Trubač sa Seine (Matoš u Parizu)

Moja je soba tako jadno mala,
Ja ne bih u njoj izdržati mogo
Da mi oči ne sanjaju budne.
Al ne ropćem. Sudbini velim: Hvala;
Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.

Danas sam opet ručo samo čaj.
Al vlažna blagost sja u mome oku:
Ja opet mislim na svoj rodni kraj.
I čežnja preobražava mi javu:
Sa Quaia mjesto Seine čujem Savu,
I Tuškanac mi šumi iz aleja.

Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pešta, i baca je Beč.
Ona je sva u crno zavijena —
Ne čuje, Majko, niko tvoju riječ!
Šumori, diše more, teče Drava,
A između njih jedna zemlja spava.

Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Étoilea, Saint-Michelea!
O bože moj, tu treba biti jak!
U tome svjetlu još me više boli
Rođene moje grude gluhi mrak.

Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjeđe vlasi.
Ja žene nemam, a ni druga nemam.
Što još imadem? Samo jezik svoj,
U koji život svoga srca spremam.

Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
Daleko negdje stičem sebi ime.
I muku mučim samca dezertera,
Što zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.

Pero … ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njeg teče novih riječi čar,
Omamljuju me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niče, smije se i plače,
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.

O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju,
I sav je ljubav, pobuna i žar.

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemô na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja trubač sa Seine!

Što mi je plaća? Mržnja gmizavaca,
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?

                                          (Dobriša Cesarić, “Izabrane pjesme”, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.

Trubač sa Seine s podnaslovom “Matoš u Parizu”, je pjesma hrvatskog pjesnika i prevoditelja Dobriše Cesarića koja govori o boravku Antuna Gustava Matoša u Parizu. Pjesma “Trubač sa Seine”, smatra se jednom od himni hrvatske emigracije.

Pjesnik u prvom licu progovara o svom siromaštvu (danas sam opet ručo samo čaj). Mnogi krajevi Pariza ga podsjećaju na svoj dom. U pjesmi je nadalje on vojni dezerter, siromah i stranac. Sve što on ima zapravo je pero “puno snage” i domovinu.

• Godine 1936. Društvo hrvatskih književnika je nagradilo Cesarićevu pjesmu “Trubač sa Seine” (Matoš u Parizu).
• Na nadgrobnoj ploči u prvotnom grobu Ante Brune Bušića bili su uklesani stihovi iz pjesme na hrvatskome i francuskome jeziku.
• Pjesmu je uglazbio i otpjevao hrvatski pjevač Ibrica Jusić.

DOBRIŠA CESARIĆ – ŽIVOTOPIS

Dobriša Cesarić rođen je u Požegi 10. siječnja 1902. godine. Rodio se u obitelji Đure Cesarića (1868. – 1919.), šumarskog inženjera, i majke Marije Cesarić, rođene Marković (1873. – 1956.). Djetinjstvo provodi u Osijeku gdje završava osnovnu školu i dva niža razreda gimnazije. Tijekom Prvoga svjetskog rata 1916. godine došao je u Zagreb, gdje je završio gimnaziju, a nakon mature 1920. godine upisuje pravo, a nakon godinu dana filozofiju.

Od 1924. do 1926. godine radi u arhivu HNK u Zagrebu, a od 1929. do 1941. godine kao knjižničar u Higijenskom zavodu i lektor u Školi narodnoga zdravlja. Nakon uspostave NDH radi u Ministarstvu narodne prosvjete i to u Uredu za hrvatski jezik^[3] a nakon Drugoga svjetskog rata radi u Nakladnom zavodu Hrvatske te kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora.^[4] Bio je redoviti član HAZU (Razred za književnost) od 1951. godine te 1962. predsjednik Društva književnika Hrvatske.^[3] Dobriša Cesarić, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika svih vremena, umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine.

Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.

