Svjetsko prvenstvo u Kataru završio je slavljem Argentine, a Hrvatska je osvojila novu povijesnu medalju i završila turnir na trećem mjestu s broncom oko vrata, piše hrt.hr.

Po povratku u Zagreb “uhvatili” smo Marka Šapita koji je emotivno proživljavao svaki nastup Vatrenih na Svjetskom prvenstvu te svojim glasom ušao u domove cijele Hrvatske, a njegove reakcije na golove hrvatske reprezentacije brzo su postale hit na društvenim mrežama.

Jesu li slegnule emocije nakon brončane medalje Vatrenih na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru?

Pa jesu… Evo taman smo se vratili još malo umorni od leta, imali smo i neke komplikacije kod dolaska u zračnu luku. Emocije jesu, malo to sve sjeda na svoje mjesto, nama je sve to bilo lijepo pratiti, ovo što se događalo u nedjelju i jučer. Bilo je čak i malo vremena onako da čovjek stane sam sa sobom, tako da zaista jest, slegnuli su se i oni neki prvi dojmovi su samo potvrđeni. Sve skupa je to sjajno djelovalo, što se tiče nastupa Hrvatske, a i što se tiče cijelog tog doživljaja. I ja mislim da je to fenomenalan uspjeh, nama nešto normalno, a nije to nimalo normalno, to je van svake pameti – i dalje tvrdim. Kao što sam rekao, ona utakmica za broncu meni je zbog njih samih drago što su to pobijedili, ništa to ne bi promijenilo, oni su i dalje četiri najbolje reprezentacije, ali radi njih samih bila je važna pobjeda za kraj, tako da njihov dojam bude još bolji, još pozitivniji.

Kakav je osjećaj bio pratiti Vatrene iz dana u dan, kada se dogodio taj trenutak kada ste pomislili da se može nešto ovakvo napraviti?

Pa utakmica s Japanom. Evo, iskreno, zato što ja sam zaista i prije prvenstava očekivao da će oni proć’ tu skupinu. Mislim da su to bila neka realna očekivanja. U redu, ja sam očekivao da će to biti Hrvatska i Belgija, a onda je bilo pitanje te osmine finala, ona je bila skupina s Njemačkom i Španjolskom. Iako sam očekivao da će Japanci nekog od njih “prevariti”, doduše očekivao sam da će “prevariti” Španjolce, a ne Nijemce. Pa onda čak i ako ispadneš od Njemačke i Španjolske u osmini finala ne može ti nitko ništa reći, a ako ispadneš od Japana… Tako da, kad su to dobili, ja sam zaista bio uvjeren i gledao sam Brazilce – radio sam njih i protiv Srbije i Švicarske, bili su fenomenalni, ali znao sam da se protiv njih može igrati, pogotovo kad imaš sjajnu sredinu terena, i ako iskoristiš te neke njihove mane. Ne mogu reći da sam mislio da će ih pobijediti, ali sam se nadao da bi to moglo dobro ispasti. No, ta osmina finala je bila “evo sad su to riješili” i još primiš prvi gol i sve što se izdogađalo kasnije… Tako da to je po meni bio ključan trenutak.

Koja je utakmica bila najstresnija za komentirati?

Svaka je stresna, ali svaka je bila i dodatno stresna. Recimo ta Kanada – primimo gol odmah pa je stres, pa ta Belgija je u principu već eliminacijska utakmica, pa je Japan prva eliminacijska, pa je taj Brazil, ali meni je nekako stvarno bilo najteže bilo raditi Argentinu, nekako cijeli dan mi je bio neki čudan osjećaj. Argentinu je bilo najteže raditi, još pogotovo kad se dogodio taj kazneni udarac, to me i dalje smeta, ne samo oko Hrvatske, nego i neke te druge sudačke odluke, kad misliš da se to s tehnologijom sve rješava, a na kraju ispada još kompliciranije što je potpuno suludo.

