Migracijska navala iz Afrike preko Mediterana prema Europi i tobožnja borba za njezino sprečavanje instrument pozicioniranja vodećih europskih sila u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku u kontekstu šire agende integracije sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Europe u jedinstveni geopolitički i geoekonomski sustav, dakako pod vodstvom europskih prijestolnica. 

Da vodeće europske sile uistinu žele spriječiti migracije, to bi učinile efikasno i u kratkom roku.

Europska unija nakon aktiviranja političkog mehanizma Unije za Mediteran koja bi trebala osigurati europske pozicije u regiji sjeverne Afrike i Bliskog istoka (MENA) u koordinaciji s američkom politikom pokreće novu vojnu misiju u Sahelu.

Nakon dvojbenih učinaka europskog vojnog djelovanja u Maliju, EU sada priprema vojnu operaciju u susjednom Nigeru. Donošenje odluke o raspoređivanju vojnih snaga u Nigeru nedavno je najavio povjerenik EU-a za vanjske poslove Josep Borrell. Njome se zapravo pod izlikom borbe protiv terorizma u Sahelu i sprečavanja ilegalnih migracija prema Europi osigurava nastavak europske prisutnosti u podsaharskoj Africi u cilju eksploatacije resursa, u slučaju Nigera – urana i nafte, a istodobno se vojno osigurava zaleđe onoga što Europsku uniju uistinu zanima, a to je jačanje pozicija u sjevernoj Africi i cijeloj regiji MENA-i, piše Mario Stefanov za geopolitika.news, prenosi narod.hr.

Migracije su dio stvaranja jedinstvenog prostora Europe, sjeverne Afrike i Bliskog Istoka

Tako je zapravo migracijska navala iz Afrike preko Mediterana prema Europi i tobožnja borba za njezino sprečavanje instrument pozicioniranja vodećih europskih sila u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku u kontekstu šire agende integracije sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Europe u jedinstveni geopolitički i geoekonomski sustav, dakako pod vodstvom europskih prijestolnica.

O čemu je zapravo riječ svjedoči nedvojbena činjenica da nikakvih migracija u većem opsegu kakve se odvijaju danas iz Afrike i s Bliskog istoka preko Sredozemlja nije bilo sve do revolucija tzv. arapskog proljeća koje su organizirane i poticane od SAD-a i europskih sila među kojima je Francuska vodila glavnu riječ. Izvana potaknute revolucije i glasovita “događanja naroda” pratile su posredne i izravne vojne intervencije SAD-a i Europske unije u regiji sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Izravnom vojnom intervencijom EU-a, odnosno njezinih vodećih sila i SAD-a srušen je Gadafijev režim u Libiji, ali namjerno nije zamijenjen drugom vlašću iako su EU i SAD imali sve političke i vojne instrumente to učiniti nakon poraza Gadafijevih snaga. Libija je svjesno prepuštena islamističkom teroru i potpunom kaosu u vakuumu bilo kakve operativne vlasti.

No u takvim okolnostima europske sile stvorile su uvjete i preuzele libijske naftne izvore te čak započele međusobna nadmetanja za njihovu kontrolu koristeći u obračunima lokalne paravojne ekstremne islamističke formacije od kojih dio kontrolira Tripoli i čak figuriraju kao međunarodno priznata vlast, a drugi iz Bengazija kontroliraju istok nekadašnje Libije.

S druge strane, rušenjem Libije, odnosno bilo kakve ozbiljne državne tvorevine na tom prostoru, otvorena su vrata prodoru islamističkog terora iz Libije prema Sahelu i dalje prema jugu i cijeloj Africi. Usporedno, rušenjem Libije kao prepreke afričkim migracijama prema Europi uz unošenje dodatnih nemira korištenjem islamističkog terora u Africi potaknute su i pojačane migracije prema Europi.

Kaos u Africi – razrađeni plan SAD-a i EU “spašavanja” od islamskog terorizma

Sve navedeno izravni su učinci djelovanja vodećih sila Europske unije uz asistenciju američke politike. Nije riječ o nesnalaženju ili pogreškama, nego o racionalnoj odluci da se uspostavi takvo stanje na terenu jer ono zahtijeva političku i vojnu prisutnost EU-a i njegovih vodećih članica kako bi se Sahel i Afrika u cjelini spašavali od islamističkog terorizma i kako bi se pod kontrolom držale otvorene migracijske rute iz Afrike prema Europi. Europska politička elita takav programirani i iznuđeni intervencionizam voli nazivati “djelovanjem na izvorištu problema” iako je potpuno jasno da bez njih takvog izvora ne bi ni bilo.