U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916. godine pjesmom “I ja ljubim…” koja je objavljena u zagrebačkom omladinskom listu Pobratim:

I ja ljubim…

I ja ljubim premaljeće
i pjev skladni slavuj-ptice,
i ja ljubim rosno cvijeće
i pošteno ljudsko lice.

Ljubim svijet taj, pun divota,
sunce ono, što mu sine,
al ko prvu svih milota,
ljubim grudu domovine.

Prvu zbirku pjesama Lirika objavljuje 1931. godine i za nju dobiva nagradu Jugoslavenske akademije. Surađuje u mnogim listovima i književnim časopisima, kao što su: Pobratim, Književna republika, Savremenik, Kritika, Hrvatska revija, Vienac… Objavljuje književne prikaze.

Pjesničko djelo Dobriše Cesarića sadrži desetak knjiga pjesama i prepjeva.

Dobriša Cesarić ušao je u talijansku antologiju svjetske lirike “Poeti del mondo”, te u njemačku antologiju suvremene europske lirike a njegove pjesme prevedene su na mnoge svjetske jezike.

Dobitnik je književne nagrade Vladimir Nazor 1964. godine i Goranovog vijenca 1976. godine.

Njegove pjesme su izraz izvornog doživljaja, nisu nastale nekim verbalnim oponašanjem unaprijed postavljene stereotipne forme. Njegove pjesme prirodno teku. Pa čak i kad, naoko, izgledaju “sklepane”, iza njih stoji misao, ideja, nisu slijed slučajnosti već unutrašnjih misaonih slika, izljev iskrenih emocija.

Može se reći da Cesarićeva lirika ima još jednu osobinu koja se čini ne samo rijetkom nego i usamljenom u poeziji prošlog stoljeća na našim prostorima. To su povremeni, ali veoma uvjerljivi pjesnikovi pokušaji da se ponovo oživi radost i u sferi umjetnosti iz koje je, kao neki nedostojni motiv, odavno potisnuta. Karakteristično je da se ovakve ideje obično pojavljuju u pjesnikovim motivima predvečerja i noći – u ambijentima u kojima je kod drugih pjesnika stvarana najtamnija poezija. Mnoge Cesarićeve strofe iz zamračenog pejzaža velegrada niču pred našim očima kao neki flouroscentni cvjetovi (U suton, Slavlje večeri…).

Među velikim hrvatskim liričarima, Cesarić je jedan od onih koji je vjerojatno napisao i najmanje. Za više od pola vijeka napisao je svega stotinjak pjesama od kojih rijetko koja prelazi na sljedeću stranicu. Svi su izgledi da je mnogo “suza i riječi” ostalo sakriveno u Cesariću, sakriveno od ostalog svijeta, da je pjesma “Sakrivena bol” pjesma o njemu samom.

