To što odlazimo na različita stratišta da odamo počast žrtvama daje nam priliku da pokažemo da nismo svi koji smo nosili pušku u ratu ratni zločinci. Kad pomislimo da smo zauvijek rekli “Zbogom oružje”, političari nas vrate na početak. A tako ne mora biti.

Piše: Vanja ŠUNJIĆ (Foto: CNA, Nenad Vukosavljević)

Šta je zajedničko regionu kojeg dijelimo s drugima?

Odustvo mira, različite interpretacije (h)istroije, zajednička nam je prošlost, a potpuno različito tumačenje. Pa kad na sve to, osobne, intimne, duboke ljudske patnje i gubitke dodate politiku i političare, rezultat je više nego poražavajući.

Ne možemo se dogovoriti ni kako je počelo, ni ko je prvi počeo, a ni kako je završilo. Zapravo, političari se ne mogu dogovoriti. Jer ni ne žele.

A onda na scenu stupa politika

A onda, na scenu stupa politika, a uz nju u (re)interpretacijama sjećanja veliku ulogu imaju i obrazovni sistemi i mediji. Pa se i to razlikuje – od otvorenog šovinizma, do zalaganja za mir i međusobno uvažavanje poštujući svaku žrtvu. Zavisno od svjetonazora koji promiču.

Tako je izgradnja mira na Balkanu uglavnom prepuštena entuzijazmu pojedinaca i organizacija koje se bave ovom temom.

Četvrt vijeka na istom zadatku

Među njima ističe se “Centar za nenasilnu akciju Sarajevo – Beograd” (CNA).

To je organizacija koja preko 25 godina radi na izgradnji trajnog mira u regionu bivše Jugoslavije kroz promociju kulture nenasilja, dijaloga i izgradnje povjerenja među pojedincima/kama i grupama, te rad na konstruktivnom suočavanju s prošlošću kao jednom od ključnih faktora izgradnje mira.

Važnost kulture sjećanja

I kako to konkretno rade?

Istraživanjem mjesta stradanja i mjesta sjećanja, sakupljenim u bazi podataka i web-sajtu kulturasjecanja.org, publikacijom i izložbom „Rat sjećanja“, koja je u nekoliko godina obišla region, programima neformalnog obrazovanja, sistematiziranjem sakupljenog znanja, zajedničkim komemorativnim akcijama ratnih veterana iz BiH, Hrvatske i Srbije.

– CNA već dvije i po decenije radi na polju izgradnje mira, pomirenja i suočavanja s prošlošću, a više od petnaest godina u izgradnji mira sarađuje i sa udruženjima koja okupljaju bivše logoraše, civilne žrtve rata, ratne veterane, mirovne aktiviste… Polazeći od potrebe da se oda počast svim žrtvama bez obzira na njihovu etničku pripadnost, da se iskaže žal za svim izgubljenim životima i ukaže na važnost priznavanja patnje svakog čovjeka, u proteklih više od dvadeset godina CNA i organizacije i pojedinci okupljeni oko ove ideje su obišli  mnoga mjesta stradanja (zatočeničke objekte, mjesta egzekucija i masovnih grobnica), prisustvovali na više od 20 komemoracija sa mješovitom grupom ratnih veterana i mirovnih aktivista, te kontinuirano ukazivali na važnost izgradnje kulture sjećanja koja bi vodila ka uvažavanju, razumijevanju i dijalogu – kaže Tamara Zrnović iz Centra za nenasilnu akciju Sarajevo – Beograd.

Politika sjećanja

Tihomir Ponoš, historičar i zamjenik glavne urednice “Novosti” iz Zagreba ističe da u svakoj zemlji nastaloj raspadom Jugoslavije dominira drukčija kultura sjećanja, uslovljena politikama sjećanja.

U Hrvatskoj dominira narativ o Hrvatskoj (i Hrvatima) kao žrtvi (srpske pobune i napada JNA) koja se prometnula u “Pobjednicu”.

U Srbiji je politika sjećanja posljednjih desetak godina u službi vlasti i homogenizacije društva po pitanju odnosa prema zbivanjima devedesetih godina u kojima su učestvovali i sadašnji nosioci vlasti, na ne baš častan način.

U Bosni i Hercegovini situacija je kompleksnija,  što je posljedica i kompleksnosti rata i činjenice da je to na koncu bio rat bez pobjednika, što je verifikovano Daytonskim mirovnim sporazumom.

