Hercegovci ‘poludili‘ radi Hajduka, ovako nešto se ne pamti
Hercegovina nije “plava”. Naši sugovornici kažu kako “plava” nikad nije ni bila, kako je to samo mit, i kako brojke, za razliku od mitomana, ne lažu. A brojke su fascinantne.
U samo jedan vikend, praktično u samo tri popodneva, od petka do nedjelje, blizu 5000 ljudi diljem Hercegovine i Srednje Bosne učlanilo se u Hajduk. Od 86.000 članova, koliko ih na današnji dan, nakon samo mjesec dana učlanjivanja, broji nogometni klub iz Splita, njih najmanje pet posto otpada na članove iz Bosne i Hercegovine. Kažemo najmanje jer mnogi navijači izravno se učlanjuju u Hajduk, bez posredništva nekog od društva prijatelja i mimo akcija što ih ta društva provode.
Društvo prijatelja Hajduka iz Mostara do ovoga je vikenda upisalo 3100 članova, a Društvo prijatelja Hajduka iz Tomislavgrada 1205. Rekorder je Čitluk gdje se u samo nekoliko sati učlanilo 736 osoba, zatim slijede Livno sa 666, Vitez sa 656, Čapljina sa 637, Tomislavgrad sa 609, Ljubuški s 573, Posušje s 596, Stolac s 314 i Neum s 262 člana, dok osvajanje Širokog Brijega tek slijedi.
– Je, Široki se čeka, ali ne sumnjamo da ćemo i tamo imati rekordne brojke, jer rekord je oboren u doslovno svakom mjestu gdje smo dosad odradili akcije učlanjivanja – govore nam hajdukovci iz Tomislavgrada.
Jutro je već poodmaklo, prve su kave ispijene, a snijeg se po duvanjskim obodima još čvrsto drži. Ne živi se, govore nam, loše. Grad možda i jest čađav, ali je i miran, pitom. Narod se uglavnom građevinom bavi i ima za sebe. A nađe se i viška. Taman za vikende u Dalmaciji, u Splitu, za popiti pivo, isto, a duplo skuplje nego što je njihovo, i poći na utakmicu.
– Nekoć se autobusima išlo, organizirano, a sad se potrpamo u automobile i kombije, i po gepecima nas bude – smiju se naši domaćini.
Neće sa slikom u novine. Niti s imenom. Bože učuvaj.
– Pusti nas, samo je Hajduk bitan – uglas će.
Do noći bi o Hajduku mogli pričati. I o potrebi da se promovira narodni klub, navijački, njihov, kakav nadaleko niti jedan nije. Dinamo najradije spominjali ne bi. Nema, kažu, potrebe. Hercegovina je uglavnom “bijela”, a onih što bi da je “plava” sve je manje.
– Ma, to je bila politička fama, gluposti, kao Dinamo je hrvatski, a ostali nisu. A dačiji je Hajduk, tuđi?! – odmahuju rukom i dodaju kako se u ovom kraju uvijek navijalo i za jedne i za druge, dok u zadnje vrijeme jedni ipak prevladavaju.
U Tomislavgradu samo je jedan grafit posvećen Dinamu, a svi ostali su Hajdukovi. Među njima je i onaj sedamdesetmetarski, uz cestu, piše na njemu “Didovi hajduci, unuci Torcida” i najveći je grafit posvećen Hajduku izvan Dalmacije.
– Jelda da je moćan? – s ponosom ga pokazuju.
Svako dvije godine ga obnavljaju, popravljaju boju i paze da mu vrijeme i auspusi ne naude. I sve sami financiraju. Ne pada im na pamet od ikoga uzeti ni feninga. A nude im, daju, potežu ih za rukav. Poglavito pred izbore, jer tko takvu silu ne bi volio imati uza se.
ZA OPĆINSKI NOVAC
– Uzalud im, mi smo samo Hajdukovi i Božji – jasno će.
Prisjećaju se, a smiješak im se licem razvukao kao žvaka, zalijepio se pa se ne da skinuti koliko god su rekli da o njima neće govoriti, kako je Općina odlučila dati pare i za jedne iza druge. I za “plave” i za “bijele”. Da obje navijačke skupine dobiju svoje reprezentativne grafite na zapadnom ulazu u grad. I da se vidi kako Tomislavgrad podjednako voli oba velika hrvatska kluba i kako je narod po tom pitanju jedinstven.
Sve su bili smislili, Hajdukov grafit s jedne strane ceste, a Dinamov odmah preko puta, kao simbol zajedništva hrvatskog naroda izvan domovine. Napeklo bi se uštipaka, s razglasa bi pustili “Lijepa li si”, možda bi, tko zna, došao i sam Thompson, ili bi barem Matu Bulića poslao, bi sigurno, ‘oće on, a Ivana Petrović bi za Dnevnik Nove TV složila neku svoju davoriju. No, jedna strana sve je pokvarila.
