razvijenoga urbanoga jezičnoga standarda (često je naglašavana Šenoina uloga kao jezikotvorca, čovjeka koji je više učinio za elastičnost i izražajnost suvremenoga hrvatskoga jezika od legije rječnikopisaca i purističkih savjetodavaca). Napisao je prvi moderni hrvatski roman, Zlatarovo zlato, 1871. godine.^[2] Zbog njegove veličine i udjela kojeg je imao u hrvatskoj književnosti, razdoblje u kojemu je aktivno djelovao (između 1865. i 1881. godine) naziva se Šenoino doba.^[3] August Šenoa umro je u 43. godini života od posljedica upale pluća od koje je obolio kada je kao gradski senator po hladnoći skrbio za unesrećene u Velikom potresu 1880. godine.

Augustov otac, Alois Schönoa, Nijemac iz Češke, doselio se u Zagreb 1830, gdje je radio kao biskupski slastičar, a majka Terezija pl. Rabacs, Slovakinja iz Budimpešte, umrla je kad je imao 8 godina.

Narodnu školu i gimnaziju pohađao je u Zagrebu i Pečuhu, a studirao je pravo u Pragu i Zagrebu, ali studij nije završio. Nakon uređivanja listova u Beču, vratio se u Zagreb 1866. gdje je radio u uredništvu časopisa Pozor, a potom kao gradski bilježnik i gradski senator. Bio je direktor i dramaturg u Hrvatskom zemaljskom pozorištu (prethodnici HNK-a), urednik društveno-književnog časopisa Vijenac i potpredsjednik Matice hrvatske. Prevodio je s njemačkog, francuskog, češkog i engleskog jezika.

POČECI

Šenoa se okušao u svim književnim vrstama i velikom broju je ili “zaorao prvu brazdu” ili ostavio pisanu baštinu koju su kasniji pisci nasljedovali (a nerijetko se i pokušavali osloboditi autorovog utjecaja). U javnosti se prvo pročuo kao novinar dopisima iz Praga za Pozor, naročito političkim člancima i feljtonima Praški listovi. 1862. Šenoa je udario temelje modernom hrvatskom feljtonu, osigurao mu dignitet i pretvorio ga u eminentni literarni žanr. U seriji feljtona Zagrebulje (Pozor, 1866–67; Vijenac, 1877, 1879–80) izražajnim stilom i razornim satiričkim diskursom komentira aktuelne, često negativne pojave u zagrebačkoj svakodnevnici: odnarođenost, njemčarenje, licemjerje i konformizam. Feljtoni su imali velikog odjeka u javnosti, a javili su se i brojni imitatori (Rikard Jorgovanić, Kovačić), ali je tek Matoš ne samo nasljedovao nego i razvio tip Šenoinog podliska.

Na Šenoinu žurnalističku fazu prirodno se nadovezuje kritičarska praksa. Uz male prekide djeluje dvadesetak godina kao pozorišni kritičar. Prokomentirao je više od 700 izvedbi, iznoseći kao prvi u Hrvatskoj, relevantne sudove o svim bitnim sastavnicama pozorišnog čina (glumi, režiji, scenografiji, scenskom govoru). U manifestu “O hrvatskom kazalištu” (Pozor, 1866) daje ne samo analizu stanja u hrvatskom glumištu nego i program njegovog budućeg razvoja. Izrazito antigermanski raspoložen, Šenoa je tražio radikalan zaokret prema klasičnoj i savremenoj francuskoj, italijanskoj, slavenskoj i hrvatskoj dramskoj književnosti. Svoje repertoarsko-pozorišne zamisli pokušao je provesti u djelo prvo kao član pozorišnog odbora, a zatim i kao umjetnički direktor i dramaturg Hrvatskog zemaljskog pozorišta. Uspio je samo djelomično: doveo je na scenu klasike (Shakespearea, Molièrea, Schillera, Goethea) i savremene francuske autore (Sardou, Scribe), ali su ga prilike ipak prisiljavale na repertoarne kompromise s malobrojnom zagrebačkom pozorišnom publikom.

