Stvaranje HZ Herceg-Bosne, Hrvatska republika HB, Washingtonski sporazum, genocid – samo su neke od tema o kojima u intervju za Hrvatski Medijski Servis govori prof. dr. sc. Mladen Ančić, jedan od predavača na okruglom stolu Herceg-Bosna povijesni usud ili „istočni grijeh“ hrvatstva, koji će se održati danas u povodu 31. obljetnice utemeljena Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne.

Razgovarala: Marija Bago, Hrvatski Medijski Servis

HMS: Je li Herceg-Bosna povijesni usud ili „istočni grijeh“ hrvatstva?

ANČIĆ: Herceg-Bosna, gledano iz povijesnoga očišta, nije ni jedno ni drugo – ona je, kako se to može razabrati u retrospekciji, najbolji, u onome trentuku, mogući odgovor demokratski izabranih predstavnika hrvatskoga naroda u BiH na političke izazove prouzročene raspadom SFRJ. Ona je nastala u trenutku kad nestaje država uspostavljena 1945., kad počinju sukobi oko državne i političke budućnosti toga prostora. Podsjetit ću kako još od 17. stoljeća u Europi države nastaju onda kad ih kao takve priznaju druge države, a ne kad netko deklarira postojanje svoje države. Odluka o stvaranju Herceg-Bosne jasna je poruka da su u ratu za naslijeđe upravo nestale Jugoslavije Hrvati jedinstveno političko tijelo i taj je pristup rezultirao uspješnim ishodom rata 1995. godine.

HMS: Je li se moglo spriječiti njezino ugrađivanje u današnju Federaciju BiH. Primjerice bi li donošenje Ustava Republike Herceg-Bosne, a što se nije dogodilo moglo donijeti neke bolje pregovaračke pozicije te 94. godine za Hrvate?

ANČIĆ: U odgovoru na Vaše prvo pitanje sam naznačio da je stvaranje, oblikovanje i održavanje država u Europi, kao i u cijelome danas globalnome svijetu, internacionalni pothvat. U tome kontekstu pitanje (ne)postojanja Ustava HR HB je posve irelevantno – HR HB je bila razmjerno dobro institucionalizirana, pa nije ni do danas posve razgrađena. Istodobno, u tome istom kontekstu sporazum iz Washingtona 1994. bio je maksimalni politički rezultat koji se mogao postići. Zašto taj sporazum nije, na hrvatskoj strani, maksimalno iskorišten, poglavito nakon 2000. godine, posve je drugi problem. On proizlazi, u prvome redu, iz nutarnjih političkih potresa i mijena u „posttuđmanovskoj“ Republici Hrvatskoj, ali bi daljnje elaboriranje te teze zahtijevalo puno više vremena i prostora no što to dozvoljava jedan ovakav razgovor.

HMS: Jeste li ikada čuli za agresora koji pomaže državi koju je napao i to vojno, u obuci, humanitarno, koji zbrinjava izbjeglice, u kojem se rađa 10 000 djece iz napadnute države. Kakav je to agresor?

ANČIĆ: Govor o hrvatskoj „agresiji“ na BiH smislen je, obzirom i na činjenice navedene u vašem pitanju, isključivo za zatvoreni bošnjački politički prostor, a suština mu je nastojanje na prikrivanju potpune nesposobnosti političkoga vodstva, kako onoga ratnog tako i poratnog. Za sve neuspjehe i goleme žrtve krivci su oni „drugi“, a ne mi sami zbog svoga lošeg izbora.

HMS: Profesore, u javnom diskursu među Hrvatima ne spominje se izraz genocid izraz za zločine koji su počinjeni nad tim narodom u Bosni i Hercegovini bilo da ih je počinila srpska ili bošnjačka vojska. Može li se s obzirom na sustavnost, masovnost, intenzitet, odabir mjesta govoriti o namjeri i genocidnim djelima. Bit ću još preciznija može li se govoriti da je nad Hrvatima u BiH počinjen genocid?

ANČIĆ: Ja nisam pristaša neselektivne uporabe pojmova kakav je „genocid“ – ne mislim da se išta postiže takvom uporabom, a s druge se strane stvara dojam kako su zločini koji nisu okarakterizirani kao „genocid“ zapravo drugorazredni i manje važni. Zločin genocida je vrlo teško dokazati upravo zato da se pojam ne bi „izlizao“ od neprecizne uporabe, a kamo to vodi pokazala je nedavno u jednoj znanstvenoj raspravi profesorica Mirjana Kasapović na primjeru novije bošnjačke historiografske produkcije.

HMS: Koliko Vas današnja retorika bošnjačkih nacional-unitarista ove 2022. godine podsjeća na velikosrpsku retoriku koncem 80-tih i početkom 90-tih? Podsjećam, poistovjećivanje s UZP-om, fašizmom i trpanjem u dva željeznička vagona.

ANČIĆ: Sličnost o kojoj govorite proizlazi po mome sudu prije svega iz strukturalne sličnosti pozicije srpskoga političkog vrha u bivšoj Jugoslaviji krajem 80-ih i pozicije bošnjačkoga političkog vodstva u današnjoj BiH. U obje situacije jasno se razabire želja za ostvarenjem hegemonije i preuzimanje kontrole nad državom, njezinim institucijama, u prvome redu kroz instaliranje navodno demokratskoga načela „jedan čovjek – jedan glas“. Ishod srpskih nastojanja znamo, a naravno da je nemoguće suditi o tome što će biti ishod bošnjačkih nastojanja – kako sad stvari stoje teško je vidjeti da bi ovaj drugi pokušaj mogao završiti drugačije od onoga prvog, no ponavljam nezahvalno je predviđati budući razvoj.

HMS: Ukoliko bošnjački nacional unitaristi nastave s radikalnom politikom uništenja Hrvata kao političkog naroda je li izlaz u osnivanju svojevrsne Druge Hrvatske republike u BiH?

ANČIĆ: Cijeli život sam proveo određen svojom profesijom – istraživanjem prošlosti. Nikad nisam uzeo aktivnoga udjela u političkome životu, niti sam javno iznosio svoja politička uvjerenja, a još manje davao sudove o tomu što bi i kako trebalo raditi. Obzirom na svoje godine od toga ne bih ni sada odustao, pa stoga na tako formulirano pitanje ne mogu dati ni odgovor.

e-hercegovina.com