– Politike sjećanja ne mogu imati zajednički nazivnik jer su dominantne interpretacije veoma različite (pa i unutar pojedine države istovremeno egzistira više različitih, u osnovi međusobno isključujućih interpretacija). No, kod politika sjećanja bilo bi važno postići to da se i žrtva koju je pretrpio drugi poštuje i da se i njoj oda poštovanje, a za postizanje toga nije nužna ionako nemoguća interpretacija – zaključuje Ponoš.

Ideologija u školama

I sve bi to mogli i prihvatiti (ma koliko teško bilo) kad bi prošlost ostala s onima kojima se dogodila. No, dolaze mlade generacije, a s njima i autori obrazovnih politika, koji se ( čast izuzecima) utrkuju ko će jače, više gore.

Pa tako i politike sjećanja u obrazovanju produbljuju razlike i ideologiziraju djecu, koja odrastaju u kulturi laži koja slavi zločince i viktimizuje žrtve koje je počinila “njihova strana”, nipodaštavajući žrtve sa druge strane. Sve to je pogodno tlo za nove tenzije.

Namir Ibrahimović iz COI “Step Step” iz Sarajeva ima rješenje za ovaj veliki, važan, rekli bi i suštinski problem.

Kaže kako prije svega treba promijeniti koncept škole.

To znači, kad govorimo u slučaju Bosne i Hercegovine (ali sigurno i u ostaku regiona), da mladim kroz obrazovanje pomognemo. Pa da učionice postanu mjesta aktivnog učenja, diskusija, sagledavanja problema iz različitih perspektiva, propitivanja izvora… U konačnici, to otvara put temeljitijem razumijevanju historijskih izvora.

– Mislim da nije nužno da postoji jedinstvena historija. Mnogo je važnije da se na časovima historije propituju, istražuju i dokazuju historijski događaji, a ne samo usvajaju servirane lekcije, u kojima u sjećanje ulaze samo herojske pobjede i herojske žrtve matične etnije – kaže on.

Demistifikovati političku laž

Ibrahimović smatra da se situacija može popraviti ako bi univerziteti u BiH počeli da se bave svojim poslom.

– Univerzitetski profesori i profesorice bi javno trebali da počnu demistifikovati političku laž i koristiti naučne osnove za objašnjavanje pojmova koje političari olako i netačno koriste. Kultura sjećanja je jedan od njih – zaključuje.

No, koncept mirovnog obrazovanja gotovo da i ne postoji. I zato mladi o tome saznaju na razne načine. A to ne samo da može biti opasno, puno zloupotreba, manipulacija.

Budući da je od rata prošlo gotovo 30 godina, sve manji broj mladih je zainteresovano za prošlost i rat, uprkos tome što globalna dešavanja pokazuju koliko je ova tema u obrazovanju neophodna.

Stalno traganje za odgovorima

Senna Šimek iz Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) iz Zagreba objašnjava nam šta za nju znači mirovni aktivizam.

Kaže da je to stalno navigiranje kroz kompleksnost tereta prošlosti, učenje o ratovima “za jugoslovensko nasljeđe” i njihovim posljedicama.

To znači i stalno traganje za odgovorima koji bi joj pomogli da shvati zašto su se dogodili ti ratovi, u kojim sve razmjerima utiču na naše živote danas, te kako to predstaviti drugima i doprinijeti razgradnji nacionalističkih narativa koji često zamućuju vid.

Šimek je sa grupom veterana, logoraša i aktivista početkom marta, u organizaciji “Centra za nenasilnu akciju Sarajevo – Beograd” posjetila bivše zatočeničke objekte u Hercegovini,  kasarnu Čelebići, Heliodrom u Rodoču, bivšu Osnovnu školu u Zijemlju i Muzej “Bitka za ranjenike na Neretvi”.

Teret prošlosti

Ističe da su ovakve akcije nužne, jer se svi na postjugoslovenskom području nosimo sa vrlo sličnim problemima, teretima prošlosti i političkim frustracijama.  A to spaja ljude i smanjuje međuetničke distance, gradeći ratom pokidano društveno tkivo, koje dominantne politike kako u BiH, a tako i one iz Srbije i Hrvatske kontinuirano razgrađuju.

– A to u konačnici ne koristi nikom – zaključuje Šimek.

Zatvorene kapije

Emir Hajdarović, predsjednik “Udruženja logoraša Mostar” početkom marta je sa bivšim veteranima, logorašima i mirovnim aktivistima posjetio bivše zatočeničke logore u Hercegovini.

