Emina

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
— Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…

Ja joj nazvah selam. Al’, moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa kô zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’!…

Emina – analiza pjesme

Emina je popularna pjesma u Bosnu i Hercegovini često pjevana, ali malo tko zna da je za riječi zaslužan pjesnik Aleksa Šantić. Iako je nastala po određenim pravilima i pravi je književni tekst, ona je ipak narodna pjesma – sevdalinka.

U pjesmi se osjeća i čuje jezična aritmija, odnosno smjenjuju se dva međusobno oprečna glasa koja se sudaraju.

U prvoj strofi pjesme, jezik je svečan i poetičan. Jedna rečenica unosi ravnotežu u pjesmu i proteže se četiri stiha. Sastoji se od turcizama koji su sastavljeni u rime.

Boravak u “hamanu” čovjeka čini ranjivim i erotski osjetljivim. Imam je opisana kao institucija koja stoji u tišini kao prepreka prema pjesnikovom ostvarenju ljubavne čežnje. Ona je jedna vrsta zida koji ne vidi između pjesnika i djevojke. Uočimo rimu hamama-imama koja je zatvorila krug temeljen na jedinstvu.

U prvoj verziji pjesme, ona nije bila odijeljena na strofe, no moramo reći da je to bilo bitno jer tako prva i druga strofa dolaze u suprotstavljeni odnos. One su ispričane različitim glasovima i na početku nam odmah daju na uvid dva suprotstavljena govora.

U prvoj strofi vidi se čist jezik, u ravnoteži. On je pojačan svečanom dikcijom, odnosno doza poetičnosti je stavljena na višu razinu. Tako je i riječ “aman” postala “haman”, a time je uklonjen prizvuk da pjesmu ne priča osobno pjesnik. Isto tako “imam” je u originalnoj verziji pjesme bio “Abdul”, da bi na kraju postao “stari”. Ime je uklonjeno kako ne bi smanjivalo svečanost. Također, pridjev “stari” pojačava autoritet.

Posuđeni motivi sevadlinke u konačnoj su verziji nestali ili su svedeni na najmanju mjeru koja ne može ugroziti pjesmu. Pjesma je dobila samostalnost koju prije toga, u prvoj verziji, nije imala. Sve učinjene dorade danas su pjesmi dale čistoću i jedinstvo, koju nije imala.

U drugoj strofi stihovi mogu snažno djelovati na čitatelja iz razloga što se miješa poetični i prozaični govor.

“Ja, kakva je pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…”

Druga strofa razlikuje se od prve što donosi isprekidan govor pun uzvika. Stihovi više nisu pjevni kao u prvoj strofi. U drugoj strofi pjesnik nam priča kako bi se oslobodio pritiska emocija.

“Emina” se može okarakterizirati kao dvojezična, odnosno dvoglasna pjesma. U kasnijim doradama možemo uočiti da pjesnik u drugoj strofi nije ništa mijenjao, čak ni zarez. Očito je smatrao da je cijela druga strofa u potpunosti pogođena.

Pridjev “pust” dva puta se javlja, i to tijekom opisa Emine koja je pusta, a nakon toga i njezine “pleći”. Pridjev nam u ovom slučaju ne govori ništa konkretno o djevojci već nam govori što pjesnik osjeća iznutra, u svojoj duši. On nam govori o njegovim osjećajima čežnje, iznenađenja, ali i žudnje i zaprepaštenja koje je osjetio kada je ugledao djevojku.

U pjesmi nema pravog opisa djevojke, ništa iz stihova ne doznajemo. Znamo samo da njezine kretnje i njezina pleća na pjesnika jako djeluju, u toj mjeri da je on njome i njezinom ljepotom opčinjen. Jedini detalj koji nam pjesnik daje u pjesmi su “pletenice guste”. Pletenice postaju glavni izvor događanja u pjesmi. No, ipak, na kraju nas pjesnik navodi na duhovno i daje nam do znanja da ono što je u duši može nadživjeti vanjsku ljepotu, peše portal moja laktira.com.

Aleksa Šantić – biografija

Aleksa Šantić bio je bosanskohercegovački pjesnik i akademik srpske nacionalnosti. Od 1904. do 1912. godine nastale su njegove najljepše pjesme. Njegova poezija i pjesništvo najbolje se mogu opisati kao spoj tradicije i modernosti toga doba. Njegova uspješnost u književnom životu bila je obrnuto proporcionalna privatnom životu, koji na kraju završava u razočarenju, tuzi i bolesti sa svega 56. godina života od tada neizlječive bolesti.

Obrazovanje

Završio je trgovačku školu u Trstu, budući da je iz trgovačke obitelji koja nije imala razumijevanja za njegov pjesnički poziv.

Privatni život

Rodio se u Mostaru 27.5.1868. godine. Život je proveo u rodnom Mostaru, a nakon smrti njegovog oca brigu o obitelji preuzima očev brat. Aleksa je imao dva brata, Jeftana i Jakova te sestru Radojku. Ona se udala za njegova prijatelja Svetozara Ćorovića.

Ljubav prema pjesništvu dijelio je s bratom Jeftanom, ali on nije uspio dostići uspješnost Alekse te je njegovo pjesništvo bilo manje poznato.

Po pitanju ljubavnog života, Šantić se vrlo mlad već zaljubljuje u Anku Tomlinović. No, nju ostavlja zbog pritiska svoje pravoslavne obitelji koja nije odobravala njegov izbor. U tom trenutku života bio je vrlo razočaran sa sobom i smatrao se velikim kukavicom. Anka je bila njegova velika ljubav i posvetio joj je brojne pjesme, no njihova ljubav nije bila moguća u to vrijeme. Ona je na kraju otišla iz Mostara i udala se za starijeg gospodina iz Zagreba.

