Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine je prirodno ili dobro nastalo ljudskim djelovanjem koje se zbog svojih vrijednosti smatra značajnim za Bosnu i Hercegovinu, a nedavno je objavljena vijest kako je odlukom Komisije u Sarajevu, ova država dobila još jedan spomenik, a riječ je o Kapetanovića dvorcu i stambenoj kuli u Vitini kod Ljubuškog.

Inače, ovaj dvorac i kula imaju bogatu povijest i govore mnogo o povijesti ovih krajeva, no činjenica je da je riječ o zapuštenom objektu, slično kao što je i mnogo drugih spomenika u BiH ugroženo, oskrnavljeno i prepušteno propadanju.

Stoga se postavlja pitanje što dobivanje statusa spomenika znači da Kapetanovića dvorac, hoće li on nastaviti propadati.

U nastavku prenosimo članak s portala Mreža-mira o turističkom potencijalu Kapetanovića dvorca.

Čovjek počne pisati i uključiti se duboko sa emocijama kada je riječ o nekim kulturnim građevinama koje su nažalost odavno zapuštene i jedino što možemo vidjeti su ostaci zidina nekog vremena. To vrijeme je imalo svoju priču, svoju kulturu, svoj duh, i ostao daleko od ljudi i zaborava. Tko je kada vladao, kakva se vodila politika, je sasvim druga dimenzija ove priče. Ovaj tekst vodi ka tome da se ljudi, lokalne, i druge hijerarhijske vlasti, kao i turistički sektori uključi da se ove „uspavane građevine“ pretvore u turistički potencijal. Tako je i u ovoj priči riječ o ovome dvorcu sa kulom koji se nalazi na lokaciji Vitina općina Ljubuški.

Turistički potencijal

Sa ponosom mogu reći da je općina Ljubuški u zadnjih par godina kao feniks iz pepela se digla napravila dobru strategiju za turističke potencijale, koje unazad par godina privlače sve više gostiju. Svake godine turizam nudi nešto novo, nešto inovativno, tako da broj posjetitelja rapidno raste. Naravno sa većim brojem dolazaka turista lokalno stanovništvo ima puno prilika za ostati i ponuditi dali od poljoprivrednih proizvoda, smještaja, i slično.

Jako je važno prepoznati moguće potencijalne objekte koji bi donijeli dobrobit za sve koji na bilo koji način mogu ponuditi proizvode, ideje, i slično. Nažalost ova građevina svakim danom sve više i više propada,i u ruševnom je stanju. Pošto se nalazi na lokaciji uz tranzitni put, u blizini grada Ljubuškog, ispod je rijeka, skoro sve mogućnosti su se poklopile.

Turizam i ono što može se ponuditi gostima je zanimljiva skoro za svakoga stara građevina, naravno uz to imamo ugodnu klimu, dobru prometnu povezanost, prirodne resurse, kulturno povijesno naslijeđe, kulturu življenja, ekološku očuvanost, gastronomiju i još toga osnova su na kojima treba bazirati turističku ponudu Ljubuškog.

Više o dvorcu sa kulom Kapetanovića

Nastao između ukidanja dizdara i kapetana 1835. i smrti posljednjeg ljubuškog kapetana Sulejman-bega Kapetanovića 1848. godine. Građen je na dva kata. Imao je pet ulaznih vrata, osamdeset prozora, dvadeset i dvije sobe, od kojih su jedanaest posjedovale hamame i uz njih ugrađene zemljane peći. Unutar dvorca postojao je i zatvor sa četiri odjela: tri za obične i samica za teške zločine. Dvorac su u II. svjetskom ratu znatno oštetili Talijani. Nakon II. svjetskog rata, tadašnji je vlasnik dodatno uništio dvorac vadeći i prodajući drvni materijal. Dvorac je danas, nažalost, u ruševnom stanju. Izvor: wikipedia

