U Hercegovini se duhan sadio na svakom koraku, a pamti se i vrijeme kada je slobodna trgovina bila zabranjena, pa su tada mnogi Hercegovci pješice išli prodavati svoj duhan u Bosnu, natrpali bi torbe duhanom i išli u naporne i opasne avanture.

Nosilo se i po kiši i po mrazu, ali bili su fizički spremni. Obitelj je kući čekala i trebala novac, no bilo je i onih koji se s takvih putovanja nisu vratili.

Naime, kontrolu nad duhanarima danonoćno su vršili financi koji su bili čak i naoružani te su imali zakonsko pravo i oružje koristiti nad krijumčarima.

U monografiji ”65. godina od utemeljenja Duhanskog instituta Mostar” navedeno je kako je u kolovozu 1919. petnaestak švercera duhanom iz Vitine i Grljevića ponijela je duhan prema Bosni.

Njih su u zasjedi na Rosuljama (šuma – gvozd) između Drežnice i Rakitna 8. kolovoza dočekali financi iz Poklečana u Rakitnu pod zapovjedništvom narednika Josipa Svatoša.

U nastaloj pucnjavi ubili su dvojicu braće Antu i Matu Lozu iz Vitine i Matu Sušca iz Grljevića.

Više od stoljeća nakon stradanja, ove hercegovačke duhandžije su dobile su svoj spomenik.

Spomenik u obliku torbe u kojoj su nosili duhan i kapa na torbi isklesano od kamena podignuto je na mjestu stradanja.