Mak Dizdar – Modra rijeka

Modra rijeka

Nikto ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano

Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam

I još huđe i još luđe
Preko gorkih preko mornih

Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege

Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset

Tamo dolje ispod zemlje
I onamo ispod neba

I još dublje i još jače
Iza šutnje iza tmače

Gdje pijetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga

I još huđe i još luđe
Iza uma iza boga

Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je

Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest

O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna

Ima jedna modra rijeka

Ima jedna modra rijeka –
Valja nama preko rijeke

Pjesma Modra rijeka je remek-djelo jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika – Maka Dizdara. Ovo je djelo okrunilo Dizdarev pjesnički put i njena hermetičnost i mnogoznačnost, njena melodija i njena struktura, u kojoj se ritam narodne pjesme i začuđujuća zvukovna orkestracija prepliću sa neslućenim naznakama nečega što se nagovještava, što postoji, a što se ne zna, privukli su mnoge koji su dali svoj sud o ovoj Dizdarevoj pjesmi. Poetsku zbirku Modra rijeka s istoimenom pjesmom, europska kritika apostrofirala je kao europsku pjesmu. Na stihove Modre rijeke Indexi su davne 1978. godine napisali muziku, a prije njih je to uradio i Arsen Dedić. Ova pjesma se najprije pojavila na Struškim večerima poezije 1969. godine, a zatim je objavljena te iste godine u nekoliko listova i časopisa. Nakon toga je uvrštena u drugo izdanje Kamenog spavača 1970. godine da bi potom bila izostavljena iz trećeg izdanja i uvrštena kao uvodna pjesma u novu zbirku pod nazivom Modra rijeka (1971.). U raznim verzijama, često i sa mnogo tiskarskih grešaka, ova pjesma se pojavljivala u mnogim tadašnjim jugoslavenskim listovima i časopisima. Jezička struktura ove pjesme odmah na početku označena je kao ključ za njeno razumijevanje, Pri istraživanju poetske strukture, Modra rijeka može se promatrati kroz jezični izraz (zvukovni sloj i značenski sloj) i svijet književnog djela (sloj subjektivnog viđenja, sloj predmetne stvarnosti, sloj misaone suštine). Nesumnjivo je da je Modra rijeka u filozofskom i u poetskom, ali i u lingvističkom smislu, najpotpunija i najzaokruženija pjesma Maka Dizdara, piše https://bs.wikipedia.org.

U konačnoj verziji (objavljenoj u zbirci Modra rijeka (1971.), ova pjesma ima ovakav izgled:


Mòdrā rijèka

Nìkto nè znā gdjè je òna

Màlo známo àl je znâno

Iza gòre iza dòla

Iza sèdam iza òsam

I jòš hùđē i jòš lùđē

Prèko môrnīh prèko gôrkīh

Prèko glòga prèko dràče

Prèko žège prèko stège

Prèko slútnjē prèko súmnjē

Iza dèvet iza dèset

Tàmo dòlje ispod zèmlje

I ònamo ispod nèba

I jòš dùbljē i jòš jàčē

Iza šútnjē iza tmàče

Gdje pijètlovi nè pjevajū

Gdje se nè znā za glâs ròga

I jòš hùđe i jòš lùđe

Iza ûma iza bòga

Ìma jèdna mòdrā rijèka

Širòka je dubòka je

Stô godīnā širòka je

Tìsuć ljêta dubòka jèst

O duljìni i nè sānjāj

Tmà i tmùša nèprebōlnā

Ìma jèdna mòdrā rijèka

Ìma jèdna mòdrā rijèka

Vàlja nàma prèko rijèke

Pjesma “Modra rijeka” je sastavljena od trinaest distiha i jednog stiha (“Ima jedna modra rijeka”). Taj izdvojeni stih pri kraju pjesme je veza između prvog dijela, koji služi kao uvod, i zaključka o modroj rijeci. Također, pjesma je pisana u osmercu sa cezurom na četvrtom stihu, što cjelini daje ton narodne pjesme. Oko šezdeset posto riječi je dvosložno, što daje ritam koji je karakterističan za narodne pjesme.

U pjesmi imamo pravilno smjenjivanje silaznih i uzlaznih akcenata i približno jednaku zastupljenost vokala, što čitavoj pjesmi daje odmjeren ton.