Šenoino djelovanje na dramskom polju ograničeno je na jedno djelo, komediju iz zagrebačkog života u 3 čina Ljubica (Pozor, 1866; praizvedba 1868). U njoj tematizira urbanu sredinu s nizom karakterističnih, ali prilično šablonski oblikovanih likova. To je dramatizirani feljton, zbog eksplicitnosti kritike često na rubu scenskog pamfleta. Iako je doživjela neuspjeh i kod kritike i pozorišne publike, Ljubica predstavlja prvi pokušaj da se hrvatskoj sceni prikaže savremeni zagrebački život s nizom realističkih portreta.

ROMANI

Najveći umjetnički domet ostvario je kao romanopisac. Šenoa je uveo roman u hrvatsku književnost i odgojio publiku čitalaca kojoj je ta, u Evropi druge polovine 19. vijeka dominantna književna vrsta, postala omiljeno štivo. U skladu s literarnim programom koji je formulirao u kritičko-polemičkom tekstu “Naša književnost” 1865, Šenoin veliki romaneskni projekt usmjeren je na građu iz hrvatske historije te na savremene događaje. Međutim, historijski romani zauzimaju središnje mjesto u njegovom opusu. Napisao ih je pet: Zlatarovo zlato (1871), Čuvaj se senjske ruke (1875), Seljačka buna (1877), Diogenes (1878) i Kletva (1880-81 – nedovršeno djelo). U njima tematizira događaje iz različitih perioda hrvatske historije: sukob između Stjepka Gregorijanca i Zagrepčana u 16. vijeku sa središnjom pričom o ljubavi između plemića i građanke (Zlatarovo zlato), važnu epizodu iz uskočke historije početkom 17. vijeka (Čuvaj se senjske ruke), veliki sukob izmedu feudalaca i seljaka u 16. vijeku (Seljačka buna), političke spletke u habsburškoj Hrvatskoj u 18. vijeku (Diogenes), događaje iz 14. vijeka koji su preusmjerili hrvatsku historiju (Kletva). Djela slijede model historijskog romana koji je u evropsku književnost uveo Walter Scott. Bit tog modela je u vjernoj rekonstrukciji historijskih zbivanja na osnovu istraživanja autentičnih dokumenata i historijskih izvora. Cilj je pokazati kako su neke ideje, društvene okolnosti, raspored političkih snaga djelovali u određenom vremenu i oblikovali život običnih, malih ljudi. Uz svu sličnost, Šenou od Scottovog modela dijele i neke bitne razlike: Šenoa djelovao je u drugačijoj nacionalnoj, a i evropskoj književnoj klimi (Šenoa mlađi savremenik Dostojevskog i Flauberta).

Iako je historijski roman u tadašnjoj hrvatskoj javnosti imao uglavnom budničarsku ulogu, a sam Šenoin književni program je i bio na toj crti, a za razliku od trijeznog škotskog romansijera, strast ga je nerijetko ponijela u opisu situacija, što je imalo dugoročno plodotvoran učinak. Šenoa nije pisac psihološkog realizma ukotvljenog u historijske situacije (pa ni psihologiziranja romantičarskog uklona, majstori kojeg su francuski i engleski pisci kao Benjamin Constant ili Charlotte Bronte). Šenoa je pisac velikih gesti, crno-bijelih likova, patosa koji je teško podnošljiv modernom senzibilitetu. Istovremeno, on je tvorac monumentalnih masovnih scena, vrtoglavih prijeloma i preskoka u radnji, živopisno ocrtanih sporednih likova, te jezičke invencije koja u bujici protoka događaja. Šenoino romaneskno stvaralaštvo je izraz vitalizma “profesora energije”, koji je lomio skučene okvire tadašnje provincijalne Hrvatske; djelo važno ne samo kao historijski dokument, nego i živo u snazi zamaha koji sve njegove spisateljske nedostatke (površnost, patetiku, teatralnost) baca u sjenu kao nevažnu brljotinu na fresci. Šenoin model historijskog romana izvršio je velik utjecaj na hrvatsku pripovjednu prozu i on je dominirao hrvatskim romanom sve do početka 20. vijeka. Mnogi pisci oponašali su njegovu strukturu i tehniku (Josip Eugen Tomić, Eugen Kumičić, Viktor Car Emin, Zagorka i dr.).

