“Uživajte u onome što radite” svih ovih dana govori Zlatko Dalić svojim igračima, a oni ga slušaju, upijaju svaku njegovu riječ, uživaju, a uživamo i mi s njima. Radujemo se, skačemo, plačemo, piše hrt.hr.

I onda se dogodi točka preokreta, sudac svira kazneni udarac i sve krene u neočekivanom smjeru. S pravom se pitamo zašto se tehnologija nije uključila kada je već napredovala do visokog nivoa, koji određuje zaleđe na temelju zanoktice. No i dalje ljudski faktor odlučuje, ne baš uvijek ispravno i na to valja ukazivati, glasno, s ciljem da se isključi svaka mogućnost ljudske pogreške kako bi se prema svima, malima i velikima odnosili pravedno.

Ali da bi bio velik moraš se naučiti nositi i s ovakvim situacijama. 

Maštali smo o finalu male Hrvatske na velikom Svjetskom prvenstvu kao da je to nešto što se ima ponavljati svake četiri godine, a potpuno nesvjesni da je naše finale bilo ono protiv Belgije, pa Japana i u konačnici Brazila jer izbaciti Brazil s najveće nogometne smotre ravno je fantazmagoriji, najslađim snovima svakoga tko je ikada poderanom tenisicom šutnuo tu magičnu loptu. 

Iskusniji dio igračke postave iz Katara stasala je gledajući osvajanje bronce u Francuskoj 1998. a potom su i sami u Rusiji nadmašili svoje idole. Sada su već povukli one koje su držali za ručice na blatnjavim HNL-ovim travnjacima i to je najveća pobjeda. Biti inspiracija, motiv, dio dječačkih snova o uspjehu u njihovim ne uvijek bajnim okruženjima iz kojih se žele izbaviti.

Odgovornost prema dječjim očima koja te promatraju poput božanstava veća je od medalja i pehara.

Sport nas na najslikovitiji način uči što je život, sazdan od pobjeda i poraza, radosti i tuge, nade i posrnuća, rada, odricanja, osobnog napretka, zajedništva ali i najvidljiviji način kojim se predstavljamo svijetu.

E pa tu je Hrvatska, svjetski fenomen za koji ne postoji racionalno objašnjenje. 

I iako smo nakon ruskog srebra mislili da smo proživjeli sve emocije koje ljudski organizam može podnijeti za života, ostalo je mjesta za još jednu, a to je bezrezervno poštovanje spram roditelja naših sportskih junaka. 

Hrapave, promrzle ruke i zarazan osmjeh umornog prodavača ribe koji bezrezervno podupire sina u sportskim snovima nukleus su ovog društva. 

Zbog njih, njihove djece kojoj se nesebično daju promrzli na treningu do kasnih sati, a eto ih već samo par sati kasnije na radnom mjestu – objasnit će vam svu tajnu uspjeha ove hrvatske nogometne reprezentacije.

Obitelj.

I zato bez obzira osvojili broncu ili ne, u nedjelju ih pozdravimo, proslavimo nezaboravne (i namjerno neću reći neponovljive) trenutke, koji su nam barem na nekoliko dana probudili nadu da se ravnopravno možemo nositi sa svim izazovima koje život, svijet, budućnost, ali i surova sadašnjost nose.

Hvala vam momci.

I jedna damo.

e-hecegovina.com