Dok se Europska unija službeno bori za kontrolu migracija iz Afrike prema Europi, europske, tobože humanitarne organizacije, podržane posrednim i tajnim kanalima financiranja od europskih država, prikupljaju afričke migrante po Sredozemlju i dopremaju ih na obale Europe. Da EU-u i njegovim najutjecajnijim članicama ne odgovara takav posao tobožnjih humanitarnih organizacija i zaklada, bio bi zaustavljen u roku od nekoliko tjedana. Europska unija licemjerno se istodobno bori protiv migracija iz Afrike i posredno ih potiče, a od Afrikanaca pravi budale, što i nije neki novitet, i osigurava svoju vojnu i ekonomsku prisutnost u Africi u cilju osiguranja energenata i drugih sirovina te prostora za instaliranje postrojenja zelene tehnologije, kao i pribavljanja europskim silama potrebne niskokvalificirane radne snage.

Riječ je o opsežnom i dugoročnom procesu i stoga ništa što se događa na planu migracija nije slučajno. Cilj je otvoriti putove jeftine radne snage, sirovina i energenata s prostora MENA-e prema Europi, a u obrnutom smjeru ukloniti prepreke plasmanu europske robe i usluga i omogućiti slobodno djelovanje europskog financijskog sektora na tim područjima.

SAD i EU stvaraju krize, upravljaju njima i nastoje ih kontrolirati

Istodobno, već su odavno otvoreni tokovi financijskog nastupa najmoćnijih država MENA-e okupljenih oko Saudijske Arabije i zaljevskih monarhija, prije svih Katra, čiji je kapital tijekom i nakon financijske krize preplavio Europu. Sada, otvaranjem nove ekonomske krize u Europi, katarski i arapski kapital nastupa sve agresivnije i svoju ekonomsku snagu pretvara u politički utjecaj ne birajući sredstava, pa bila ona i iz arsenala klasične kriminalne korupcije.

Da bi se političko i ekonomsko povezivanje uspješno provelo, bilo je potrebno prilagoditi obje strane buduće geoekonomske i geopolitičke integracije. Na bliskoistočnoj strani to se provodilo nasilnom promjenom političkih sustava, tzv. izvozom demokracije, u početku kroz navodno liberalne revolucije tzv. arapskog proljeća, a u kasnijoj fazi izravnom suradnjom i manipulacijom najekstremnijim dijelovima holdinga islamističkog terora. Na europskoj strani buduće integracije prilagodba se pokušavala i još se pokušava provesti šokom tzv. migracijske krize i tobože neočekivanom migracijskom navalom – gle čuda, upravo s onih prostora koji se s Europom namjeravaju geoekonomski i geopolitički blisko povezati.

Europske građane jednostavno se pokušava natjerati na postupno prihvaćanje nametnutih i organiziranih pokreta stanovništva s Bliskog istoka prema Europi i time na prešutno prihvaćanje planiranih unifikacijskih procesa Europe i MENA-e.

Zemlje MENA-e – prostor koji jse planira unificirati sa Europom:

Europa se, usporedno, preko tzv. imigracijske krize, zapravo nasilno utjeruje u novi geopolitički entitet sa sjevernom Afrikom i Bliskim istokom, koji će potom kao jedinstvena cjelina biti povezan sa SAD-om preko transatlantskog integracijskog kompleksa.

Integracija Europa sa sjevernom Afrikom i Bliskim Istokom

Integracija Europe s MENA-om proces je od kojega vladajuće elite Europe ni u kojem slučaju neće odustati. Pritom prihvaćaju sve rizike gubitka kontrole u tom procesu i mogućnosti katastrofalnih društvenih nemira u Europi, pa i oružanih obračuna.

U svome uvjerenju da upravo oni vode glavnu riječ potpuno zanemaruju mogućnost da manipulirani postanu manipulatori, za što već ima naznaka, i da arapska strana procesa postane dominantna i zapravo počne voditi igru.

