Nadležni
u
BiH
postigli
su
dogovor
o
realizaciji
inicijative
koja
će
našoj
zemlji
konačno
trasirati
put
ka
članstvu
u
Eurotransplant,
što
je
otvorilo
pitanje
toga
gdje
se
trenutno
nalazimo,
stavljajući
opet
u
fokus
život
pacijenata
koji
čekaju
na
transplantaciju
organa,
piše
Klix.

Naime,
Predstavnički
dom
Parlamentarne
skupštine
BiH
je
prije
skoro
godinu
i
po
dana
usvojio
poslaničku
inicijativu
Saše
Magazinovića
kojom
se
zadužuje
Vijeće
ministara
BiH
da
Međunarodnoj
fondaciji
za
razmjenu
organa
Eurotransplant
uputi
pismo
namjere
za
pridruživanje
naše
zemlje
toj
organizaciji.

Prema
riječima
Magazinovića,
nakon
brojnih
sastanaka,
stavovi
su
konačno
usaglašeni
te
je
prije
nekoliko
dana
postignut
dogovor
entitetskih
ministara
zdravstva
Nediljka
Rimca
i
Alena
Šeranića
te
ministrice
civilnih
poslova
BiH
Dubravke
Bošnjak
u
vezi
s
realizacijom
inicijative.

“Ukratko,
Bosna
i
Hercegovina
konačno
kreće
na
svoj
put
ka
članstvu
u
Eurotransplantu.
To
znači
da
će
veliki
broj
građana
kad
pristupimo
Eurotransplantu
imati
mnogo
veće
šanse
za
izlječenje
i
normalan
život.
To
znači
i
razvoj
transplantacijske
medicine
u
našoj
zemlji”,
poručio
je
zastupnik
SDP-a.

Oglas

Iz
Udruženja
dijaliziranih
i
transplantiranih
bolesnika
Federacije
BiH
pozdravljaju
ovaj
korak,
međutim,
ističu
da
je
naša
zemlja
i
dalje
veoma
daleko
od
pridruživanja
Eurotransplantu.

Kako
kažu,
postoje
brojni
kriteriji
koje
BiH
mora
ispuniti,
a
među
najznačajnijim
je
broj
kadaveričnih
transplantacija
i
organa
sa
kojima
ona
raspolaže.

“Mi
smo
na
jednom
početku,
lično
nas
je
obradovala
inicijativa
koja
je
usvojena
jer
napokon
se
nešto
pokreće
na
državnom
nivou.
Ali,
objektivno
govoreći,
mi
smo
veoma
daleko
od
ulaska
u
Eurotransplant
jer
on
ne
prepoznaje
samo
administrativne
stvari.
Tu
je
primaran
broj
transplantacija
i
preminulih
donora
na
milion
stanovnika”,
kaže
za
Klix.ba
Tomislav
Žuljević,
predsjednik
Udruženja
dijaliziranih
i
transplantiranih
bolesnika
Federacije
BiH.

A
kada
je
riječ
o
transplantacijama,
njihov
broj
ne
ide
u
prilog
priči
o
članstvu
u
Eurotransplantu.
Naime,
samo
u
Federaciji
BiH
prošle
godine
je
urađeno
njih
16
i
to
deset
u
Univerzitetskom
kliničkom
centru
u
Tuzli
te
šest
u
Kliničkom
centru
Univerziteta
u
Sarajevu.
Od
njih
16
svega
četiri
transplantacije
su
urađene
izuzimanjem
organa
od
preminule
osobe.
I
to
je
ono
na
čemu
insistira
Eurotransplant.

Oglas

“To
je
veoma
malo
jer
Eurotransplantu
se
ne
možemo
približiti
bez
dvadesetak
kadaveričnih
transplantacija.
Dakle,
mi
možemo
imati
stotine
transplantacija
od
živih
donora,
ali
to
ne
mijenja
priču
prema
Eurotransplantu
jer
on
ne
broji
takve.
To
je
zapravo
organizacija
za
razmjenu
organa,
a
mi
ih
nemamo.
To
je
jedan
od
naših
većih
problema”,
navodi
Žuljević.

Unazad
nekoliko
godina
u
našoj
zemlji
su
se
stvari
u
kontekstu
obavljanja
transplantacija
počele
pomijerati
s
mrtve
tačke.
Nakon
višegodišnje
stagnacije,
tokom
pretprošle
godine
obavljeno
je
njih
deset,
dok
je
za
šest
više
u
2023..

“To
je
i
dalje
nedovoljno
jer
mi
imamo
veliki
broj
pacijenata
koji
čekaju
na
transplantaciju
organa.
Kada
je
riječ
o
bubrezima,
mi
na
listi
čekanja
imamo
nešto
više
od
200
pacijenata
,
novu
jetru
čeka
35,
srce
okvirno
30
te
njih
35
rožnicu”,
ističe
Žuljević.