– Nije nam palo na pamet u tome sudjelovati – srušili su koncept tomislavgradski hajdukovci.
– Mi smo svoj mural na tome mjestu sami platili i napravili, a čim smo vidjeli da s druge strane niče Dinamov, i to po narudžbi i za pare Općine, prebrisali smo ga. Neka Dinamov stoji sam, ima naših dovoljno – objašnjavaju.
Vode nas i do trafostanice oslikane u čast Marija Pašalića. On je podrijetlom odavde, otac mu se u Tomislavgradu rodio, a tu mu je i danas mnoga rodbina.
– Govori se po gradu da nam je on sljedeće veliko pojačanje, ugovor mu brzo istječe i ako ne dobije neku jaku ponudu, ono, baš jaku, eto nama i njega u Hajduku – otkrivaju i uče nas kako se pravilno izgovara Marijovo prezime, Pašalić, s dugosilaznim završetkom, mekim, kao da mu glavu na jastuk polažete.
Učlanjivanje u Hajduk totalni je hit. Stoji se u redu kao da su izbori. Samo što HDZ-a nigdje nema, niti ikoga da protegne noge treba nagovarati. Ni mititi.
– Sve živo se učlanjuje, nestvarno je koliko ljudi nam dolazi. Lani smo ukupno imali 528 članova, a sada smo već na 1205 – govori ekipa iz tomislavgradskog DPH-a, koja pod svojom kapom “drži” i Posušje.
Osjećaj pripadnosti je, napominju, presudan. A danas pripadati Hajdukovoj obitelji više no ikad znači pripadati pravoj strani. Ako nitko, povijest pamti. Didovi hajduci, unuci Torcida.
POLICIJA ZA ROĐENDAN
– Najdraže nam je kad nas pitaju šta imamo od ovoga, jer tako to kod nas funkcionira, prvo se gleda osobna korist pa onda sve ostalo, ako ostalog uopće i ima – tumače.
A kad kažu da nemaju ništa, da je to samo emocija, ljubav i privrženost, i da je ovdje u pitanju davanje, a ne uzimanje, i to dosta davanja i nimalo uzimanja, prosječan hrvatski mozak zablokira. Takvu informaciju nije u stanju procesuirati. Stoga i ne čudi što za rođendan Hajduka tomislavgradskim hajdukovcima za vrat šalju interventnu policiju. Oni bi napravili bakljadu, a ovi ne daju, igraju se žandara i lopova. A lopova nigdje.
Moramo, naravno, pitati, i koliko Dinamo u Tomislavgradu ima članova, što je s njihovim akcijama i emocijama, koliko oni daju.
– To nitko ne zna. Ono što, međutim, znamo jest da imaju povjerenika i da su ljude učlanjivali a da im ne bi išta rekli. No, pustimo njih, nebitni su, ajmo mi do Joze Brnasa, čeka nas – vode nas dalje.
Jozo stvarno čeka. Pred kućom i zidom friško obojenim u zeleno-bijelu kombinaciju. Kao Hajdukov treći dres.
– Imam još samo grb napraviti – kaže nam sav sretan što je Slobodna Dalmacija svratila baš do njega, i što smo stigli na vrijeme, jer se taman bio uputio do Sinja, da plati koju misu za “bijele”.
Ne shvaćamo, nismo sigurni da smo dobro čuli, pa ga molimo da ponovi.
– Čim s vama zgotovim, žena i ja ćemo put Sinja, da misu za Hajduka platim, da nam prvak bude – ponavlja.
– Zar nema crkava i ovdje?! – čudimo se.
– Sinj je moje svetište, ja samo tamo plaćam mise, a ovo je prevažna stvar da bih išao bilo gdje – odgovara.
Jozo Brnas najstariji je aktivni član Hajduka u Tomislavgradu. Još od 1975. godine on uredno ispunjava svoju navijačku dužnost. A na utakmice ide kad god stigne, a u prijevodu to znači da ide na svaku. I usput kupi koga god treba, jer Jozo nikoga ne ostavlja na cesti.
AJDE NE BUDALI…
– A nekoć bih se uputio sam, jedva da sam koji dinar imao. Ukrcao bih se u kakav kamion što bi preko Tijarice išao po cement u Solin pa bih nakon utakmice ostao spavati u Crvenom križu – sjetno će.
Prva mu je utakmica bila protiv ljubljanske Olimpije, a u ta davna doba najviše je volio Peru Nadovezu, a poslije i Dragana Holcera. Sad mu je, treba li pogađati, Livaja najdraži. Marko ga zove, kao da su svojta, a zapravo i jesu, jer Hajduk je familija, kome nije, taj s Jozom nema o čemu razgovarati.
– Marko je kao Mojsije, izveo je svoj narod na pravi put – časti Jozo svoga Marka.
Pitamo i njega za “plavu” Hercegovinu.
Objava Hercegovci ‘poludili‘ radi Hajduka, ovako nešto se ne pamti pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.