POVJESTICE

Velik uspjeh postigao je i svojim povjesticama, pripovjednim djelima u stihu s motivima iz historije (Propast Venecije, Petar Svačić, Šljivari, Anka Neretvanka, Vinko Hreljanović) ili iz narodne predaje (Božja plahtica, Kameni svatovi, Kugina kuća, Postolar i vrag). Karakterizira ih lahkoća izraza, gipkost stiha, naglašena ritmičnost i često humoristički ton. Namjera im je ista kao i kod historijskih romana: da budu sredstvo nacionalnog odgoja i prava škola patriotizma

TEMATIKA DJELA

U romanima i pripovijetkama s građom iz savremenog života tematizira konkretne socijalne, političke i etičke probleme svog vremena: privredne i moralne odnose između sela i grada (Prosjak Luka, 1879), raspadanja zadruga i život seljaka u okolini Zagreba (Barun Ivica, 1874), moralno i materijalno propadanje plemstva (Vladimir, 1879), odlazak seljačkih sinova na školovanje u grad te njihovo uzdizanje na društvenoj ljestvici ili propadanje (Prijan Lovro, 1873), nemoral i rasipništvo u građanskim krugovima (Ilijina oporuka, 1876), tragedije i zanose naših učiteljica u prosvjećivanju sela (Branka, 1881). U tim djelima insistira na psihološkoj i socijalnoj motivaciji, pa je i radnja realizirana tako da pokazuje razvoj, karakter i motive djelovanja likova. Zbog naglašene društvene kritike i analitičnosti, zbog interesa za klasne odnose i za aktuelna kretanja na političkoj pozornici svog vremena, ali i zbog načina modeliranja zbilje, njegov stvaralački pristup se približava realističkoj paradigmi. Po svom habitusu Šenoa nije bio protagonist realističke poetike, bilo estetske provenijencije, kakva je dominirala u Francuskoj, bilo etičko-religijske, koja karakterizira veliki ruski roman onog doba. Uprkos tome, njegova djela savremene tematike su počeci hrvatskog realizma, temelji škole koju su, uz izmjene, dalje razvijali Ante Kovačić, Vjenceslav Novak, Ksaver Šandor Đalski i Milutin Cihlar Nehajev. Svi hrvatski realisti izašli su iz Šenoine sjene, svi su razrađivali njegovu tematiku, ugledali se u njegove likove, situacije i zaplete.

NASLIJEĐE

August Šenoa umro je u Zagrebu 1881. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju. Njegove lirske pjesme koje zauzimaju važnije mjesto samo u prvim godinama njegova stvaralaštva bile su slabijeg uspjeha. Manje je značajan kao ljubavni, a više kao politički i socijalni pjesnik. Šenoa je u mnogim pjesmama izražavao pokretačke ideje svojega doba i politički program Strossmayerova narodnjaštva (Na Ozlju gradu, Hrvatska pjesma, Budi svoj!, U slavu J. J. Strossmayera, Klevetnikom Hrvatske, Hrvat Bosni i ine). Valja napomenuti kako je Šenoa i osnivač moderne hrvatske kajkavske dijalektalne poezije.

Napisavši u manje od dvadeset godina opus od preko dvadeset svezaka, Šenoa je zasnovao modernu hrvatsku književnost na svim poljima. Kakav bi oblik imala ne samo hrvatska pisana riječ, nego i kultura općenito, da nije bilo Šenoe – nemoguće je i zamisliti.

GODINA SMRTI

1881.
13. siječnja August Šenoa postaje počasni član Hrvatskog  pedagoškog književnog zbora.
Od veljače do rujna u  Viencu izlazi posljednja pripovijetka koju je završio,  Branka.

8. srpnja 1881. godine August Šenoa dobiva  Priznanje njegovog carskog i kraljevskog  veličanstva Franje Josipa za zasluge prigodom potresa 1880. godine u Zagrebu.
 
30. rujna 1881. godine   August Šenoa postaje počasni  građanin Grada Zagreba.

Cijele 1881. godine Augustovo zdravstveno stanje sve je lošije. Nastupile su komplikacije upale pluća koju je prohodao nakon potresa.

Unatoč tome, svakodnevno piše Kletvu  sjedeći u svom omiljenom naslonjaču. Kada to više nije mogao diktirao je ženi i sinu Milanu.