Da je uistinu jedan od ključnih ciljeva tzv. imigracijske krize transformacija europskog političkog i kulturološkog krajobraza, dovoljno govori neporeciva činjenica da su Njemačka i druge vodeće europske države uvoz njima potrebne radne snage mogle provesti na sasvim drugačiji način, neposrednim transferom na svoje teritorije.

Ali ne, bilo je potrebno umiješati u to sve ostale članice Europske unije, uključujući i one koje nemaju ni potrebe niti su željele bilo kakva preseljenja stanovništva na svoj teritorij. Uvlačenje ostalih u te procese oblik je pritiska, pokušaj dodatnog oduzimanja suvereniteta nacionalnih država članica i nasilna transformacija europskog političkog sustava u smjeru koji će europski građani tek osjetiti na svojoj koži. Još su nedovoljno svjesni biti onoga što sa sobom nosi nastavak i jačanje imigracijskih procesa prema Europi uz usporednu prijetnju prerastanja ruskog rata u Ukrajini u novi veliki europski rat.

Neumoljiva geostrateška i geoekonomska logika uvijek iznova projekciju moći europskih naroda i njihovih različitih povijesnih integracija usmjerava prema prostorima na kojima se stoljećima prostiralo Rimsko Carstvo kao sirovinskim, energetskim i demografskim izvorištima i pravcima tržišne ekspanzije.

Hoće li se EU raspasti moćnicima nije važno

Kao nekada rimskoj oligarhiji i njezinim carevima, tako i današnjoj vladajućoj eliti najmoćnijih europskih država oličenoj u centraliziranoj Europskoj uniji i njihovim američkim i arapskim partnerima, bez obzira na povremena međusobna nadmetanja, nije stalo do kulturoloških i političkih posljedica koje će takve integracije imati na njihove narode, pa ni za konačnu povijesnu bilancu.

Hoće li se EU već za nekoliko godina, desetljeća ili pak za nekoliko stotina godina raspasti ili ne, najmanje je bitno u trenucima gomilanja moći i bogatstva.

A cijena planiranog geopolitičkog inženjeringa za europske građane bit će ogromna jer ne uključuje samo političku, vojnu i gospodarsku integraciju prostora nego i kulturološku. Dvosmislena izjava bivše njemačke kancelarke Angele Merkel o kraju multikulturalnosti zapravo je označila početak integracije imigranata u njemačko i europsko društvo i uređenje integrativnog sustava, kako bi se izbjeglo francusko anarhično postojanje paralelnih svjetova na državnom teritoriju i tako stvorili preduvjeti za otvaranje novog vala imigracije, što su potvrdili i kasniji događaji. Ta integracija se i danas provodi, ali nakon svih skandala u vezi s uvozom radne snage putem organizirane i vođene imigracijske krize to se obavlja prikriveno i zamaskirano glasnim pozivima na sprečavanje nastavka ilegalne migracije prema Europi. Da vodeće europske sile uistinu žele spriječiti migracije, to bi učinile efikasno i u kratkom roku.

Migracija im je potrebna ne samo zbog zadovoljavanja potrebe za radnom snagom nego i zbog provođenja agende geoekonomske i geopolitičke integracije Europe, sjeverne Afrike i Bliskog istoka.

Europljani će biti prisiljeni krenuti tražiti slabo plaćene poslove izvan svog doma

Planirana integracija europskih, afričkih i bliskoistočnih prostora po mjeri geostrateških interesa s alibijem neizbježnih globalizacijskih procesa pokrenut će i olakšati migracijska kretanja ne samo iz tih novih imperijalnih pokrajina prema europskoj matici nego i obrnuto, kretanje europskog stanovništva prema Africi i Bliskom istoku. U obrnutom smjeru kretat će se europski financijski, gospodarski, tehnološki, upravni, sigurnosni i vojni stručnjaci i druga kvalificirana radna snaga, ali i masa europskih radnika s niskotarifnih poslova koji su zbog dolaska jeftinije radne snage s afričkih i bliskoistočnih prostora prisiljeni u potrazi za poslom krenuti na izvorišta migracije koja je uništila njihove živote.

