Vukovarska tragedija gotovo istovjetno se ponovila 1993. godine u mjestu Doljanima u općini Jablanici, gdje su u jednome danu, gotovo jednome satu, Kata Soldo i njezin suprug Ilija izgubili trojicu sinova Peru, Ivana i Juru, koje su u njihovu rodnom selu ubili pripadnici bošnjačke Armije BiH, piše Večernji list BiH.

U istome masakru ubijena je i Katina sestra Pavka Stipanović. Ovaj zločin Haaški sud nije zanimao, a domaće pravosuđe ostalo je uglavnom nijemo za 39 ubojstava i teška iživljavanja nad žrtvama. Naime, 28. srpnja 1993. pripadnici 44. brdske brigade 4. korpusa bošnjačke Armije BiH, ojačani pripadnicima MUP-a i Postrojbe za posebne namjere “Zulfikar”, izveli su napad na selo Doljane.

Toga jutra kada je započeo pogrom s velikim posljedicama, Kata i njezin suprug Ilija, kao i drugi mještani Hrvati iz Doljana, spašavali su se bijegom iz svojih domova i imanja. Dio njih je ipak ostao na obiteljskim ognjištima. Oba izbora bila su loša toga dana. Oni koji su bježali upali su u zasjedu i ubijeni. Oni pak koji su ostali u kućama ubijeni su ili zarobljeni i odvedeni u koncentracijski logor Muzej Jablanica. Naime, nakon upada bošnjačkih boraca, hrvatski civili i vojnici izišli su na lokaciju Stipića livada iznad Doljana u smjeru Blidinja misleći da će spasiti svoje živote. No, stvari su se sasvim drukčije odigrale.

Naime, postavljena im je zasjeda od neprijateljskih vojnika Armije BiH i MUP-a Jablanice na lokaciji u vrletima Čvrsnice. Tamo su se usmjerili kako bi došli do vode. To se pokazalo kobnim. Zasjeda je bila isplanirana. Civili i vojnici su bili zarobljeni, opljačkani, izmasakrirani i na kraju ubijeni. Na taj su način život okončali 23-godišnji Jure, 24-godišnji Ivan i 26-godišnji Pero. Njihovi roditelji Kata i Ilija su zarobljeni, zavezani žicom i ubačeni u jedan pričuvni napušteni objekt s drugim zarobljenicima koji su imali sreće da ih nisu ubili. Otac i majka u grču, boli i golemoj tuzi u neposrednoj blizini su promatrali kako im zlostavljaju sinove te ih na kraju ubijaju. Nemoćni da im pomognu. Tada je ubijena i Katina sestra Pavka Stipanović.

Nakon što su izmasakrirali civile i vojnike, zločinci su se spustili niz padine Čvrsnice prema Doljanima i napravili novi pogrom nad stanovništvom. Civile i vojnike su ubijali, kuće pljačkali, a veliki broj i zapalili. Dio stanovnika odveli su u zloglasni logor. S njima su bili Kata i Ilija. Za nekoliko dana pripadnici HVO-a su oslobodili Doljane i zatekli užasan prizor. Pronašli su 39 ubijenih i masakriranih. Većina lubanja ubijenih bila je smrskana, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka tijela bila su nagorjela, prisjećaju se očevici. Sinovi Kate i Ilije pokopani su u groblju na Risovcu kod Parka prirode Blidinje. Unatoč bolnom podsjećanju na svaki trenutak, o tome masovnom zločinu haaškim istražiteljima svjedočili su Kata i Ilija, a posrednik je bio aktivist Marinko Ljoljo. On je nastojao dodatno pomoći međunarodnim istražiteljima. Doveo je Katu i Iliju na mjesto zločina na Stipića livadi. Bio je zatečen prisebnošću i staloženošću te zdravom razmišljanju Kate i Ilije koji su bili neposredni svjedoci zločina. Ilija je s kirurškom preciznošću pokazao gdje se sve odvijalo, sve detalje tragedije, svjedoči Ljoljo.

– Nažalost, Ilijino svjedočenje nije naišlo na zapažanje Tužiteljstva, kao i ono njegove supruge Kate Soldo, koja je više puta davala precizne podatke o stradanju na Stipića livadi. Do danas istražitelji, tužitelji, Sud ostali su gluhi, nijemi i slijepi, nezainteresirani za pogrom koji se tamo dogodio civilima i vojnicima HVO-a – navodi Ljoljo. Nisu dočekali pravdu. Kata je umrla 2007., a Ilija 2015. godine. Haaški sud niz masovnih zločina nad Hrvatima u dolini Neretve, središnjoj Bosni, ali i Posavini uopće nije razmatrao. S obzirom na protek vremena, teško je očekivati da će se pravda izvršiti i pred domaćim sudovima u BiH. Jednako kao Kata Soldo, pravdu nisu dočekale ni druge hrvatske majke heroine, poput Serafine Lauš i Anice Jurić, koje su također izgubile po trojicu sinova i supruge. Njima su pripadnici Armije BiH sinove ubili u Kaknju odnosno Travniku. Ovi zločini su u najvećem dijelu ostali zameteni zaboravom zbog nebrige odgovornih, starošću svjedoka, ali i u velikome broju slučajeva razočaranosti žrtava sustavom koji nije položio ispit. Ispit ljudskosti i pijeteta.