Ipak, spletom okolnosti, Aleksa Šantić nešto kasnije upoznaje Mostarku Zorku Šolu, koja ga napušta i ostavlja slomljenog srca. Upravo je njegov nesretni ljubavni život bio inspiracija za njegovu ljubavnu poeziju.

Mnogi su mislili kako je Šantić bio zaljubljen i u Eminu kojoj je posvetio svoju poznatu pjesmu „Emina“, međutim ona je imala tek jedanaest godina kada je pjesma objavljena. Pjesma je nastala kao rezultat narudžbe beogradskog lista, a cilj je bio opisati Bošnjake iz toga kraja. Iako je riječ o ljubavnoj pjesmi, ona nije napisana iz ljubavi prema Emini.

Aleksa Šantić preminuo je od tuberkuloze 2.2.1924. godine u Mostaru.

Posao

Aleksa Šantić se po završetku trgovačke škole vraća u rodni Mostar gdje postaje predsjednik Srpskog pjevačkog društva „Gusle“. Takva pozicija bila je od iznimne važnosti za upoznavanje poznatih književnika toga doba poput Svetozara Ćorovića, Jovana Dučića, Osmana Đikića i drugih. Upravo kretanje u takvim književnim krugovima doprinijelo je pjesničkom razvoju Alekse Šantića.

Osim pjesničke i književne angažiranosti, s piscima svoje generacije Svetozarem Ćorovićem i Jovanom Dučićem imao je veoma važnu ulogu u borbi za narodna prava, a osim toga bio je i vrlo značajna ličnost u borbi protiv austrougarske okupacije BiH.

Šantićeva poezija puna je ljubavnog naboja i tužnih emocija koje je vjerojatno crpio iz svog nesretnog ljubavnog života. Njegov najveći strani uzor bio je Heinrich Heine, a od domaćih Vojislav Ilić i Jovan Jovanović – Zmaj. Njegova ljubavna poezija razvijala se također pod utjecajem bošnjačkih ljubavnih pjesama tj. sevdalinki. Također, osim sevdalinki, poseban utjecaj je imala čitava narodna književnost, uključujući i baladu, romansu te narodnu epsku pjesmu.

Atmosfera Šantićevih ljubavnih pjesama tipična je bošnjačka, prožeta baštama i beharima, a djevojke koje se pojavljuju kao likovi vrlo su izazovne i bajkovite, ali pomalo mistične. Također, vrlo prisutan motiv njegovih pjesama je upravo motiv čežnje. Jedna od takvih najpoznatijih je pjesma „Emina“.

“Emina” je prvotno objavljena 1902. godine i to u časopisu “Kolo”. Tek šest godina poslije Aleksa Šantić odlučio ju je izmijeniti i postaviti u knjigu “Pjesme”. U posljednjoj verziji ispala je mnogo sažetija, ali prema brojnim književnim kritičarima i puno bolja od prve verzije. Upravo te promjene dokazuju kako se Šantić razvijao kao pjesnik i kako je radio na svom pjesničkom umijeću.

Spomenuta pjesma jedna je od njegovih najuspješnijih i najpoznatijih pjesama.
Što se tiče glavnih motiva njegove poezije, pjesnik svoje drage promatra iz sjene pa često upravo motiv ljubavi prerasta u tugu zbog neostvarene i nesretne ljubavi. Osim motiva ljubavi i čežnje, druge Šantićeve pjesme imaju rodoljubni karakter.

Pjesma takvog karaktera, naziva “Ostajte ovdje”, objavljena je 1896. na prvoj stranici u prvom izdanju časopisa „Zora“ koji je Aleksa Šantić 1986. godine u Mostaru osnovao s Jovanom Dučićem i Atanasijem Šolom.
Njegova najznačajnija djela su zbirke pjesama: „Pesme“ (1891, 1895, 1901, 1908, 1911), „Na starim ognjištima“ (1913.), „Pjesme“ (1919.) , „Pjesme“ (1925.). Osim zbirki pjesama pisao je i drame u stihu: „Pod maglom“ (1907.) „Moja otadžbina“ (1908.), Hasanaginica (1911.), Anđelija (1912.).

1907. Mostar ga je izabrao kao jednog od svoja četiri predstavnika za prvu skupštinu Narodne organizacije. Međutim, već godinu dana kasnije Šantić se krenuo razbolijevati. Tijekom Prvog svjetskog rata biva zatvoren te optuživan zbog svojih pjesama. No, završetkom rata izabran je u Mostaru za člana Srpskog odbora. Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3.2.1914. godine.

Najveća postignuća

Godine 1896. osnovao je književni časopis Zora, zajedno s Dučićem i Atanasijem Šolom. Taj časopis izlazio je bez prekida do 1901. godine. Pratio je književne teme s južnoslavenskih prostora, ali i s europske književne scene. Vlada u to vrijeme nije dopuštala nikakvo političko uplitanje u časopisima pa je „Zora“ od samih početaka bila vrlo književno orijentirana.
Šantićev život poslužio je kao osnova za filmsku biografiju Moj brat Aleksa. Glavnu ulogu igrao je srpski glumac Branislav Lečić. Film Moj brat Aleksa rađen je u suradnji sarajevske produkcijske kuće „Forum“, televizije Sarajevo i televizije Ljubljana. Film je premijerno prikazan 1991. godine.
Lik Alekse Šantića nalazi na 10 konvertibilnih maraka. Jedno selo u Somboru u Vojvodini nosi njegovo ime, a u rodnom Mostaru nalazi se njegov kip u prirodnoj veličini. Smješten je parku koji nosi njegovo ime, a pored njega se nalazi i kip Emine, piše portal biografija.info.

e-hercegovina.info