To će biti oni za koje je američki milijarder Warren Buffett prije nekoliko godina prilično jasno izrekao pravce njihove društvene promocije: “Postoje ljudi koji ne posjeduju sposobnosti za opstanak u modernom tržišnom gospodarstvu, ali su pristojni građani. Što s njima? Poslat ćemo ih u Afganistan, iako ni tamo neće postići neke velike učinke“. Očito, Buffett je bio u pravu – ni ondje nisu postigli neke učinke jer je Afganistan, za čiju su tobožnju demokratizaciju patili i ginuli europski vojnici, naprasno napušten i ostavljen na milost i nemilost islamističkim ekstremistima.

Razmjena stanovništva – Europa kakvu poznajemo će nestati

No velik je Bliski istok i ima još mnogo mjesta na koja se mogu uputiti za modernu ekonomiju neprikladni Europljani, a s tih mjesta u Europu dovesti istoj toj ekonomiji prilagođeni migranti.

Takva razmjena stanovništva upravo je ono što gospodari svijeta i europska oligarhija žele vidjeti jer će time pokušati postići konačno razbijanje europskih vjerskih, nacionalnih, kulturoloških i obiteljskih vrijednosti, svega što Europu čini Europom, što povezuje europske narode i pojedince i što sada još ograničava vladavinu neobuzdanog društvenog i gospodarskog liberalizma.

Stoga se unifikacijom Europe i sredozemnog bazena, sjeverne Afrike, Bliskog istoka i cijelog arapskog svijeta želi stvoriti jedinstveni prostor slobodnog kretanja kapitala roba i usluga, ali i radne snage. Povezivanjem  tako stvorene geopolitičke cjeline sa SAD-om preko transatlantskih integracija ona će daleko nadmašiti limese nekadašnjeg Rimskog Carstva i s američkim partnerima stvoriti najveći politički, vojni i gospodarski savez u povijesti.

Preduvjet je, dakako, bio pretvaranje Europske unije u centraliziranu nadnacionalnu tvorevinu sa zasad početnim državnopravnim obilježjima uz usporedno razbijanje stare državnopravne strukture sjeverne Afrike i Bliskog istoka.

Cilj je stvoriti zajedničku regiju Europe i cijelog arapskog svijeta

O kakvoj dubini integracije Europe i Bliskog istoka je riječ, svjedoči govor koji je u studenome 2015. tadašnja visoka predstavnica Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federica Mogherini održala na sveučilištu u Kairu, koji je potom na svome blogu prenijela pod naslovom “Europa i arapski svijet: zajednička povijest, zajednička budućnost”. Na samom vrhuncu imigracijske navale na Europu i pratećeg islamističkog terora Mogherini u Kairu prvi put otvoreno govori o “našoj regiji”, kao jedinstvenoj regiji Europe i arapskog svijeta. Europa se tako prvi put nakon izbijanja bliskoistočnih islamskih revolucija tzv. arapskog proljeća, i to baš izrijekom najvišeg dužnosnika Europske unije za vanjsku politiku i baš u Kairu, srcu arapskog svijeta, pozicionira u istu regiju kao i Bliski istok.

Mogherini nakon pozdrava na arapskom i uvoda kaže: “Ovo nisu laka vremena za ovu regiju – za našu regiju – i za svijet.

Još jednom smo suočeni sa snagama koje nas pokušavaju podijeliti. Neki nam govore da traje rat između islama i ostatka svijeta. Oni govore da su Europa, Rim ili tzv. Zapad neprijatelji islama i Arapa. A isti ljudi govore i da su islam i Arapi neprijatelji u Europi i ostatku svijeta. Oni lažu svima nama. Oni lažu Arapima i Europljanima jednako… Europa i arapski svijet imaju isti interes. Želimo miran Bliski istok. Želimo okončati užas i živjeti bez straha. Imamo iste noćne more i iste snove. Imamo prave razloge stati rame uz rame i zajedno se suočiti s trenutnom krizom jer od Libije preko Jemena do Sirije opasna vremena vladaju Bliskim istokom, sjevernom Afrikom i Sredozemljem, našom regijom”.