August Šenoa umro je u svom domu u Mesnićkoj ulici,  13. prosinca 1881.godine.
Sahranjen je na Mirogoju, 15. prosinca 1881. godine.
Slava Šenoa postala je udovica u 31. godini života  s dječicom Milanom (12), Dragom (11)  i  malim Brankom (2).

U „Narodnim novinama“ od 16. prosinca 1881.g. napisano je:
„Otkada je sahranjen ban Jelačić, Zagreb ne vidje ovako ogromna i ovako sjajna sprovoda, kao što bijaše jučerašnji (15. prosinca 1881.) pok. Augusta Šenoe.—Sprovod je vodio prečastni gosp. župnik i opat Pogledić uz asistenciju još dvojice svećenikah. Skupocien lies od mjeda vozio se u sjajnih četveroprežnih mrtvačkih kolih I. zagr. pogrebnoga družtva. Broj sprovodnikah računa se na 6000 osobah; dobrom trećinom učestvovaše učeća mladež. Može se reći, da je Augustu Šenoi izkazao posljednju počast ne samo čitavi Zagreb, već i čitava Hrvatska, koja je iz svih krajevah bila zastupana po svojih odaslanicih ili družtvih itd.— Za liesom …iza (rodbine) slieđaše velik broj književnih mu drugovah, članovah Matice Hrvatske kojoj je bio podpredsjednikom — U povorci izpred liesa vidjeli smo takodjer mnogo odličnih licah, medju inimi preuzvišenoga g. Ivana Mažuranića — Kad su pokojnikovi ostatci položeni u grob, progovorio je gosp. dr. Ivan Zahar (književnik): ‘—U službi svoga naroda klonule su mu sile, te on u najljepšoj muževnoj dobi svršuje svoj zemaljski put. No dužnostim svojim podpuno je zadovoljio: bijaše ljubezan suprug, dobar otac, vjeran prijatelj. S bogom, mili Auguste! Polažuć tvoje umrle ostanke u cviećem obsipani grob, mi se od njega rastati nećemo, te će ga oblietati naša ljubav i štovanje, dok god bude obasjavalo sunce bieli Grič, tvoj mili zavičaj.« (Prilog k br. 287. Nar. Nov. g.1881.)
Dalje u “Narodnim novinama od 16. prosinca 1881.g. piše: »Danas  u 10 satih prije podne pjevana je velika služba božja u crkvi sv. Katarine za dušu jučer sahranjenoga Augusta Šenoe. Zadušnice je na glavnom žrtveniku služio g. župnik i opat Pogledić, a na ostala četiri žrtvenika služili su ju u isto vrieme četiri svećenika, pokojnikovi prijatelji. Zadušnicam prisustvovaše sva pokojnikova rodbina, članovi ‘Matice Hrvatske’ sa svojim predsjednikom i cielim odborom…Crkva bijaše dubkom puna.«
 