U
Federaciji
BiH
se
blizu
dvije
hiljade
bubrežnih
bolesnika
nalazi
na
hemodijalizi,
a
na
pitanje
zbog
čega
broj
onih
na
listi
čekanja
nije
veći,
Žuljević
odgovara
da
razlog
leži
u
nedostatku
nade
da
će
jednoga
dana
dobiti
poziv
za
transplantaciju.

Oglas

Da
biste
došli
na
listu
čekanja,
vi
morate
obaviti
obradu
koja
podrazumijeva
prilično
kompleksne,
a
u
nekim
slučajevima
i
veoma
nelagodne
pretrage.
Ti
pacijenti
zapravo
neće
da
se
podvrgavaju
neugodnostima
kako
bi
se
stavili
na
listu
koja
u
konačnici
ne
daje
potpunu
šansu
za
transplantaciju”,
naglašava
sagovornik
portala
Klix.ba.

Dok
svi
sa
liste
očekuju
taj
poziv
i
priliku
za
novi
život,
prolaze
kroz
prilično
mučne
periode.
Kako
to
sve
izgleda
na
svojoj
koži
je
osjetio
i
naš
sagovornik.
Za
razliku
od
većine,
on
je
prije
nekoliko
godina
izvršio
transplantaciju
bubrega
i
to
nakon
14
mjeseci
dijaliziranja.

“To
su
vam
životi
bez
života.
Zapravo,
jedan
dan
ste
na
dijalizi,
a
drugi
niste.
Samo
što
se
oporavite
vi
ponovo
morate
na
dijalizu,
odnosno
teške
i
iscrpljujuće
tretmane
sa
čestim
oscilacijama
pritiska
u
krvi
i
drugim
neželjenim
pojavama.
Vi
ste
četiri
i
po
sata
privezani
za
aparat
kako
bi
se
očistila
ta
‘prljava
krv’,
što
će
vam
u
konačnici
koliko-toliko
omogućiti
funkcioniranje”,
nastavlja
Žuljević.

Hemodijaliza
u
razvijenijim
zemljama
je
prijelazno
rješenje
od
dijagnoze
do
transplantacije,
dok
u
BiH
predstavlja
konstantu.
I
pored
svega,
bubrežni
bolesnici
se
nalaze
u
povoljnijem
položaju
u
odnosu
na
one
koji
čekaju
novu
jetru,
srce
ili
rožnice.

Oglas

“Svi
oni
su
svakoga
dana
sve
bliže
onom
najgorem
scenariju,
a
posebnu
su
u
teškom
stanju
jetreni
bolesnici.
Oni
u
posljednje
vrijeme
pokušavaju
naći
rješenje,
tako
što
im
njihovi
bliži
članovi
porodice
daju
dvije
trećine
jetre.
To
je
opasno
rješenje,
a
ono
se
ne
realizira
u
BiH,
već
u
inozemstvu.
Kada
je
riječ
o
srčanim
bolesnicima,
neki
od
njih
dođu
do
mehaničke
pumpe
koja
je
veoma
skupa,
a
putem
nje
kupuju
vrijeme,
nadajući
se
transplantaciji
negdje
u
inozemstvu
jer
se
ti
zahvati
ne
rade
kod
nas”,
ukazuje
Žuljević.

Problemi
vezano
za
transplantaciju
organa
u
BiH
se
vežu
jedan
na
drugi,
a
prema
upozorenju
Udruženja
dijaliziranih
i
transplantiranih
bolesnika
FBiH,
ljekari
u
našoj
zemlji
usljed
nedostatka
obavljanja
ovakvih
zahvata
gube
rutinu
u
radu.
Naglašavaju
da
su
zbog
toga
klinički
centri
izgubili
povjerenje
pacijenta,
koji
su
postali
ogorčeni,
frustrirani,
inferiorni,
ali
i
u
strahu.

“Mi
u
BiH
imamo
i
Donorsku
mrežu
koja
je
nevladina
organizacija,
a
koja
radi
podizanju
svijesti
o
važnosti
donacije
i
transplantacije
organa,
ali
ona
je
pred
gašenjem
jer
nema
podršku
institucija
i
ustanova.
Nažalost,
ako
ne
dođemo
do
određenih
finansijskih
sredstava
u
narednih
mjesec
ili
dva
ona
će
nestati.
Ako
se
ona
u
konačnici
ugasi,
transplantacijski
program
u
BiH
će
tek
onda
doći
u
problem”,
upozorava
Žuljević.

Oni
koji
čekaju
na
novi
organ
poručuju
da
transplantacija
u
našoj
zemlji
mora
biti
prioritet
i
ne
bi
trebala
imati
alternativu
u
drugim
klinikama
izvan
BiH,
osim
u
slučajevima
kad
se
ne
može
uraditi
ovdje.

Oglas