Slavna hrvatska književnica Marija Jurić Zagorka preminula je na današnji dan prije 65 godina, 29. studenog 1957. u Zagrebu.

Rođena je 2. ožujka 1873. godine, u plemićkoj kuriji Negovec u blizini Vrbovca.

Osim što je pisala romane koji su dan-danas čitani i popularni, Zagorka se bavila i politikom i ženskim pitanjima.

Dobila je relativno kratko formalno obrazovanje, i premda je Geza Rauch (šef Zagorkinog oca) bio spreman platiti njeno daljnje obrazovanje u Švicarskoj, roditelji su je maloljetnu udali i s mužem poslali u Mađarsku.

Tri godine kasnije pobjegla je od muža i vratila se u Zagreb. I ta će je činjenica kasnije u životu proganjati, jer će neki čak tvrditi da je bijeg od braka za ženu “siguran znak mentalne poremećenosti”.

Odbila je prihvatiti novac od roditelja i odlučila se sama uzdržavati – i to još kao novinarka. Godine 1895. zapošljava se u Obzoru, iako je glavni urednik Šime Mazzura smatrao da je imati žensko u redakciji “kulturni i moralni skandal”.

No, Zagorka je bila predobra novinarka da bi je se riješili, a već i njeni tadašnji romani vidljivo su podizali naklade. Tako se uspjela probiti do položaja u kojem je postala prva politička novinarka u ovom dijelu svijeta, iako je često morala pisati pod pseudonimima, uglavnom muškim.

Od samih početaka zalagala se i za ženska prava, te se tako 1909. godine upustila u slavnu polemiku s A. G. Matošem oko ravnopravnosti spolova.

Povijesne romane – po čemu je danas najpoznatija – počela je pisati oko 1910. godine, i ubrzo joj to postaje glavnim zanimanjem. Građu za svoje romane, što god vam netko rekao, nije isisavala iz prsta, već ju je pronalazila u povijesnim arhivima, kako u Zagrebu, tako i u Beču i u Budimpešti. Kad su, dvadesetih godina, u tadašnjem Jutarnjem listu izašle Grička vještica i kasnije Gordana, Zagorka je među svojim čitateljima zadobila gotovo status fenomena.

Kritika joj, međutim, nije bila sklona, i otpisivala je Zagorkin opus kao šund sve donedavno. Još uvijek nije u potpunosti prevrednovana, a najzanimljivije jest da su je i inače u mnogim stvarima napredni pisci (npr. Krleža) prezirali i otpisivali kao “muškobanjastu babu”. Bar jednim dijelom taj je stav bio uzrokovan i njenim feminističkim angažmanom, piše Milena Benini za VoxFeminae.

Naravno, nimalo nije pomagalo ni to što je bila iznimno popularna kao spisateljica: time je dvostruko uvrijedila establishment, i kao žena i kao autorica “popularnog šunda”.

Još 1925. godine, Zagorka pokreće i uređuje časopis Ženski list, koji će potrajati do 1938. godine, kad pokreće Hrvaticu i uređuje je sve do 1940. Uz još nekoliko književnica, 1936. godine sudjeluje u osnivanju Društva hrvatskih književnica, koje postoji do 1939. godine.

S dolaskom NDH, Hrvatica je zabranjena, a Zagorkina imovina zaplijenjena. Ostavši bez sredstava za život, Zagorka je čak pokušala i samoubojstvo, a preživjela je zahvaljujući potpori – i duhovnoj i financijskoj – svojih vjernih čitatelja.

Nažalost, ni poslije rata nije prošla puno bolje: zbog feminističkog angažmana su joj se mnogi izrugivali ili je proglašavali ludom, iako je u socijalizmu ravnopravnost spolova bila deklarativno de rigueur.

No kad je Slobodna Dalmacija počela ponovno objavljivati njezine romane, bar je vidjela da čitateljstvo nipošto nije izgubila.

Izvor: Vox Feminae