Kamen, krš i maslina. Vino, ganga, Neretva. Sve to ima zemlja ta, moja Hercegovina – davno je Mate Bulić opjevao ljepote kršne Hercegovine, koja je posljednjih godina postala nova zvijezda na maslinarskom nebu.

Nekada je to bila postojbina duhana i vinove loze, ali danas je sve drukčije.

Toskana u srcu Hercegovine – tako bi se u najkraćim crtama mogao opisati posjet maslinicima u tom dijelu BiH, piše novinar Slobodne Dalmacije Stanislav Soldo.

On piše kako se vizura okršenih padina posljednjih desetak godina potpuno promijenila.

Tamo gdje ni koza nije mogla kročiti rastu moderni nasadi kakvih se ne bi postidjele ni tradicionalne europske maslinarske regije.

U Hercegovini se nalazi najveći maslinik na Balkanu. Da, dobro ste čuli. Najveći. Nalazi se u Ljubuškom i podignuo ga je Dragan Mikulić na površini većoj od 40 hektara. U njemu rastu sve poznate sorte: oblica, lastovka, levantinka, bjelica… Tu je i moderna uljara koja odmah prerađuje svježe ubrane plodove.

Druga zanimljivost je da je ulje s hercegovačkoga krša, plod višegodišnjeg truda Mirka Škegre, umirovljenog profesora povijesti, dospjelo i do New Yorka, gdje je u jakoj svjetskoj konkurenciji ocijenjeno kao najbolje. Upravo se to ulje, pet puta okićenom zlatnom medaljom, zove “Krš”.

Puno simbolike, ali i truda i rada stalo je u nagrađenu bočicu zlatne tekućine u kojoj se sljubljuju plodno tlo bogato mineralima i hercegovačko sunce, bez kojega nema ulja u okruglim plodovima. Zaljubljenici u mediteransku prehranu i preko Velike bare prepoznali su kvalitetu hercegovačkog ulja, njegovu pikantnost koja ga čini drukčijim od ostalih.

Legenda kaže da je božica Atena iz kapljice vode Grcima podarila stablo masline. Ne zna se tko je prvi u Hercegovini posadio maslinu, ali pouzdano se zna da je u povijesti ovoga kraja bilo i maslina i maslinika.

Istina, s vremenom su duhan i loza preuzeli primat u proizvodnji, ali sada se Hercegovci vraćaju svojim počecima – maslinicima.

– Prve masline imao je beg Kapetanović iz Vitine kod Ljubuškog oko 1830. godine. Drugi beg, Ali-paša Rizvanbegović, sadio je masline na područjima oko Stoca i tjerao ljude da se time bave. Sadio se tada i pamuk i loza. I danas tamo ima selo koje se zove Masline – pojašnjava Škegro povijest maslinarstva.

Njegovi maslinici su u mjestu Radišićima, sjeverno od Ljubuškog, na nadmorskoj visini od 132 do 312 metara, gdje se miješaju mediteranska i kontinentalna klima.

Umočiti komad toploga domaćeg kruha u maslinovo ulje vrhunska je delicija, blagodat za oči i nepce. Kad se tome doda i komad dobra sira i čaša hercegovačkog vina, žilavke, trnjka ili blatine, odležale u drvenim bačvama koje također proizvodi Škegro, sve drugo je suvišno.

Koja je formula za napraviti dobro ulje?

– Za dobro ulje treba dobra maslina. Treba izabrati pravi trenutak za berbu, a masline u Hercegovini dozrijevaju prije negoli u Dalmaciji. Masline sam brao kad je na stablima bilo 33 posto zelenih, isto toliko prošaranih i crnih maslina – naglašava Škegro, čije je ekstra djevičansko maslinovo ulje “Krš” pet puta osvojilo nagradu u New Yorku, na najvećem i najprestižnijem ocjenjivanju maslinovih ulja u svijetu.

– Hercegovina je idealan kraj za maslinarstvo. Zemljište je čisto i nezagađeno pesticidima, puno minerala važnih za rast i razvoj masline. Gnojivo se dodaje u minimalnim količinama jer nije potrebno. Tek malo prihrane preko lista – dodaje Škegro.

Lutajući prekograničnim maslinarskim bespućima, put je novinare doveo u najveći maslinik na Balkanu, veći od 40 nogometnih igrališta.

S njega puca pogled prema snježnom Veležu i sunčanoj Dalmaciji. Vidi se pelješki vrh Sveti Ilija i Vrgorska krajina, kao na dlanu.

– U Hercegovini oblica rađa svake godine. Voli ovdašnju klimu i kamenito tlo. Nema ni bolesti na njoj. Hercegovački maslinari ne znaju šta je paunovo oko. Nema ni mušice. Moliš Boga da bude vruće. Mušica se ne može razmnožiti kad je temperatura viša od 34 stupnja. Ne može se izleći mala jer ne polaže jaja. A to je i najveći problem kada ubode plod masline. Sve svježe i zeleno – ističe vlasnik Dragan Mikulić dok u razgovoru s novinarom obilazi svoj maslinik, koji u rodnoj godini “izbaci” 250 tona maslina.

Tu je i moderna uljara za hladno prešanje, nabavljena u Italiji.

Koliko košta litra ulja?

– Točno 150 kuna. Ne može jeftinije. Sve progutaju Međugorje i Sarajevo. Ljudi više vole ulje od oblice koje je blagog voćnog okusa nego žešće ulje od istarske bjelice – otkriva Mikulić, koji se, osim sa 7000 zdravih i rodnih maslina, ponosi i s bušotinom svježe vode s dubine od 350 metara.

– Koji je to posao bio. Specijalni strojevi su radili – govori Mikulić, te dodaje da veselju nije bilo kraja kada je voda potekla.

Ljubuški ima više vode nego cijeli Izrael, samo je treba znati iskoristiti.

– Bilo bi bolje da sam našao naftu. Bio bih šeik, a ovako sam samo maslinar – dodaje u šali.

Masline u Ljubuškom dobro podnose hladnoću. Ima ih i oko Mostara, što znači da mediteranska biljka uspijeva i na kontinentalnoj klimi.

– Nije važno koliki je led, samo neka je maslina na brigu – tvrdi uzgajivač, po struci trgovac koji se dobro snalazi u maslinarstvu.

Velika je hrabrost bila upustiti se u ovakvu investiciju. Kad je prije 12 godina krenuo u sadnju maslina, ljudi su se čudili, mislili da je lud ili da ima viška novca. Dragan je jednostavno imao viziju koju je pretočio u stvarnost.

Što bi rekli stari Hercegovci koji su sadili duhan i lozu i od toga živjeli?

I ne samo što su masline zagospodarile Hercegovinom, nego i gdje su i na koji način zasađene usred krša koji to više nije. Nema tu ni grama zemlje, samo mljeveni kamen koji se iz godine u godinu obogaćuje malčiranjem maslinovih grana, koje služe kao zelena gnojidba, piše Slobodna Dalmacija, a čitav članak pročitajte OVDJE