Dobriša Cesarić, pjesnik i prevoditelj (Slavonska Požega, 10. I 1902 — Zagreb, 18. XII 1980). Otac mu Đuro, šumarski inženjer, s obitelji 1905. seli u Osijek, gdje je Dobriša 1908–12. polazio osnovnu školu, a 1912–16. nižu realnu gimnaziju. God. 1916. otac mu je premješten u Zagreb pa je na Prvoj i Drugoj realnoj gimnaziji C. završio više razrede i 1920. položio ispit zrelosti. Iste godine upisuje se na pravo u Zagrebu, a iduće prelazi na studij filozofije Filozofskog fakulteta te istodobno radi u Računarskom uredu. Od 1924. do 1926. radi u arhivu HNK u Zagrebu, a 1929–41. u Školi narodnog zdravlja kao lektor zdravstvenih edicija te knjižničar Higijenskog zavoda. God. 1941. premješten je u Ured za hrvatski jezik. Od 1945. do umirovljenja 1958. u Nakladnom zavodu Hrvatske (poslije Izdavačko poduzeće »Zora«) urednik je biblioteka Slavenski pisci, Jugoslavenski pisci i Suvremeni pisci Hrvatske. Dobio je Nagradu Saveza književnika Jugoslavije za knjigu Osvijetljeni put (1953), »Zmajevu nagradu« za Izabrane pjesme (1961), Nagradu »Vladimir Nazor« za Izabrane pjesme (1965) i za životno djelo (1969), nagradu društva Association littéraire artistique »Poesie vivante« za knjigu Lumieres sauvées (1969) te Goranov vijenac (1976). RTV Zagreb i Filmoteka 16 snimile su nekoliko dokumentarnih reportaža i obrazovnih filmova o Cesariću. God. 1977. održan je u Osijeku i Slavonskoj Požegi znanstveni skup o njegovu pjesništvu. Od 1951. redoviti je član JAZU. God. 1962/63. predsjednik je Društva književnika Hrvatske. Njegove skulpture izradili su G. Antunac i K. Angeli Radovani; crteže A. Mezdjić, S. Šohaj, J. Miše, M. Stančić, J. Vaništa, Z. Kolacio i N. Reiser; plakete bareljefe Marija Ujević i I. Sabolić. U Gradskoj knjižnici u Osijeku uređena je njegova spomen-soba. — Književnim radom počeo se baviti već u nižim razredima gimnazije. Prvu pjesmu I ja ljubim… tiskao je u zagrebačkomu omladinskom listu Pobratim (1916, 10), a kao maturant objavljuje u Galogažinoj Kritici pjesmu Buđenje šume (1920, 3), koja će poslije ući u mnoge izbore njegove poezije. Pjesme kojima se od 1923. javlja u Savremeniku navijestile su već budućeg pjesnika Spasenih svijetala, Osvijetljena puta i Slapa. God. 1923. s V. Majerom pokrenuo je i uredio Ozon, jedini objavljeni broj revije za umjetnost. Susret s M. Krležom i suradnja u Književnoj republici (1924–27) prinose proširenju tematike i punoći izraza njegovih stihova. Objavljivao je još u mnogim časopisima i listovima: Književnik, Hrvatska revija, Hrvatsko kolo, Hrvatski dnevnik, Hrvatski list, Pečat, Antena, Pantheon, Literatura, Obzor, Nova Hrvatska, Vienac, Hrvatski narod, Novosti, Forum, Književnost, Politika, Vjesnik, NIN, Rad JAZU, Republika, Kolo. God. 1931. u vlastitom izdanju objelodanio je prvu knjigu pjesama Lirika, koju je nagradila JAZU kao najbolju pjesničku zbirku. Uvrštene su mu 1933. pjesme u antologiju Z. Gorjana Kroatische Dichtung (Zagreb) i N. Mirkovića Jugoslawische Dichter (Beograd). Na natječaju Društva hrvatskih književnika 1936. između 137 pjesama nagrađena je njegova pjesma Trubač sa Seine (Matoš u Parizu). Nakon Lirike tiskao je više knjiga pjesama, u koje uz objavljene uvrštava i nove pjesme. To su knjige Spasena svijetla, Izabrani stihovi, Pjesme, Osvijetljeni put, Goli časovi, Izabrane pjesme i Slap. Za života mu je objavljeno još šest knjiga, ali u njima nema novih pjesama. Pjesme su mu prevedene na slavenske jezike (ruski, poljski, češki, slovački, slovenski; makedonski, bugarski), na