Ispred logora Heliodrom, gdje je bio zatočen, danas kampusa Sveučilišta u Mostaru, dočekala ih je zatvorena kapija. U bivši logor isu mogli ući.

Kroz “Udruženje logoraša Mostar” Hajdarović permanentno radi na memorijalizaciji mjesta stradanja.

To je smatraju, jedno od najbitnijih pitanja u pokušaju pravljenja boljeg danas i zalog za generacije koje dolaze.

Rat je učinio mnogo zla

Hajdarović ističe kako mu je saradnja sa CNA proširila vidike na ratna  dešavanja, ali i da je stekao prijateljstva o kojima nije mogao sanjati.

– Ovakva saradnja treba sredinama poput naše. Ovdje je rat učinio mnogo zla, oštetio mnogo ljudi, prouzrokovao žrtve koje je teško prevazići. A onda su došle ovakve akcije i dale nam mogućnosti da se prošlost nadilazi, da se može razgovarati sa ljudima koji su bili na suprotnim stranama tokom rata – kaže on.

Svjestan je historijskog revizionizma, pokušaja da laži postanu istine.

I sam smatra kako Hrvatska i Srbija usporavaju procese izgradnje mira, nisu još u potpunosti odustale od teritorija BiH, makar i preko satelitskih stranaka koje su u vlasti.

– Sve što se do sada radilo na izgradnji mira, aktuelne političke snage koje pokušavaju da destabilizuju BiH pokušavaju da marginalizuju i gurnu u u zapećak. Zašto? Pa zato što bi s promjenom izgubili pozicije u društvu i vlasti. Dug je period do kvalitetne gradnje mira. Ali, nadam se da će to generacije shvatiti. Bosna i Hercegovina je dovoljno velika i lijepa za ljude koji žive u njoj, a sve nas je manje i manje. Nikome nije tijesno, a ovo stanje dolazi iz okolnih država koje ne kriju svoju pretenziju prema BiH – poručuje Hajdarović.

Besmisao rata

A ratni veterani, učesnici rata pokušavaju drugačije.

Ponajprije i kroz zajedničke komemoracije, te obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja, što je i ideja “Centra za nenasilnu akciju Sarajevo – Beograd”.

Odavanje počasti pripadnicima etničke grupe i vojske kojoj su pripadali, ali žrtvama drugih vojski, odnosno ratnim neprijateljima vojnicima i drugim stradalim u ratu, pokazalo se, potrebno je ratnim veteranima. Jedan je to od puteva za ohrabrenje samih sebe, lično preispitivanje. I što je još važnije intimno suočavanje s prošlosti.

To je i prilika za mlade i aktiviste da shvate besmisao rata.

Oči u oči

Spasoje Kulaga iz Dervente, jedan od osnivača i predsjednik Udruženja “Pravi požar” i CNA surađuje od 2008.

Udruženje “Pravi požar” osnovano je upravo s ciljem da pruži podršku ratnim veteranima na temama traume i PTSP-ja. A onda su shvatili da svoja veteranska iskustva mogu i iskoristiti. Krenuli su s razgovorima, radionicama, između sebe, s mladima, sa svim koji su ih htjeli čuti i slušati.

Često su preko puta sebe imali u razgovorima ratne veterane iz sve tri vojske, danas mirovne aktiviste.

Kulaga danas zna kako je razgovor i rad s mladima put ka suočavanju s onim što je bilo, ali i izgradnja mira koji mora biti.

– Ali, moramo uraditi sve da i svi, svi, svi u BiH prođu kroz  proces suočavanja s prošlošću. To je ogroman posao koji je u maloj mjeri pokrenut zahvaljujući organizacijama civilnog sektora. Društvo u BiH je još u fazi njegovanja ratnih narativa. A to onda političari koriste za svoje potrebe. Zato nama, mirovnim aktivistima, ostaje zadatak da mladima prenosimo modele, prakse, iskustva koji su provjereni i koji mogu njima da koriste u izgradnji trajnog mira – poručuje Kulaga.

Veliki, pionirski posao

Veroljub Smiljanić iz Kruševca mirovni je aktivista, ratni vojni invalid.

Bio je mladić kad je ranjen na Kosovu. Poslije je sa bivšim saborcima iz rata, osnovao Humanitarnu organizaciju “Graditelji mira”. Ukazuju na važnost pomirenja i mir.

Veroljub vjeruje da sa svojom i organizacijama sa kojima sarađuju radi veliki, pionirski posao koji ostavlja trag.

Smiljanić ističe da ga je saradnja sa CNA oblikovala. Od bivšeg vojnika postao je mirovni aktivista.