Koliko je zahtjevan bio projekt praćenja SP-a, emisija Qatara išla na početku prvenstva praktički cijeli dan?

– Jako… Čak sam u jednom trenutku pomislio da smo pretjerali. Oni početni dani s četiri utakmice u danu, to je jako puno minutaže koju treba popuniti, koja treba dobro izgledati te biti dobro osmišljena. Ja znam da je uvijek lako reći da oni uvijek nešto kukaju, ali mi radimo to s premalo ljudi. Definitivno, jer sam sad tamo vidio iskustva s drugih televizija, ima jako puno televizija koje ljudi mijenjaju na pola, ne kažem da je to dobro – taman se ljudi uigraju, nije ni to idealno, ali ovo strahovito dugo traje, naravno da je blagodat kad imaš svoju reprezentaciju do kraja, ali to traži još dodatni angažman i općenito energiju i radno vrijeme, ali i ta emotivna stalna pražnjenja, to je baš teško. No, da ne ispadne da se žalimo. Sve je to bilo super. Ali, realnost je takva da ti to uzima to puno, ali na kraju, ja sam jako zadovoljan kako je to sve skupa izgledalo, Hvala našim nogometašima što su nam pomogli, to se nemamo što lagati. Naravno da je praćenje prvenstva veće kad oni ostaju do kraja, što je bilo prije četiri i pol godine u Rusiji i sada. No, mislim da je to sve skupa dobro izgledalo, ona neka naša ideja koju smo imali i da s tim nekim pričama dolje ljudima dočaramo kako to sve skupa izgleda u jednoj specifičnoj zemlji u jednom specifičnom vremenu na specifičnom prvenstvu. Jer premalo naših ljudi je to imalo priliku gledati to u Dohi, mi smo imali taj privilegij i mislim da smo ga dobro iskoristili.

Za vrijeme srebra 2018. godine bili ste voditelj i urednik iznimno hvaljene “Zabivake”, a sada se bili na licu mjesta. Koja vam je uloga draža, a koja zahtjevnija?

– Pa meni je draža ova komentatorska uloga i to uvijek govorim. Nekako se tu najbolje osjećam, neki će reći bolje radiš – ovo, neki bolje radiš – ono, neki će reći radi dobro i jedno i drugo, a neki će reći – ne radiš dobro ni jedno ni drugo. Volim taj komentatorski posao i mislim da je to vrh što se tiče sportskog novinarstva, jasno vezano uz televiziju, još kad dobiješ priliku komentirati naše reprezentacije, a ja sam dosad imao priliku komentirati i rukomet i košarku i sad evo i nogomet, još kad je to ovako uspješno, onda je to – to. Naravno da je bilo fantastično raditi i tu Zabivaku, a kao što čujem, i naša ekipa predvođena Balogom i Molnarom je uživala jer smo imali sjajne analitičare. Ali, ja ću uvijek radije uzeti komentiranje utakmice. 

Na društvenim mrežama apsolutni hit su bile vaše reakcije na najzanimljivije trenutke utakmica. Je li teško kontrolirati emocije i ostati smiren kod komentiranja?

Netko mi je poslao poruku: “Nemoj glumiti sad dok te snimaju”, ali zaista nije bilo tako. Ja na tu kameru zaboravim. Moram se zahvaliti Boži Paviću jer on mi je odrađivao tu ulogu snimatelja, cijelo to vrijeme, baš iz razloga – da je nemam brige oko toga. To za mene nije postojalo, možda sam malo izašao iz okvira, ali kad su te eliminacijske utakmice i red je da se izađe iz okvira.

Jeste li dobivali puno poruka zbog povećane popularnosti?