engleski, njemački, francuski, talijanski, danski, španjolski; hindu, mađarski, rumunjski, turski, gruzijski, albanski, latinski i esperanto. Vezanim stihom nastavlja na A. G. Matoša i V. Vidrića te krši tradicionalnu silabičku organizaciju stiha u hrvatskom pjesništvu. Njegov jezik ritmički oblikuje politonsku jampsku intonaciju koja nastaje iz unutrašnjih poticaja poetske građe te, usklađena s prirodnim ritmom štokavštine, postaje određnicom njegova lirskog diskursa. U vrijeme snažna razvitka slobodnoga stiha C. piše isključivo vezanim stihom, ali je on slobodniji od mnogih nevezanih stihova jer je prilagođen prirodnom zahtjevu jezika, nerijetko s leksemima i sintagmama svakodnevna govora. Narativni tijek pjesama utemeljen je na jasnim imenovanjima i određenjima a da njihov kontekst nije izgubio na višeznačnosti. Riječ je uglavnom strogo birana i krajnje oslobođena. Odatle dojam jednostavnosti i naglašena identifikacija čitatelja i lirskog subjekta. Cesarićev jezik na jednostavan način izriče moderne sadržaje: otuđenje od urbane civilizacije (Pjesnik, Jesenja pjesma), doživljaj bola kao osnovne egzistencijalije (Sakriveni bol, Krik), povijesno iskustvo vječnog vraćanja (Povratak, Pred jednom starom nadgrobnom pločom). Temeljna je tema Cesarićeve poezije život i smrt kao njegova antiteza, i u tom odnosu izražava radost i bol, što je u nekim pjesmama verbalno jasno (Slutnja, Mala kavana, Ljubavno predvečerje, Mrtvac, Pjesma o smrti, Kad budem trava, Srce), a u nekima sadržano u slikama i simbolima (Jesenje jutro, Jesenje popodne, Šetnja, Rana ptica, Slavonija, Početak proljeća, Proljetna kiša, Breze na ulici, Sijeno, Plesačica, Slavlje večeri, Šturak, Tiho, o tiho govori mi jesen, Poludjela ptica, Oblak), kojima nastavlja na impresionističko-simboličku poeziju. Toj se poeziji približava i po ritmičko-muzičkim svojstvima svojih stihova, ali ne i po stilsko-jezičnoj dorađenosti. Prema bližoj tradiciji tražio je vlastiti izraz nalazeći ga i u osebujnoj sintezi s romantičkim postupcima. Uzrok velike popularnosti Cesarićeve poezije nije samo njena jednostavnost i jasnoća nego još više narativnost. Cesarićevu doživljavanju života bliska je struktura romance i balade te njegova lirika sadržava elemente priče na kojoj se gradi osnovni lirski doživljaj, najčešće otvoren za različita shvaćanja i tumačenja. Čak i u pjesmama od desetak stihova, kakvih ima dosta, zna sažeti završenu priču s osjećajnom i misaonom lirskom poantom. Lirska koncentracija ne samo da nije jedini sadržaj Cesarićevih pjesama nego nije ni gusta ni primarna; ali ipak je bitan doživljaj, cesarićevski originalan i lirski maksimalan, po čemu je C. prepoznatljiv među pjesnicima i neponovljiv. Tematizirajući dramu subjekta u otudenu svijetu, on je poeziji vratio i romantičarske topose: genitivnu metaforu, opoziciju svijetlog i tamnog, estetiku bola, ozvučenost stiha rimotvornim ponavljanjima i paralelizmima. U postupku ponavljanja stihova i strofa (u pravilu je prva ujedno i zadnja) daje istim riječima nova značenja i stvara čvrste cjeline unutar kojih je sadržan lirski doživljaj. U tročlanom sklopu ponovljenih riječi uz pojačavanje intenziteta lirskog doživljaja (Vagonaši) katkada ga i smanjuje (Kronos), a refrenom Pjeni se more (u istoimenoj pjesmi) pisanim po uzoru na refren Gavrana E. A. Poea postiže gustu koncentraciju slike u funkciji dubljega lirskog sadržaja. Jednostavnim pojmovnim i slikovnim pomagalima stvorio je više lirskih minijatura slavonskog pejzaža, ali je u nekima zavičajnost prevladana univerzalnim ljudskim sadržajem (Lađa u noći). U opreci prema