Federica Mogherini je u naizgled dobronamjernom i mirotvornom govoru više puta izrekla termin “naša regija” i time nedvojbeno potpuno svjesno naznačila smjer politike Europske unije. Pritom nema dvojbe da “naša regija” u kontekstu govora ne predstavlja samo zemljopisni pojam jer je Mogherini bila politički dužnosnik, a obraćanje prisutnima na kairskom sveučilištu imalo je politički sadržaj i ciljeve. Riječ je o geostrateškoj viziji Europske unije i njezinih američkih saveznika na stvaranju nove regije s Europom i MENA-om (sjeverna Afrika i Bliski istok) radi dugoročnog osiguranja europskih i zapadnih interesa na prostorima s ogromnim tržišnim i demografski potencijalom, energetskim izvorima i pogodnim pravcima njihova transporta prema Europskoj uniji.

Libija je htjela biti lider Afrike – danas je u kaosu

Cijela ta agenda geopolitičkog povezivanja Europe i Bliskog istoka ima dugu povijest, a javno je reaktivirana nedugo nakon formalnog stvaranja EU-a ugovorom iz Maastrichta 1993. Politički zametak strategije je pokretanje tzv. Euromediteranskog partnerstva (EUROMED) ili Barcelonskog procesa na sastanku ministara vanjskih poslova Europske unije i Alžira, Egipta, Izraela, Jordana, Libanona, Libije, Maroka, Mauritanije, Palestinske samouprave, Sirije, Tunisa, Turske i Albanije u Barceloni 1995. Barcelonski proces, koji je za ciljeve deklarirao “zajedničko djelovanje u interesu mira i stabilnosti kroz jačanje dijaloga o političkim i sigurnosnim pitanjima, izgradnju zone zajedničkog prosperiteta kroz ekonomsko i financijsko partnerstvo i uspostavljanje zone slobodne trgovine te zbližavanje među ljudima kroz programe socijalnog, kulturnog i humanitarnog partnerstva” kulminirao je  stvaranjem Sredozemne unije u srpnju 2008. na summitu u Parizu. No stvaranju unije odmah se usprotivila Libija, procijenivši da će ona biti udar na Afričku uniju kroz koju je libijska politika pokušavala ostvariti svoje ambicije vodeće afričke države.

Korupcijski skandal Eve Kaili dokazuje koliko je u EU krhka

Dio europske javnosti posumnjao je u prave motive Barcelonskog procesa i integracija koje iz njega proizlaze. Na otvoreno pismo danskog političkog publicista Andersa Bruuna Laursena u kojem je 2006. tražio objašnjenje za stvaranje Euromediteranskog partnerstva i posebno sudjelovanja Danske u njemu, tadašnji danski premijer, a kasniji glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen je odgovorio: “Cilj  uspostavljanja područja slobodne trgovine podrazumijeva da južni partneri mogu dobiti postupnu integraciju u proširenom europskom tržištu i u konačnici koristiti četiri  temeljne slobode EU-a, slobode kretanja roba, usluga, kapitala i ljudi – u zamjenu za političke i gospodarske reforme”.

Danas je jasno, tada započeta razmjena, kako ju je tada opisao Anders Fogh Rasmussen, nastavlja se punim opsegom i daleko je odmakla, a migracijska navala prema Europi koju je tobože teško zaustaviti pa se mora čak i vojno intervenirati u Nigeru i ostatku Afrike iskazuje se tako samo kao instrument  planiranih integracija Europe, sjeverne Afrike i cijelog Bliskog istoka. Koliko su arapski akteri već integrirani u život Europske unije, svjedoči uostalom i korupcijski skandal s potpredsjednicom Europskog parlamenta Evom Kaili u kojem se okretao i dijelio katarski novac.

*MENA, akronim na engleskom jeziku, odnosi se na skupinu zemalja smještenih na i oko Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Također je poznat kao WANA, SWANA ili NAWA, što alternativno označava Bliski istok kao zapadnu Aziju i predstavlja način da se referira na geografiju umjesto na politički izraz. Zemlje MENA-e sastoje se od Alžira, Bahreina, Egipta, Irana, Iraka, Izraela, Jordana, Kuvajta, Libanona, Libije, Maroka, Omana, Katara, Saudijske Arabije, Sirije, Tunisa, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Jemena.

O autoru

* Mario Stefanov završio je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, bivši je djelatnik hrvatskog sigurnosnog sustava, analitičar specijaliziranog portala „Geopolitika News“ i dugogodišnji vanjsko-politički suradnik nacionalnog tjednika „7Dnevno“. Stručnjak je za geopolitičke analize. Područja interesa: međunarodni odnosi, geopolitika, vojna pitanja i strategije.

e-hercegovina.com