Zakonom o radnim odnosima propisano je da svaki zaposleni s punim radnim vremenom ima pravo na pauzu od 30 minuta u tijeku radnog dana. Mnogi, pored zakonom predviđenih pauza, prave i nekoliko kraćih, tijekom kojih, na primjer, popuše cigaretu. Provjerili smo da li vam poslodavac može zabraniti da pravite “pauzu za obraz” tijekom radnog vremena.

Naročito u kancelarijskim radnim grupama, često postoji neslaganje između pušača i nepušača. Pušači često prave takozvanu “čik pauzu” nekoliko puta tijekom radnog vremena, ali nepušači ne prave tu pauzu od nekoliko minuta.

Prema Zakonu o radnim odnosima (član 154), svaki zaposleni sa punim radnim vremenom ima pravo na 30-minutnu pauzu u toku radnog dana. Zaposleni koji je u radnom odnosu s nepunim radnim vremenom ima pravo i na pauzu, čija je dužina srazmjerna vremenu provedenom na radu. U slučaju neravnomjerne raspodjele ili privremene preraspodjele radnog vremena, dužina pauze se utvrđuje srazmjerno dužini dnevnog radnog vremena.
Zakonom je također propisano da zaposleni može da napravi pauzu tek nakon jednog sata rada, a najkasnije jedan sat pre isteka radnog vremena. “Svrha pauze tokom svakodnevnog rada je da se povrati ili održe psihofizičke sposobnosti radnika tijekom dnevne radne obaveze, jer radnik u pauzi odustaje od posla i nije u obavezi da izvršava svoje radne obaveze”, pojašnjavaju iz nadležnog Ministarstva rada. do N1.
Zakonodavstvo ne određuje kako radnik provodi pauzu koja mu pripada. Može da ga koristi za ručak, užinu, odlazak u prodavnicu, kao i za pušenje… Zakon također ne predviđa da radnik ovu pauzu mora da iskoristi u komadu, što znači da u principu može da je podjeli na nekoliko djelova i svaki deo pauze iskoristi na svoj način .
Mnogi zaposleni odlaze i na pauzu van 30-minutne pauze, koja je propisana pomenutim zakonom.
Prema zakonu, kraći odmori nisu problematični
U Ministarstvu rada za N1 je potvrđeno da radno zakonodavstvo ne definira tako kratke pauze. Kraći odmori sami po sebi nisu problematični, ako nisu u suprotnosti sa ograničenjima koja je poslodavac napisao u opštim aktima.
“Poslodavac ima pravo ili mogućnost da u okviru organizacije rada definira bliža pravila u vezi sa ostvarivanjem zakonskog prava na odmor”, navode iz resornog ministarstva. Prema Zakonu o radnim odnosima (član 10.), poslodavac općim aktima “utvrđuje organizaciju rada ili obaveze koje radnici moraju poznavati da bi ispunili ugovorne i druge obaveze”.
U općim aktima, poslodavac može, na primjer, zabraniti pušenje u prostoru čiji je vlasnik – na primjer ispred zgrade poduzeća. U općim aktima poslodavci također obično definira način evidentiranja dolazaka, odlazaka i odmora na radnom mjestu; prema zakonu, oni su dužni da vode evidenciju o korištenju radnog vremena. Na taj način mogu odrediti i koliko dodatnih pauza pripada radnicima i koliko dugo mogu trajati.
Istovremeno, nadležni organi ističu da sva ograničenja poslodavca moraju biti u skladu sa zakonom o radu koji garantira minimum prava radnika. Prema članu 46. Zakona o radnim odnosima, poslodavac je dužan da „štiti i poštuje ličnost zaposlenog i vodi računa i štiti privatnost zaposlenog” u svim zabranama i ograničenjima, dok je članom 1. ovog zakona propisano da poslodavac mora da preuzme i vodi računa o pravu zaposlenih na slobodu rada i dostojanstvo na radu.

e-hercegovina.com