prirodi kao utočištu smjestio je grad, drugo izvorište lirskoga govora i razvođe romantičarske estetike bola. Humanistička upućenost na čovjeka i njegov društveni prostor te druženje s Krležom; A. B. Šimićem i Cesarcem potaknulo je Cesarića na pisanje socijalnih pjesama, kojima na osebujan način nastavlja najbližu ekspresionističku tradiciju, bez ekspresionističkog gnjeva, pobune i patosa. Tim se pjesmama ujedno uklapa u realističku socijalnu literaturu svoga vremena, bez programatske tendencije socijalne literature. Od suradnje u angažiranom almanahu Knjiga drugova (1929) do lirskih zapisa iz predgrađa (Predgrađe, Vagonaši, Mrtvačnica najbjednijih), društvenoj tematici prilazi isključivo kao pjesnik, iznoseći je samo kao jednu od mogućih gnoseološko-tematskih osnovica u organizaciji lirskih situacija koje se bave problemom opstojnosti u vremenu. Svojim pjesničkim strukturama stvorenim sintetičkim poetskim eklekticizmom suprotstavlja se spoznajnom agnosticizmu (Povratak) i prevladava smrt kao neumitnu realnost (Pjesma mrtvog pjesnika, Slap). Pisao je i pjesme za djecu, koje su uglavnom objavljene u Zlatnoj knjizi svjetske poezije za djecu Zvonimira Baloga (Zagreb 1975). Iz bogate literature o Cesariću, među mnoštvom prigodničarskih i žurnalističkih napisa, izdvaja se kritički prikaz J. Bognera o izrazito pjesničkom a ne pragmatičkom shvaćanju socijalne motivike u Cesarićevu pjesništvu, što će poslije potkrijepiti i A. Barac. Uz rijetke izuzetke (S. Šimić) većina kritičara ima afirmativan stav prema »jednostavnosti«, »muzikalnosti« i »prihvatljivosti« Cesarićeve poezije. U strukturu njegova lirskoga govora najdublje su zašli neki »krugovaški« kritičari (B. Zeljković) i kritičari tzv. zagrebačke stilističke škole (Z. Škreb i A. Flaker). Njemački slavist V. Setschkareff istražuje versifikatorski tip Cesarićeva stiha kojim se ostvaruje »poetska atmosfera«, »sažeta umjetnost formuliranja« i »savršeno vladanje riječima«. Mnogi suvremeni kritičari zadržavaju se na analizi strukturne koncepcije njegove lirike te poetska-spoznajnom načelu — ideji o vječnom povratku (J. Kaštelan), a podosta njih je tematski razlaže (D. Jeremić, S. Raičković). Noviji radovi odlikuju se mnogostranošću pristupa i pokušajima zalaženja u dublje slojeve njegove umjetnosti uz pomoć znanstvene metodologije (V. Pavletić, K. Pranjić, J. Pogačnik). Posebno se zadržavaju na njegovu jeziku »svakodnevnih istina što kazuju neke bitne nemogućnosti« (A. Stamać) i versifikatorskom umijeću izišlom iz sukladnosti ritma stiha i ritma unutrašnjeg bića. Pisao je kritičke i memoarske tekstove: Li-Tai-Po (Ozon, 1923), Nove pjesme G. Krkleca (Ozon, 1923), O A. B. Šimiću (Književna republika, 1925), Prije tridesetgodina (Republika, 1953), Sjećanje na Gorana (Spomenica u počast 40 godišnjice SKJ 1919–1959, sv. 2, Zagreb 1960) i dr. Bavio se i uredničkim radom. Zajedno s D. Tadijanovićem i Š. Vučetićem uredio je knjigu Četrdesetorica (Zagreb 1955), pregled mlade hrvatske lirike. Zapažen je također njegov prevoditeljski rad. Preveo je Basne I. A. Krilova (s G. Krklecom) i niz novela s ruskog (I. S. Turgenjev. A. P. Čehov, M. Gorki; V. G. Koroljenko), njemačkog (H. von Kleist), bugarskog (I. Jovkov) i slovenskog (I. Kersnik). God. 1950. dobio je republičku nagradu za prepjeve Puškinovih stihova, a 1951. objelodanio je Knjigu prepjeva (Puškin, Krilov, Ljermontov, Gorki, Jesenjin, Goethe, Heine, Rilke). S osobitim »cesarićevskim lirskim odzvucima« (M. Franičević) prevodio je poeziju i s mađarskog, njemačkog i talijanskog jezika.