Moj otac ima najviše problema s tim, bacio sam ga u dugove koliko je kava i pića morao platiti. Davno su me naučili da u ovom poslu nećeš biti svima po volji. Ono komentara što je došlo do mene – većina su bili pozitivni. Ja sam zaista uživao, mislim da kad čovjek uživa u svom poslu, i kad voli taj posao da se to i osjeti, još kad imaš ovakav materijal… Ali, nije samo stvar u meni, ja mislim da smo kompletno odradili odličan posao. Ta činjenica da je prvenstvo u jednom gradu nudilo nam je priliku da sve utakmice komentiramo sa stadiona, što je dobro došlo našim komentatorima, vidjelo se da uživaju. Evo Luka (Petrinec, op.a.) nam je radio finale, naš najmlađi komentator, a radio je izvrsno i imao sjajan materijal. Tako da mislim da smo dobro odradili svi te da su i ljudi zadovoljni.

Kakva je bila sama organizacija Svjetskog prvenstva?

Svi znamo priče kontroverze koje su bile vezane uz ovo svjetsko prvenstvo, ja u to ne ulazim. Onog trenutka kad smo došli to pratiti i došli dolje onda smo se morali na neki način prilagoditi toj kulturi, jer svaku kulturu na neki način treba poštovati. Organizacijski gledano – najbolje prvenstvo ikada. Na tu količinu ljudi na jednom ipak manjem prostoru, bilo je minimum problema. Što se tiče našeg posla i igrača bilo je savršeno, sama činjenica da igrači nakon treninga idu u hotel maksimalno pola sata udaljen, nema letova i putovanja… Fenomenalno. To su “olimpijske igre”, ali u izdanju jednog nogometnog natjecanja, nešto jedinstveno. Oni su napravili sedam ili osam remek.djela od stadiona. Bila je priča o točenju pive i alkohola, toga na kraju nije bilo i sve je prošlo u redu, većinom su bili prepuni stadioni, s obitelji i djecom. Bilo je i skupo, naravno. Oni su to organizacijski gotovo pa savršeno izveli, i koliko čujem vrlo brzo ide njihova kandidatura za Olimpijske igre 2036. 

Po kojem trenutku ćete najviše pamtiti ovo SP? S hrvatske strane, ali i one druge – svjetske perspektive? Messi?

Sa svjetske ću pamtiti opsjednutost Messijem, to je došlo zbilja otišlo preko granice. Prije sam rekao, ako ne Hrvatska, nek’ bude Argentina, ali zbilja su ga pretjerali. To je momčadski sport, ne bi on to mogao sam. S naše strane, nama je ovo normalno. No, ljudi ovo nije nimalo normalno! U jednom trenutku sam zbilja pomislio da ćemo biti svjetski prvaci. Nažalost, to polufinale nije prošlo. Ako hoćeš jedan poseban trenutak, onda je to Petkovićev gol – jer to je Brazil. To je Brazil kojeg su svi vidjeli u finalu. Drago mi je što sam tvrdio između dva produžetka da nije gotovo jer se vidjelo na njihovim reakcijama dolje da nitko nije potonuo. Najbolje od svega je kad su dali naši prvi gol i onda išli dati drugi… Eto, to je možda jedino bolje od Petkovićevog gola.

Svjetsko prvenstvo 2026. godine je u Kanadi, Meksiko i SAD-u – idemo onda to po zlato?

Sve je stvarno moguće. Pusti četiri godine, hajdemo mi za dvije. Ja sam stalno tvrdio da smo mi imali Perišića lani protiv Španjolske, mi bi i Španjolce bili dobili, i tko zna gdje bi to onda završilo. Jednom je slučajnost, dvaput više nije. Ljudi moraju shvatiti da reprezentativni i klupski sport praktički nije isti sport. Tako da pusti četiri, idemo mi prvo na Europsko u Njemačkoj, tamo će biti naših navijača kao tu Argentinaca. Skroz druga priča. I zbilja mislim da će Modrić to igrati… Mogli bi satima o tome pričati, Perišić igra beka bez prigovora, Kovačić… Svaka im čast, to je jedino što im mogu reći.

e-hercegovina.com