Pošto je raniji dvorac izgorio za vrijeme pokreta Husein-kapetana Gradaščevića, bilo je potrebno podići novi. Ta dužnost je povjerena jednom austrijskom inženjeru Lukinu. Podizanje dvorca, započelo je 1832. godine. Dvorac je bio izrađen u mletačko-mavarskom stilu, a podignut je na dva sprata. Imao je 22 sobe i 11 hamamdžika (sobna banja). U dvorištu se još mogu vidjeti ostaci turskog vodovoda i čatrnje. Dvorište sa kulom, dvorcem i nusprostorijama, bilo je obzidano visokim zidovima, koji su i danas očuvani. Niše preko hodnika u dvorcu bile su rezbarene od cerovine i farbane bojom, dok su po sobama bili ukrašeni, drveni plafoni sa rozetama. Divanhane su također bile ukrašene. Raniji dvorac bio je spojen sa kulom. Međutim, nikakvi tragovi nisu od njega sačuvani. Kula oko dvorca služila je u odbrambene svrhe. Kula je četvrtaste osnove, a podignuta na tri boja (sprata).

Na najgornjem spratu, sa spoljašnje strane, nalaze se tzv. prsobrani ili mašikule, za odbranu ili izlivanje zagrijanog ulja na napadače. Svuda na zidovima kule su postavljene puškarnice i nekoliko četvrtastih otvora, vjerovatno za osvjetljavanje unutrašnjeg prostora.

Kula je sa istočne a i u sjeverno-istočnom uglu namjerno potkopana, navodno traženo je u zidu blago. Zbog toga je kula dosta oštećena – zidovi su oko ovog otvora popucali, te prijeti da se uskoro cijela kula sruši, ukoliko se ne izvrši saniranje zidova kule. Za gladnih godina, iz velikih gradskih hambara u koje se sipalo žito, dijelilo se besplatno siromašnom svijetu, kao i sjeme za sijanje. Ti hambari su zapravo začetak kotarskih pomoćnih rezervi, s tom razlikom, što se hambarsko žito nije plaćalo. Ove rezerve žita su nazvane menafi-sanduci.

Sulejman-kapetan je uvijek ostajao dužan poreze ili desetinu sultanovoj vojsci. Prema tome se zaključuje da narod nije mnogo bio opterećen obrocima i desetinom.

Poslije smrti posljednjeg kapetana, njegovi sinovi su učestvovali u političkom životu i bili muselim, te ih je tako zatekla i austro-ugarska okupacija. U Ljubuškom je tada bio na vlasti, kajmekam Beći-beg Kapetanović, unuk Sulejman-kapetana. Prema dokumentu od 23.12.1848. godine Ali-paša Rizvanbegović šalje svoju Bujruldiju u Ljubuški kojom imenuje za muselima sina Sulejman- kapetana, nakon njegove smrti. Sin Sulejman-kapetana zvao se Ali-beg Kapetanović. U toj zapovjesti Ali-paša Rizvanbegović naređuje ljubuškom kadiji i ostalim prvacima da će novi muselim vršiti šerijatske propise, izdavati naredbe i izvršavati upravne poslove. U svim carskim poslovima pokaži znakove vjernosti i požrtvovanosti, a sa stanovnicima lijepo postupaj. Carska je želja da činovnici i službenici sredstvima pribave slobodu i blagostanje“. (prevod: Munib ef.Ćerić,original dokumenat u ostavštini Riza-bega Kapetanovića; Kasim Gujić, Kalendar 1941, strana 101.)

Kao i njegov otac Ali-beg je pred smrt posjetio Meku (Hadždž). Zatim je 1858. godine podigao džamiju u Vitini, a iste godine umre. Na njegovom bašluku u vitinskom haremu stoji godina 1275 po Hiđri. Sinovi Alibega su Mehmedbeg, Ibrahim-beg i Osmanbeg. Mehmed beg je imao sina Rizabega Kapetanovića, a ovaj sinove Džemilbega i Mehmed Kapetanovića,koji su živjeli u Sarajevu.

50-godina ovaj dvorac je kupio Mustafa Mujkić. Ova obitelj pokušava ovu građevinu pretvoriti u turističko-kulturni dio sa ciljem poboljšanja cijele općine za dobrobit.

Izradio: Zavod za zaštitu spomenika kulture, Mostar 1969.

Pripremio i prilagodio: Kemal Mahić

Pripremila i prilagodila: Žana Alpeza