DJELA: Lirika. Zagreb 1931. — Spasena svijetla. Zagreb 1938, 1985². — Izabrani stihovi. Zagreb 1942. — Knjiga prepjeva. Zagreb 1951. — Pjesme. Zagreb 1951. — Osvijetljeni put. Zagreb 1953. — Goli časovi. Novi Sad 1956. — Izabrane pjesme. Zagreb 1960, 1964². — Moj prijatelju. Zagreb 1966. — Slap (s gramofonskom pločom). Zagreb 1970, 1974², 1985³. — Izabrane pjesme. Sarajevo 1973. — Izabrana lirika. Beograd 1975. — Izabrane pjesme i prepjevi. Sarajevo 1975. — Svjetla za daljine. Beograd 1975, 1976². — Pjesme. Memoarska proza. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 113. Zagreb 1976. — Voćka poslije kiše. Zagreb 1978, 1980², 1983³, 1987⁴. — Srebrna zrnca pijeska. Zagreb 1985. — Gle malu voćku poslije kiše. Zagreb 1988.

Dobriša Cesarić – pjesnik koji će ti vratiti volju za životom

Napokon imamo zadovoljstvo pisati o pjesniku za kojeg smo sigurni da nam je svima drag ako ni zbog čega drugog, barem zbog svoje prepoznatljive jednostavnosti i optimizma. Upravo time je i uveo svojevrsnu svježinu i lakoću u svijet lirike koji je, kao što znamo, ponekad vrlo sklon zalasku u teške i crne metafore (olovne i teške snove?) – a crnilo nam svima, naravno, može dodatno zakomplicirati ionako odveć komplicirani život. Pa zašto ne bismo jednostavno uprli oči u nebo umjesto u “zemne stvari” ili se divili kapi kiše na voćki koja ih njiše? Da, da, pogodili ste, riječ je o dobrom Dobriši Cesariću.

Svatko od nas mogao bi sad ispričati svoju priču o tome kad se prvi put susreo s njegovim stihovima – možda smo ih naučili napamet već u osnovnoj školi bilo od bake iz nekog razloga lude za vezanim stihom bilo zato da bismo ju “vrlo izražajno” cijelo vrijeme se meškoljeći i keheljeći izrecitirali pred razredom za peticu iz zalaganja. Možda nas ti stihovi i dalje kopkaju negdje u mislima dok očiju uprtih u mobitel hodamo do obližnje pekare ni jedan jedini put obrativši pozornost na nebo ili na drveće ili svjetla koja se pale u suton. A možda ga se sjetimo jedino u onim srednjoškolskim danima kad mislimo da je fora koristiti ozbiljne citate u opisima svog pijančevanja pa na fejsu objavimo “rakije, rakije, rakije amo jer utjehe nema u vodi.”

Da, svatko bi mogao ispričati priču o sebi na temelju njegovih pjesama (tako nekako poezija i funkcionira), ali mislim da čovjek zaslužuje i da kažemo par riječi o njemu:

Rođen je u Požegi 1902., djetinjstvo je proveo u Osijeku, a kao gimnazijalac se preselio u Zagreb. Tamo je i upisao studij prava, no nakon godinu dana prešao je na filozofiju. U Zagrebu je proveo većinu svog života, a radio je kao lektor, urednik, književnik i prevoditelj. Već kao četrnaestogodišnjak objavio je svoju prvu pjesmu pod naslovom “I ja ljubim”. Osim što se smatra jednim od najvećih pjesnika hrvatske književnosti, njegova su djela ušla i u strane antologije (talijansku i njemačku).

Zašto ga volimo?

(Zato što nam daje izliku da na profesorovo ojađeno “zna li itko odgovor?” odgovorimo s “Ah, niko, niko ništa ne zna, krhko je znanje!”)