– Krenuo sam putem izgradnje mira, suočavanja s prošlošću i posledicama rata. Posle svega što mi se desilo, posle ranjavanja i preživljavanja sivila prokletih ratnih sukoba, duboko u sebi verujem da sve žrtve zaslužuju jednako poštovanje. Zajedničkim posetama mestima stradanja želimo iskazati ljudsko poštovanje, podeliti bol, ohrabriti i podržati jedni druge – kaže Smiljanić.

Uporo, istinito, stalno o prošlosti

Edin Ramulić iz Prijedora ideju mira gradi kroz Udruženje mladih “Kvart”.

Njihov je cilj uporno, istinito, stalno govoriti o prošlosti, odupirati se pričama nacionalista, onih koji žele razdvojiti narode.

Još od devedesetih, nakon strašnih zločina u ovom gradu, mirovni aktivisti su izabrali put koji je bio bitno drugačiji od procesa koji su se odvijali širom zemlje.

Polako su, ali sigurno dopirali do ljudi, radili na generalnoj osudi ratnih zločina i zločinaca, nisu žrtve rata koristili za raspirivanje mržnje.

Danas će Ramulić reći da su imali “sreću u nesreći” jer su u procesima suđenja ratnim zločinima utvrđene sve relevantne činjenice. Zato se niko i nije ni trebao ni smio baviti sumnjivim naučnim radovima, kakvih ima ili interpretacijama kakve vole nacionalisti.

– Naš način djelovanja se još uvijek bazira na ulici, na otvorenom javnom prostoru. Naše komemoracije poput  ‘Dana bijelih traka’ i ‘Noći u Trnopolju’ tradicionalne su i važne. Zadnjih godina nam je preokupacija uspostava arhiva zločina u Prijedoru i organizacija prostora u kojem bi se mladi ljudi mogli edukovati o ratu i njegovim posljedicama. Čini mi se da je naš najveći uspjeh to što smo se udružili i nastupamo zajedno sa različitim identitetima. Nema nas mnogo. Ali smo za sada i vidljiviji i uspješniji od nacionalističkih narativa u Prijedoru, koji imaju i masovnost i resurse  – kaže on.

Edin smatra da je javni prostor  prezasićen tegobnim pričama preživjelih žrtava i da te priče nisu uticale da mlađe generacije ne budu zgađene ratom.

Naprotiv, smatra on, doprinijele su da mladi još više zamrze pripadnike drugih etničkih grupa.

Ističe i veliku ulogu CNA, za kojeg smatra da su uradili revolucionarne stvari, okupljajući veterane različitih vojski koje zajedno šalju poruku kako je rat besmislen.

– Zahvaljujući CNA vratio sam se identitetu ratnog veterana koji sam bio potisnuo. Jer, kada si iz Prijedora onda su prioriteti vezani za stradanje civila. Poslije sam otkrio da moja antiratna poruka može biti mnogo snažnija ako je izgovorim kao bivši veteran, nego ako djelujem iz perspektive bivšeg zatočenika u logoru ili gubitka najbližih članova porodica. Družeći se sa bivšim “mrskim neprijateljima”,  kada nas CNA okupi, ne samo da sam upoznao njihovo ljudsku stranu, nego su se među nama stvorile i jake prijateljske veze. To što odlazimo na različita stratišta da odamo počast žrtvama daje nam priliku da pokažemo da nismo svi koji smo nosili pušku u ratu ratni zločinci. Rat nije bio naš izbor i želja, a politički i vjerski lideri, pa i kulturni i medijski radnici, uspjeli su da sav teret i odgovornost za rat natovare veteranima – kaže on.

I podsjeća kako se “Centar za nenasilnu akciju Sarajevo – Beograd” mirovnim radom počeo baviti u vrijeme kada se time malo ko bavio, jer niko nije pomišljao da se rat može ponovo desiti.

No danas, kada se ponovo zvecka oružjem, napominje Ramulić, ove akcije, ideje, narativi postaju još značajniji.

Zbogom oružje

Kad pomislimo da smo zauvijek rekli “Zbogom oružje”, političari nas vrate na početak. A tako ne mora biti.

Kad su ratni veterani stali jedan uz drugog, priznali sebi prošlost, odlučni da krenu u budućnost, onda možemo i mi. Mladi posebno. Političari neka ostanu gdje jesu. Gdje hoće. Gdje im je mjesto. U goroj prošlosti!

The post PRAVO NA MIR Čije je sjećanje? appeared first on Interview.ba.