Većina života većine ljudi odvija se po društvenim mrežama. Tu se trguje, posluje, zabavlja, informira, druguje, ljubuje, pljuje, žaluje… a, bogme i ubija.
Nedavno je policija, kažu upućeni, locirala tisuće voajera-foteljaša koji su iz skrovitosti doma, pratili, a neki i bodrili, podržavali, odobravali i ohrabrivali brata po izopačenosti koji je, njima za ljubav, uživo prenosio višestruko ubojstvo.
Baš mu se, veli, nešto pripucalo.

A, pusti obožavatelji pomamno lajkaju zamirući od uzbuđenja. Boje se da im se “junak” ne predomisli, pa ga sokole držeći palčeve da pokoka sve „gadove“ koji mu nisu po ćeifu. To je reć frajer! I sami bi rado bili takvi samo da imaju petlje.

Ne veli se uzalud da prilika čini lopova. Kad bi imali priliku da prođu nekažnjeno mnogi bi bili i lopovi i gadovi i ubojice… Biblija o tome govori kad kaže: „Gdjekoga siromaštvo brani od grijeha“. Zastrašujući je broj pratitelja ubojstva uživo. Bilo bi ih vjerojatno i više da su svi imali tu priliku.

Bolesnici se raspomamili. Sladosteasno prate. Bodre. Lijepe lajk na lajk. Pravi obožavatelji! Ne štede truda. Ne zovu policiju. Nisu ludi da si uskrate takvo uzbuđenje! I k tome besplatno. Ta, bili bi voljni i masno platiti za takvo nešto, u to nema sumnje.
Današnjeg robotski ravnodušnog čovjeka nema se čime prodrmati iz letargije do nečim ovakvim.
Poremećenih je doduše oduvijek bilo i bit će, ali da ih je toliko na jednom jedinom FB-profilu…! Jezivo !

Veliki broj čitatelja portala ovakve i slične objave zakiti smajlićima, poput najnovijih objava o tuzi nesretne majke ubijenog grčkog mladića, a najveći broj reakcija je smijeh. Nedvojben simptom potpune duhovne i moralne apokalipse. Potop humanosti.
Crna je smrt kanda ponovno zahvatila čovječanstvo – ovaj put hametice čerečeći duh. Quo vadis, čovječe, za Boga miloga!?

Ako mene pitaš, ove kojima su članci o ubojstvima smiješni, trebalo bi locirati, pa zajedno s onim pratiteljima i onime koga su pratili, strogo izolirati na kakav daleki, pusti otok da uživaju isključivo u sebi sličnima. Teško da bi ikome nedostajali. Ni rođenoj majci, valjda.
Kad smo već kod majki… na pamet mi pada sumorni roman „Zapisi iz mrtvog doma“, F. M. Dostojevskog.

Zgrožen svirepim ubojstvom jednog robijaša, izražava to nijemim krikom nad svijetom s one strane srca i duše: „Pa, i on je imao majku!“ – zdvojno ponavlja kao osudu. Kao kletvu. Kao molitvu.

Avaj, i spomenuti monstrum je „imao majku„ na njenu žalost, pa čovjeku dođe da se nad njom rasplače. Još jedan razlog zbog kojega nitko ne bi trebao podržavati nasilje ni nad kim, pa čak ni nad tim jadnicima koji su kao i normalni ljudi imali, ili imaju, majku i unatoč toga postali raščovječene kreature.
Ta, zatvori i robije ionako ništa ne mijenjaju budući se karakter ne mijenja silom, niti se silom može utjerati zakržljala čovječnost.

Tko zna, možda bi se među sebi jednakima poželjeli trunke ljudskosti. Ili ne bi. Svejedno.
Nije li kadar ponašati se ljudski, nije mu mjesto među ljudima.

Objava Ako mene pitaš: Quo vadis, čovječe pojavila se prvi puta na Tomislav City.