13. prosinca 2011. godine – 130 godina nakon smrti Augusta Šenoe,  mons. prof. emeritus dr. Ivan Golub služio je misu za Augusta Šenou. Evo što je o tome napisao i objavio u „Kolu“ broj 5/2011.,  pod nazivom : „Šenoa kao naš suvremenik – Zapisi uz 130. obljetnicu smrti Augusta Šenoe, potpredsjednika Matice hrvatske i urednika Vijenca“:
“Uz 130. godišnjicu smrti Augusta Šenoe predvodio sam dana 13. prosinca 2011. u 19 sati u akademskoj crkvi  sv. Katarine u Zagrebu pjevanu svetu. Sumisio je mr. sc. / lic. theol. Anđelko Košćak, rektor Nadbiskupskog bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu. Sudjelovao je preč. Vladimir Magić, rektor crkve sv. Katarine. Pjevao je mješoviti pjevački zbor župe svetoga Nikole Tavelića sa solisticom Monikom Cerovčec. Prisutna je bila u ime obitelji Šenoa gospođa Jasmina Reis, sa suprugom i dva sina. Pribivali su potpredsjednici Matice hrvatske, akademik Tonko Maroević i Stjepan Sučić, prof. Poštovatelji uspomene Augusta Šenoe ispunili su klupe a drugi su stajali pod korom.
U propovijedi sam na početku prisutne naslovio »prijatelji«. Rekao sam da smo se okupili oko prijatelja Isusa Krista o spomenu na prijatelja Augusta Šenou, kojega nitko od nas nismo osobno upoznali, ali smo se s njime sprijateljili po njegovim književnim djelima, a »prijateljstvo nadilazi vrijeme i prostor«. Pokazao sam osmrtnicu i ukazao na natpis: »MORS PORTA VITAE »- »Smrt vrata života«. I nastavio:
»Vjerujemo da je kroz vrata smrti, prerane smrti, August Šenoa ušao u život, vječni život. Ušao je ne praznih nego punih ruku, punih književnih djela, romana i pripovijesti, pjesama i osvrta, dobrih djela. Kad je 1880. voljeni Zagreb pogodio nesmiljeni potres August Šenoa, gradski senator, obilazio je ruševine, penjao se na napukle tornjeve, navukao bolest od koje se nije pridigao. Umro je, može se reći, kao izvršitelj dužnosti i žrtva brižljivosti za bližnje. Umro je mlad, premlad. A puno je uradio. Na nj se mogu primijeniti riječi Svetoga pisma, da je u malo vremena ispunio puno godina. ‘August Šenoa najveće je ime hrvatske književnosti XIX. stoljeća’ (Krešimir Nemec). Tko ne zna za Augusta Šenou? Koji grad nema Šenoinu ulicu? Besmrtni je August Šenoa.«
Propovijed sam zaključio riječima: »August Šenoa bio je ono kao božićni dar svojoj ženi Slavici darovao molitvenik ‘Razgovor s Bogom’. Zacijelo je i sam razgovarao s Bogom. Idući ususret Božiću, o 130. godišnjici kako je kroz vrata smrti prešao u život, vjerujemo da u domu Očevu August razgovara s Bogom licem u lice. Amen«.
A prije blagoslova na kraju mise sam kazao: »Lijepo što je pjevački zbor kod mise, gdje su u duhu došašća pjevane adventske pjesme, pjevao neke dijelove – Kyrie eleison na grčkom, Sanctus i Agnus Dei na latinskom. Time je postavljena karika s prvom zadušnicom za Augusta Šenou u ovoj crkvi prije 130 godina. Tada se je naime misa služila na latinskom i na njoj se pjevalo latinski«. Spomenuo sam na kraju da su – kako je zapazio preč. V. Magić – tri svećenika oko oltara ujedno i tri rektora: V. Magdić, rektor akademske crkve sv. Katarine, A. Košćak, rektor Nadbiskupskog bogoslovskog sjemeništa, osmi nasljednik Ivana Goluba na dužnosti rektora Zagrebačke bogoslovije. Spomenuo sam da su zagrebački bogoslovi »Zbor Duhovne mladeži« kod sprovoda na grob Augusta Šenoe položili svoj vijenac.  I sada su današnji bogoslovi na misi za Augusta Šenou zastupljeni po svom rektoru. Zaključio sam riječima: „Vjerujući u općinstvo/zajedništvo svetih kršćana, vjerujemo da je i August Šenoa danas s nama.“

Dokaz da je August Šenoa  i danas s nama, ove su njegove rečenice  iz Diogenesa, historičke pripovijesti XVIII. vijeka , koje je  pisao u 19. stoljeću, a itekako su aktualne i danas. August Šenoa bio je veliki domoljub.  Zagreb i Hrvatsku volio je kao majku, ali  smatrao je  da je samo ona ljubav prava koja nema povez preko očiju, istinska kritika također je znak ljubavi. Ovo je poruka velikog čovjeka koju nam je ostavio u nasljeđe, a koliko nas ima koji smo  tu poruku vidjeli, pročitali, shvatili?

