“Ti koja imaš nevinije ruke” Vesna Parun

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Ti koja imaš nevinije ruke – analiza pjesme

“Ti koja imaš nevinije ruke” je pjesma koja zajedno s pjesmom “Da si blizu” pripada zbirci “Crna maslina”.

U ovoj pjesmi vidimo sudbinu pjesnikinje kao snažne žene koja je svjesna svog gubitka i svojih slabosti o kojima govori bez imalo srama i iz njih izlazi uzdignuta čela. Kroz cijelu pjesmu imamo osjećaj kao da ljepote života za nju više nema, a svoje stihove izgovara s bolnom iskrenošću. Nema tu nikakve ljutnje ni gordosti, ni mržnje, već samo iskrene molbe.

Ova pjesma je jedna od najljepših ljubavnih pjesama ikada napisanih, jer iako ne govori o sretnoj ljubavi, govori o onoj vrsti ljubavi gdje, ako nekoga stvarno voliš onda ćeš ga pustiti da ode, bez obzira na to kako ćeš se ti osjećati zbog toga.

Pjesma se sastoji devet strofa, a broj stihova u svakoj strofi nije jednak, pa tako u prvoj i trećoj strofi imamo osam stihova, u drugoj sedam, u četvrtoj, petoj, šestoj i sedmoj šest stihova, u osmoj deset, dok je u zadnoj strofi svega tri stiha. Stihovi nisu vezani rimom.

Već u prvom stihu vidimo da se pjesnikinja obraća drugoj ženskoj osobi za koju govori da je bolja od nje: “Ti koja imaš ruke nevinije od mojih”. Obraća joj se s molbom na usnama da usreći čovjeka kojeg ona nije mogla i da ostane uz njega kad već ona nije ta koju on želi:

“Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
I tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak njegovim mislima (…)
Onda ostani pokraj njega (…)”

Ovdje vidimo kako je pjesnikinja iskoristila imperativ kako bi rekla toj drugoj osobi, suparnici, da ostane uz njezinu ljubav. Međutim, u nastavku slijedi i prijetnja i upozorenje:

“Boj se jeka što se približavaju
nedužnim posteljama ljubavi.”

U četvrtoj strofi pjesnikinja govori kako drugoj ženi kako se ne treba ničega bojati, jer je ona ona već ukrotila žedne zmije i prijazne guštere u kojima možemo vidjeti zavidne ljude.

“(…)Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.”

U petoj strofi je prikazana snažna pjesnička slika u kojoj pjesnikinja suparnici ostavlja ono najbolje od sebe, ono za što je živjela:

“Neka ti miriši cvijeće koje ja zalijevah
svojim suzama.”

U sljedeće dvije strofe iskazuje žaljenje za neispunjenom budućnošću koju je mogla doživjeti s njime, ali isto tako i žalost što neće biti u mogućnosti jednog dana djeci koju bi imala s njim ispričati priče koje je već imala u svojoj glavi.

Osma i deveta strofa opet započinje stihom “Ti koja imaš ruke nevinije od mojih”. U osmoj strofi  pjesnikinja moli za dopuštenje:

“Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine (…)”

Pjesma završava molbom i imperativom suparnici da ostane kraj tog muškarca:

“(…) ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!”

Vesna Parun – pjesnikinja nepokolebljiva duha

Unatoč teškim prilikama u kojima je provela veći dio života, Vesna Parun bila je jedna od najvećih hrvatskih pjesnikinja i književnica uopće, čiji će stihovi još dugo grijati naša srca.

Odmalena upoznata sa siromaštvom, Vesna Parun rođena je na otoku Zlarinu 10. travnja 1922. godine. Obitelj je živjela u skromnim prilikama, u neprekidnom strahu od gubitka posla Vesninog oca koji je skrbio za obitelj, promijenivši velik broj radnih mjesta. Osnovnu školu je pohađala na otoku Visu, a gimnaziju u Splitu. Vesna je od malih nogu oduševljavala nastavnike bistrinom, željom za učenjem i ljubavlju prema poeziji. Svoje prve stihove objavila je još kao djevojčica u dobi od deset godina u školskom časopisu “Anđeo Čuvar”, pjesmu pod nazivom “Pramaljeće”.

Nakon mature, odselili su u Zagreb, gdje je upisala studij romanistike na Filozofskom fakultetu, a nakon njega i studij filozofije, ali ih nikada nije privela kraju. O svome obrazovanju znala je reći: “U školi se moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu – gotovo ništa!”

Njezin život obilježio je niz nesretnih ljubavi, koje su joj, uz obolijevanja, otežale studij. Tih godina započela je vezu s Bračaninom Pjerom Breškovićem, koja je nesretno završila nakon više od 15 godina. Ostavljena zbog druge žene, Vesna prolazi kroz teško životno razdoblje, prekida studij, ali i piše jednu od svojih najproslavljenijih pjesama “Ti koja imaš nevinije ruke”, posvećenu upravo nesretnoj bračkoj ljubavi.

Godine 1947. objavljuje svoju prvu zbirku poezije Zore i vihori u kojoj je odredila svoj pjesnički stil, osjećajan i liričan, u kojem dominiraju ljubav i doživljaj prirode. Premda tadašnja politika nije bila zadovoljna njezinom poezijom, to ju nije pokolebalo. Nastavlja pisati i objavljuje zbirke Crna maslina (1955.), a potom i Ropstvo (1957.), Pusti me da otpočinem (1958.) i Ti i nikad (1959.) u kojim se potvrđuje kao pjesnikinja zaokupljena ljubavlju i koje su joj priskrbile veliku popularnost.

