Entuzijazam, ali i velika neizvjesnost vladala je u jesen 2000. godine u sportskoj dvorani u Novom Travniku. Na tom mjestu su se po prvi put okupili izaslanici Hrvatskoga narodnog sabora. Učinak? Donesena je Deklaracija o pravima i položaju hrvatskoga naroda u BiH poslije izglasana na referendumu. OHR je nekoliko mjeseci kasnije reagirao tenkovima, smjenama, suđenjima… Od tada do ove jedanaeste sjednice koja je zakazana u subotu prošle su gotovo 23 godine.

Piše: Miroslav Vasilj, Pogled.ba

Bez obzira na brojne propuste prije svega desetogodišnje stanke i brojnih neprovedenih deklaracija Hrvatski narodni sabor se nametnuo kao nezaobilazan politički čimbenik. Prije svega zahvaljujući HNS-u postavljeno je hrvatsko pitanje u BiH, ali i na međunarodnoj sceni. Podsjetimo visoki predstavnici od Wolfganga Petritscha do Paddyja Ashdowna nisu uopće prihvaćali činjenicu da postoji nešto što se naziva hrvatsko pitanje. Istovjetan stav su imali i brojni bošnjački političari. HNS je bio posljednja brana i u nepriznavanju nelegitimnih vlasti na državnoj i federalnoj razini, a koje su pokušale pokazati kako je BiH moguća bez Hrvata.

HNS je doveo i do sazrijevanja Hrvata u BiH kao političke nacije. Pomogao je da se napokon uvidi potreba da se, bez obzira na interese Hrvatske, vodi autonomna politika, kako Hrvati u BiH više ne bi bili moneta za potkusurivanje službenog Zagreba.

Postojanjem HNS-a otklonjeni su i bilo kakvi radikalni i ishitreni potezi koji bi dugoročno stavili politički Mostar u još težu poziciju, a što se priželjkivalo. Nekom vrstom građanskog neposluha uzvraćeno je na hegemoniju. Mostar je na taj način postao čimbenikom stabilnosti u odnosu na Sarajevo i Banjaluku. Promijenjena je percepcija o Hrvatima kao separatistima.

Umjesto toga i Bruxelles i drugi međunarodni krugovi pozdravili su ideju federalizacije, a oštro osudili separatizam i unitarizam. Politikom srednjeg puta HNS je utro put samoodrživoj Bosni i Hercegovini. Hrvatski narodni sabor je doveo i do pluraliziranja hrvatske stranačke scene u BiH koja je do njegovog formiranja bila jednostranačka. S druge strane kada je bilo najpotrebnije napravljena je koalicija stranaka Hrvatskoga narodnog sabora kako se ne bi rasipali glasovi, a što je donijelo učinak. Bio je to potez sličan Tuđmanovom u Domovinskom ratu kada je oformio Vladu nacionalnog jedinstva koja je osim HDZ-a okupila i Račanov SDP, Budišin HSLS…

Bez obzira na brojne propuste, nedorečenosti, nedostatke – osnivanje HNS-a i njegovo reaktiviranje uozbiljilo je Hrvate kao političku naciju. Odjeci Hrvatskoga narodnog sabora osluškuju se, kako na domaćoj, tako i na međunarodnoj sceni. Nema sumnje da će tako biti i nakon sjednice u subotu. Prva generacija osnivača s početka ovog stoljeća HNS-u je udahnula život. Kratkoročno s okusom poraza, no ne i dugoročno. Druga generacija koja sada djeluje dala mu je kontinuitet i institucionaliziranje s mogućim pobjedničkim učinkom.

I možda bi ovaj tekst najbolje bilo zaključiti legendarnim govorom iz mostarske Kosače s trećeg zasjedanja HNS-a 2001. godine tadašnjeg biskupa mostarsko-duvanjskog mons. Ratka Perića koji je na kraju zastupnicima HNS-a poručio:

„Narod vam je dao političko povjerenje jer ste mu dali konkretno obećanje. Ako vi svoje obećanje zaboravite, narod vam to nikad zaboravit neće! A ako vi to obećanje ispunite, učeći na prošlosti, pa i na negativnoj prošlosti, narod će vas znati počastiti i na tome zahvaliti!“

e-hercegovina.com