Gledaj oko sebe, gledaj svoje vršnjake, našu mladež. O čem umuje to buduće pleme naše? Ja moram živjeti, vele, jerbo sam živ, pa kad sam već živ, hoće mi se živjeti lagodno. Dobro. A što je lagodono? Čim manje brige, čim manje muke, čim manje posla, čim manje nauke, jer misli  jedu čovjeka. Od misli posijedi kosa. Posao te ubija, nauka muči. A čemu sve to? Život je ko i ljestve, na koje se sve više popinješ, sve sretniji postaješ. Treba li tome rada? Nipošto, tome se hoće junaštva, smionstva, drzovitosti. Da se mukom i naukom može steći sreća, luda je samo utjeha kmetskom sinu. Uspjeh opravdava sve na svijetu, a uspjeti se  može samo pomoću sretnika, koje je visokorođena majka na sreću rodila. Prijateljstvo, rodbinstvo, protekcija pokretačice su svijeta, zato i ne treba muke, ne treba nauke koja sanja uvijek o cilju života, a  napokon nije nego čislo godina, dana i časova, kome je narav propisala među. Ne pita se za cilj, već za  vještinu života.
Eto, kako umuje naša mladež. Zar nije tako? Prosudi posljedice, gledaj u praktički život. Svaki mladić koji je visoka roda zna da mu je na zemlji pričuvano mjesto. On to smatra svojom povlasti, svojim pravom. Ne pita on kakovo je to mjesto, već pita samo  da li nosi zlatnih kamata. Ponudi mu mjesto generala, primit će ga. Ponudi mu mjesto velikog župana, primit će ga. Načini ga opatom, opatovat će. Postavi ga banom, banovat će. Za dužnost ga ne boli glava, za njegove dužnosti neke se brinu kmetački sinovi. Znanja i  ne treba, znanje zamjenjuje vlast, vlasti se ne smiješ opirati.
Mirnom dušom svlače i oblače ti ljudi svakim danom novo ruho, lakoumno skaču od jednom mjesta na drugo. Obiteljska sveza nije im nego sredstvom da okrijepe svoj poveljni ceh, a taj svoj ceh smatraju oni narodom. Skup svojih livada, oranica, vinograda smatraju svojom domovinom. Bezobzirnu svojevolju  smatraju svojom slobodom.
Gdje je tu ona sveopća ljubav koja u svakom čovjeku nazire brata, gdje svaki sve a svi  svakoga ljubiti moraju, gdje heroizam da jedan žrtvuje svoju sreću za sve, gdje sadanji smrtnik  radi za sreću budućih vijekova, gdje ona sveta svijest da i bogataš ima dužnost raditi u društvu za društvo, da mu valja ustrajati i ozbiljno raditi na onom mjestu, na koje ga nuka duša, na kojem ga ima uščuvati vještina?
Malo, ah, vrlo malo toga ima u ovoj zemlji. A zato ide sve na zlo…
A stranac to zna, stranac to vidi. Željan plijena, dovuče se kradomice, pazi i traži, zaviri svakom u dušu, baca posvuda mreže. I koliko je već ugrabljeno plijena, jao, koliko! Gdje spazi slabića, sebičnjaka, priveže mu se za dušu, kupi ga i učini robom tuđe lakomosti. Zašto vrijedimo toli malo?  Jer si sami kopamo grob za tuđu plaću. Zašto nam ne cvate zemlja? Jer slijepi obaramo vlastitom rukom staroslavno hrašće rodnog kraja!

August Šenoa je za svoga kratkog života napravio, napisao  i ostavio nam u nasljeđe  toliko toga da ne bi stalo u dugovječni  život nekoliko ljudi.
Stalno se pitam zašto je moralo biti da umre tako mlad, u 44. godini života?
Ali  kao da je znao da će prerano otići i s kakvim izazovima ćemo se stalno suočavati od  njegovog doba do danas, ostavio nam je veliku poruku, moto svog života:

Oj budi svoj! Al brat ti budi braći,
I radi za svijet, al ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al ne daj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U svojoj svijesti hvala ti na trudu,
S poštena tekar lica teče  pošten znoj,
I nisi brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.

DJELA

Nepotpun popis:

• Naša književnost, 1865.
• Ljubica, 1866.
• Zagrebulje, 1867.
• Kameni svatovi, 1869.
• Zlatarovo zlato, 1871.
• Kugina kuća, 1871.
• Prijan Lovro, 1873.
• ·  Mladi gospodin, 1875.
• ·  Čuvaj se senjske ruke, 1876.
• ·  Seljačka buna, 1877.
• ·  Diogenes, 1878.
• ·  Karanfil s pjesnikova groba, 1878.
• ·  Prosjak Luka, 1879.
• ·  Vladimir, 1879.
• ·  Branka, 1881.
• ·  Kletva, 1882. – posmrtno (dovršio Josip Eugen Tomić)

e-hercegovina.com