Srednjoškolci ga najviše vole vjerojatno zbog njegova jasnog i jednostavnog stila i jezika koji teče vrlo prirodno. Pjesme su mu uglavnom sažete i pisane vezanim stihom, ali ističu se po tome što vrlo izravno prenose svoju poruku na čitatelja. Baš u toj jednostavnosti i izboru svima poznatih motiva i tema osjeća se pjesnikova iskrenost, bliskost prema čitatelju, čak neiskvarenost svjetonazora koji pjesme sadrže.

Ma, uglavnom, kad te profa prozove i pita o čemu je neka njegova pjesma, nema šanse da ne uspiješ sklepati bar nekakav odgovor.

O čemu on zapravo piše?

Hm, da… Jest to sve divno i krasno i očito je da je oblak oblak a voćka voćka, ali… Svima nam je jasno da su sve te pjesme alegorične – ili barem većina. Kad kaže oblak on misli i na oblak i na pjesnika, kad spomene voćku možda promatra voćku, ali misli i na čovjeka, a kad se obraća bubici… Obraća se bubici. Jer je bubica sitna, ali je živa i… Ah, nisam sišla s uma, zbilja postoji pjesma o bubi. I ono što je najljepše od svega, kad piše o mraku, noći, tami – uvijek je to prožeto lampicama, zvijezdama, svjetlošću, nadom.

Jednostavnost stila ipak nije jednako što i jednostavnost ideje, poruke ili teme pjesme. Da je o svakom svom stihu Cesarić vrlo temeljito promišljao najvidljivije je, na primjer, u njegovoj pjesmi Povratak. (Tu je isto tako vrlo očito da je studirao filozofiju…) U svu kompleksnost teksta teško je do kraja prodrijeti nama koji nismo stručnjaci (možda bolje da to ostavimo onima koji se ne meškolje dok izražajno recitiraju?) Naravno, tu su i one malo mračnije socijalne pjesme o npr. siromaštvu (sjeti se Vagonaša ili Balade iz predgrađa), ali sve u svemu očito je da je ovaj pjesnik zbilja unio veliku iskru optimizma u živote nas koji ga čitamo.

Kad padneš u krizu…

Zato, za kraj, moja topla preporuka svim kolegama brucošima (ali i bilo kome drugome) koji se u ovom trenutku zasigurno nalaze u istoj egzistencijalnoj krizi kao i ja: sljedeći put kad vam prekipi, priuštite si pokoju Cesarićevu pjesmu uz mekani pokrivač i topli kakao… i bit ćete ko novi. (Puno je lakše podnijeti osjećaj da si potpuno nesposoban kad se sjetiš da si samo kap u slapu… što god tebi to značilo u ovom trenutku.) A ako baš čitaš ovo dok si vani, pogledaj malo gore ili oko sebe, možda se baš spušta mrak i pale svjetiljke!

Citati i izreke

„Alkohol ubija … znamo, o znamo, znamo da alkohol škodi, no rakije, rakije, rakije amo, jer utjehe nema u vodi“. („Vagonaši“)

„Gle malu voćku poslije kiše: puna je kapi, pa ih njiše. I bliješti, suncem obasjana, čudesna raskoš njenih grana“. („Voćka poslije kiše“)

„I kada sniježi, a spušta se tama, u pahuljama tišina je sama“. („Jesen“)

„I lije na uglu petrolejska lampa svjetlost crvenkastožutu na debelo blato kraj staroga plota i dvije, tri cigle na putu“. („Balada iz predgrađa“)

„Još bi nam mogla desiti se ljubav, desiti – velim, ali ja ne znam da li da je želim ili ne želim“. („Povratak“)

„Moj prijatelju, mene više nema, al nisam samo zemlja, samo trava, jer knjiga ta, što držiš je u ruci, samo je dio mene koji spava“. („Pjesma mrtvog pjesnika“)

e-hercegovina.com