Pjesma Modra rijeka jedna je od najboljih pjesničkih ostvarenja Maka Dizdara. U pjesmi rijeka je zapravo, simbol, a kako će čitatelj taj simbol tumačiti zavisi od njega samog. Zato ova pjesma predstavlja poetiku tajne. Pjesnik ne otkriva šta se nalazi na drugoj strani rijeke, ni zašto je tako važno i vrijedno truda prijeći tu rijeku, već pušta čitateljuu vlastito tumačenje simbola modre rijeke. Pjesnik pjesmu počinje arhaičnom riječi nitkoo aludirajući da se još od davnine i najstarijih vremena pokušava otkriti gdje je, zapravo, ta modra rijeka, kojoj svi krajem života težimo, šta se dešava poslije smrti, gdje se duša seli, koliko smo blizu modroj rijeci odnosno smrti, tj. prelasku na drugi svijet.

Budući da je rijeka simbol, ova se pjesma često povezuje sa bošnjačkom usmenom predajom o Sirat-ćupriji. U drugom stihu upotrijebljeni su glagoli znano i znamo. Glagol znamo pjesnik je upotrijebio da bi rekao da svi o Sirat-ćupriji ,odnosno, modroj rijeci, ili onom što nas čeka sa druge strane rijeke znamo nešto iz domena vlastitog iskustva. Glagol znano označava postojanje rijeke, ali to postojanje nije potvrđeno. Čitanjem ove pjesme shvaćamo da ona podsjeća na epski način pripovijedanja ili na bajku. Rijeka je negdje iza gora, iza dola, gdje pijetlovi ne pjevaju i gdje se ne zna za glas roga. Ona je iza tmače, iza potpunog mraka i tame, nesaznana i nespoznana. Sto godina široka je, a tisuć ljeta duboka jest. Upotrebom punog oblika pomoćnog glagola jest, pjesnik produžava dubinu te rijeke, pokušavajući je nama dočarati.

Majstorstvo pjesnika ogleda se u ponavljanjima veznika i , prijedloga iza i preko. Veznik iza ponavlja se deset puta, veznik preko devet puta, veznik i osam puta. Prebrojavanjem uočavamo da je pjesmu pjesnik napisao kao odbrojavanje, odnosno htio je tim odbrojavanjem reći da smo sve bliže i bliže modroj rijeci, da smo bliže onome što nas sve čeka, što je iza Boga, odnosno, bliže smo smrti koju ne može dosegnuti ni sam svemogući Bog. Svi stihovi su osmerci, posljednji je deveterac.

Postojanje modre rijeke samo je konstatirano u devetoj strofi, da bi na kraju pjesnik potpuno i izvjesno potvrdio to postojanje ponavljanjem stiha ima jedna modra rijeka i dodavanjem stiha valja nama preko rijeke. U tom stihu valja nama preko rijeke sadržana je poenta cijele pjesme. Dakle, svi ćemo morati prijeći tu rijeku, da bismo saznali šta nas to na drugoj obali čeka, piše u opširnoj analizi pjesme bs.wikipedia.org.

BIOGRAFIJA  – MAK DIZDAR

Mak Dizdar – rođenim imenom Mehmedalija – rodio se 17. listopada 1917. godine u povijesnom gradiću Stocu, u “donjoj Hercegovini”, kako je to zapisao u jednoj rukopisnoj autobiografskoj crtici. Njegov rodni kraj tad je bio u sastavu austrougarskog kondominija Bosne i Hercegovine, a 1918. godine postaje dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U šestoj godini života ostaje bez oca Muharema, koji umire od posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Sljedeći starijeg brata Hamida, koji je već tada bio afirmirani pisac i novinar, 1930. godine dolazi u Sarajevo, gdje upisuje Državnu šerijatsku gimnaziju.

U književnost ulazi još kao gimnazijalac, a radove uskoro počinje potpisivati pseudonimom Mak, koji će, i privatno i službeno, koristiti do kraja života. Svoj prvi pjesnički tekst objavio je u listu Saveza trezvene omladine Trezvenost, gdje je 1933. godine dobio i prvu nagradu za najbolju pjesmu. S 19 godina, u tek pokrenutoj “Novoj biblioteci” (“No-Bi”), čiji je bio inicijator, objavljuje prvu zbirku pjesama Vidovopoljska noć (1936), koja je zbog njezinih društvenokritičkih ideja značajnim dijelom bila cenzurirana. Kao i brat mu Hamid, istovremeno se bavi i novinarstvom, a poeziju i druge tekstove objavljuje i u časopisima GajretNovi BeharJugoslavenski listPregled…, kao i u almanahu Oblaci nad kolibama (1937), koji je također objavljen kao izdanje “Nove biblioteke”.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata izbjegava sudjelovanje u javnom i književnom životu pod fašističkom okupacijom. Radi kao poštanski službenik i, s bratom Hamidom, ilegalno djeluje kao član partizanskog pokreta otpora, zbog čega mu ustaške vlasti uhićuju majku Neziru i sestru Refiku i odvode ih u Jasenovac, na put smrti. Godine 1941. ženi se Bišćankom Senijom Dedić, s kojom će tijekom narednih godina dobiti tri sina  Faruka (Murkela), Envera i Maju.