Nakon neuspjele veze s Pjerom, sreću nalazi u braku s Ljubomirom Žekovom zbog kojeg seli u Bugarsku, gdje je provela razdoblje od 1962. do 1968. godine. Iako se uklopila u tamošnje društvo, jezik i kulturu te prema njenim riječima, živjela kao Bugarka, ni to razdoblje ne prolazi bez nevolja. Vraća se u Zagreb nakon razvoda, siromaštva i političkih afera. Vrlo osobna pisma koja je razmjenjivala s Velijem Čauševim, iz razdoblja života koje je provela u Bugarskoj, objavljena su nakon njezine smrti u knjizi Bugarska odiseja Vesne Parun.

Njezino zrelo stvaralaštvo obilježilo je satirično ozračje, s dodatkom kritike suvremenog društva. Najbolji primjer satire koji je izdala jest Pelin basne iz 1998. godine. Usprkos zaokretu pjesničkog stila, i dalje se vraćala ljubavnoj tematici, metafizičkom i nostalgičnom ozračju koji su obilježili njezin rad. Ostvarila je i najopsežniji sonetni opus u modernom hrvatskom pjesništvu, objavivši zbirke Sto soneta (1972.),  Salto mortale (1981.) i Sonetni vijenci (1991.).

Nakon povratka iz Bugarske, Vesna pronalazi dom u Studentskom gradu u zagrebačkoj Dubravi, gdje stanuje sve do 2000. godine. Tamo je živjela u skromnim prilikama, često bez struje i vode, negodujući što živi na rubu grada. Tih godina upoznala je Adnana Al-Marzukia, Sirijca koji je došao na studij medicine u Zagreb, ali se bavio i poezijom. Do njegovog povratka u Siriju vrijeme su proveli u suživotu u njezinom stanu. Ali ni njegov odlazak nije prekinuo njihov odnos, koji je oduvijek bio obavijen velom tajne, opisivan više kao bratsko–sestrinski. Vesna ga je nastavila posjećivati u Damasku, a povremeno je i on dolazio k njoj u Stubičke toplice, nakon što je oboljela.

Premda proslavljena kao pjesnikinja, Parun je ostavila značajan trag i u kazalištu, dječjoj književnosti i prozi. Uprizorena su njezina dramska djela Marija i mornar i Magareći otok. U književnosti za djecu najzapamćenije su njezine bajke u stihu o životinjama, pogotovo one s mačjim protagonistima, Mačkom Džingiskanom i Mikijem Trasijem.

Nakon što je oboljela, 2000. godine napušta svoj dom u Zagrebu i privremeno se smješta u Stubičke toplice, ne znajući da ćemo tamo ostati do smrti. Nije se obazirala na savjete liječnika koji su joj preporučili operaciju štitnjače, nego je šalovima skrivala svoju gušu. Znala je reći kako baš tim trećim okom stvara i kako je u njemu sva njena kreativnost. Do kraja je neumorno pisala, a njezina soba u Stubičkim Toplicama bila je ispunjena papirima i neobjavljenim rukopisima. Sve do posljednjeg daha, živjela je poeziju, do 25. listopada 2010. kada je zauvijek napustila ovaj svijet.

Za svoj izniman književni opus, Parun je višestruko nagrađivana. Dobitnica je godišnje nagrade Vladimir Nazor 1959. godine, a 1982. za životno djelo. Među ostalim značajnim nagradama su: 2003. godine Nagrada Tin Ujević za zbirku soneta Suze putuju, Nagrada Grigor Vitez 1968. godine za dječji roman Mačak Džingiskan i Miki Trasi, 1970. godine Diploma za poeziju u Parizu. Unatoč brojnim nagradama, u HAZU je primljena samo kao dopisna, nikad kao redovita članica, što možemo smatrati velikim propustom naše Akademije.

Zapamćena kao žena nepokolebljiva duha, živjela je po svome, slobodno i nekonvencionalno. Vesna Parun bila je prva žena u hrvatskoj književnosti koja je živjela isključivo od književnosti i za književnost. Za hrabru književnost, toplu književnost, koja je otpjevala najdublje i najskrivenije patnje njezina srca.

Sama je svoju tešku životnu priču slikovito opisala:

Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja, žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Žena otpor i žena prijekor…

Napisala:  Valentina Marinović/voxfeminae.net

Vesna Parun

Vesna Parun rođena je 1922. godine na otoku Zlarinu. Vesna je zajedno sa svojom obitelji živjela teško, jer joj je otac kao općinski činovnik često ostajao bez posla. Osnovnu školu je pohađala na Visu.

Sa svojih 10 godina objavljuje prvu pjesmicu u Anđelu čuvaru. Maturirala je u Splitu 1940. godine. U jesen te iste godine upisuje studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Za vrijeme rata s obitelji je živjela u Sesvetama kod Zagreba. Često je pobolijevala, a uz tifus od kojeg je oboljela proživljavala je i krize zbog nesretne ljubavi.

Vesna Parun je jedna od najistaknutijih pjesnikinja u hrvatskoj književnosti u drugoj polovici 20. stoljeća. “Bljesnula je naglo i u punom sjaju zbirkom Zore i vihori (1947) koja je po mnogočemu značila datum u razvojnom toku novije hrvatske poezije.” Uz tu zbirku objavila je još i zbirke Pjesme (1947.), Crna maslina (1955.), Ropstvo (1957.), Ti i nikad (1959.), Koralj vraćen moru (1959.) i mnoge druge.

Njezini stihovi prevedeni su na mnoge strane jezike: poljski, ruski, češki, slovački, bugarski, slovenski, gruzijski…

Umrla je 2010. godine u Stubičkim Toplicama.

e-hercegovina.com