U poslijeratnoj, socijalističkoj Jugoslaviji najprije radi ponovo kao novinar, odnosno kao urednik u državnoj novinskoj agenciji “TANJUG” za Bosnu i Hercegovinu (1946–1948) te u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje (1948–1951). Jedan je od osnivača “Seljačke knjige”, koja
kasnije prerasta u “Narodnu prosvjetu”, jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća svog vremena u Jugoslaviji, gdje je bio urednik i glavni urednik (1951–1959). Nakon žestokih prigovora i afere prouzrokovane izborom romana Bihorci Ćamila Sijarića za najbolji jugoslavenski roman 1956. godine, pada u nemilost vlasti i gubi posao, a “Narodna prosvjeta” ukida se.

U međuvremenu, vraća se književnom radu i objavljuje prije svega pjesme, ali i nekoliko pripovijetki u onovremenoj periodici. U časopisu Život 1954. godine objavljuje prekretno važnu poemu Plivačica, koju će potom, u nešto drugačijoj verziji, objaviti i kao zasebno izdanje, u vlastitoj nakladi (1954). Iako materijalno nezbrinut nakon gubitka posla, od kraja pedesetih godina 20. st. pa nadalje sve intenzivnije piše i objavljuje niz knjiga poezije: poemu Povratak (1958) te pjesničke zbirke Okrutnosti kruga (1960), Koljena za Madonu (1963), Minijature (1965) i Ostrva (1966). Kao rezultat više od jednog desetljeća dugog kreativnog i istraživačkog procesa, konačno objavljuje Kameni spavač (1966), koji se smatra krunom njegova sveukupnog književnog stvaralaštva i jednim od temeljnih ostvarenja književnosti Bosne i Hercegovine.

Objavio je i knjigu Poezija (1968) kao autorski izbor iz svog dotadašnjeg pjesničkog rada, kao i drugo, prošireno te izmijenjeno izdanje Kamenog spavača (1970), a neposredno pred smrt i zbirku Modra rijeka (1971), također svojevrsnu autorsku pjesničku rekapitulaciju i još jedno od izrazito značajnih ostvarenja bosanskohercegovačke književne prakse. Kratko prije smrti za objavljivanje je pripremio i treće, konačno izdanje Kamenog spavača, koje je znatno skratio, izostavivši i cijeli ciklus Slovo o slovu, ali nije dočekao izlazak knjige iz tiska (1973). Za života i posthumno objavljeni su i brojni prijevodi njegovih pjesama i pjesničkih knjiga na niz stranih jezika.

Uz veći broj novinskih članaka, objavio je i više desetaka publicisti­čkih i naučno-stručnih radova, od kojih su najznačajniji knjižica Stari bosanski epitafi (1961) i knjiga Stari bosanski tekstovi (1969), inače prva integralna antologija srednjovjekovne bosanske pismenosti i književnosti. Objavio je i nekoliko priređenih knjiga, među kojima je posebno važna Panorama savremene bosansko-hercegovačke proze (1961), jedna od prvih antologija modernog bosanskohercegovačkog književnog stvaranja.

Bio je član Uprave te potpredsjednik i predsjednik Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, a od 1964. godine do smrti i glavni urednik časopisa Život. U ovom časopisu, uz ostalo, pokrenuo je i raspravu o jezičkom pitanju u Bosni i Hercegovini, te je u poznatom tematu Života posvećenom ovom problemu objavio glasoviti esej Marginalije o jeziku i oko njega (1970), u kojem se otvoreno zalaže za priznavanje treće, bosanske varijante nekadašnjeg srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika.
Izložen žestokim kritikama i napadima te suočen s intenzivnim javnim i tajnim pritiscima, prijetnjama i uvredama, kao i političkim malverzacijama vezanim za njegov privatni život – 14. srpnja 1971. godine umire u Sarajevu, u 54. godini života.

Dobitnik je više značajnih priznanja i nagrada, od kojih su najvažnije: Nagrada Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (1961), Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva (1964), Zmajeva nagrada Matice srpske (1967), Dvadesetsedmojulska nagrada Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (1967) te Zlatni vijenac Struških večeri poezije (1969), napisali su dr. Sanjin Kodrić i dr. Gorčin Dizdar na portal makdizdar.ba.

e-hercegovina.com

 

O čemu se priča na BiH i Croatia subredditima

O čemu se priča na Balkanskim subredditima?